Što da se radi?

— Ne, ja još ne vidjeh tebe, ni tvoga lica. Ti si mi se javljala, no tebe okružuje svijetlo, pa te ne mogoh vidjeti; vidjela sam samo, da si ljepša od svih ljudi, Tvoj je glas najljepši,

— Gledaj, zbog tebe ću sad umanjiti svijetlost moje aureole i moj će glas biti bez one čarobnosti, koju mu uvijek podajem, Na čas ću zbog tebe prestati biti kraljicom. Jesi li vidjela, jesi li čula? Dosta je, sad sam opet kraljica, za uvijek kraljica, ; i

Opet je okružuje blijesak svijetla, opet joj je glas neizrecivo očaravajući, No u onom času, kad je ona prestala biti kraljicom, da se dade upoznati, — zar ju je onda zaista vidjela ona, Vjera Pavlovna? :

— Da, kaže kraljica, htjela si znati tko sam, pa si doznala, Htijela si čuti moje ime, no ja nemam drugoga imena osim onoga, koje nosi ona, kojoj se prikazujem, — njeno je ime moje ime, Vidjela si, tko sam, Nema ništa višeđa od žene, Ja sam ona, koja se javljam, ona, koja ljubi, i koja je ljubljena,

Da, Vjera je Pavlovna vidjela, da je to ona sama, ona, ali božica. Lice božice je njeno vlastito lice, njeno živo lice, kojega su crte tako daleko od savršenstva. To je njeno vlastito lice osvijelljeno sjajem ljubavi, ljepše od sviju ideala, koje nam ostaviše kipari i slikari prošlosti, Da, to je njeno lice, od kojega imade stotine i stotine ljepših u Petrogradu, no osvijetljeno sjajem ljubavi ono je ljepše od sviju lica, od same Alrodite Lonorske,

— Ti sebe vidiš u zrcalu onakovom, kakova si sama po sebi, bez mene, U meni si vidjela sebe onakovom, kakovom te vidi onaj,

439