Što da se radi?

Ona se vraća kući, Što je osjećala na vratku kući? Što je osjećala i mislila sav onaj dugi put? Ona toga ne zna, toliko je bila potresena naglom promjenom stvari, Još nije prošao ni jedan dan, otkako je on našao njeno pismo u svojoj sobi, pa eto, već se udaljio. Kako je to naglo, kako nenadano! U dva sata te noći nije Još ništa predvidjela; on Je dočekao, kad” mu se ona, izmučena uzrujavanjem preko dana, ne Će više moći proliviti, pa došavši k njoj reče joj nekoliko riječi, samo nekoliko riječi, koje su bile tek predgovor onomu, što je želio reći. »Davno već ne vidjeh svoje starce, otići ću k njima, da ih razveselim«, Smjesta je otišao, Ona je potrčala za njim, i ako ju je on umolio, da toga ne čini, no — ta 8dje je on? Maša, gdje je on? Gdje je? Maša, koja je još spremala sa stola, reče: — »Dmitrij Je Sergejić otišao; rekao

Je, da ide šetati«. I ona je morala leći u krevet.

Čudnovato, što je mogla usnuti. No nije znala, što će biti slijedećega jutra, koje je već svitalo. Čim se probudila, trebalo je spremati se na kolodvor, Sve se to tako naglo zbilo, da se njoj · učinilo, kako se to dogodilo nekom drugom, koji joj Je to nabrzo ispričao. Kad se vratila sa stanice, onda se tek snašla i stala misliti, što će sad s njome: biti, :

· Da, ona će otići u Rjazanj, Drugačije nije ni mođuće. No, ono njegovo pismo, što će u njem pisati? Ne, nije potrebno čekati na to pismo, ona znade, da će tamo biti napisano, No, ipak mora pričekati, Ali čemu? Ne, sutra će otputovati, Misli o tom jedan, dva, tri, četiri sata, Maša je ogladnila pa je već treći puta zove na ručak, sad Joj već Sotovo i zapovjeda. ·

396