Što da se radi?

Dolazi sestra svojih sestara, vjerenica svO-

jih vjerenika, — Zdravo, sestro, reče ona kraljici, — i li si, sestro, ovdje, — govori Vjeri Pavlovnoj, — fi bi željela vidjeti, kako će ži-

vjeti ljudi, kad bude vladala moja pitomica kraljica, Gledaj! Zgrada, ogromna zgrada, kakovih danas imade samo u najvećim prijestolnicama, — ili ne, danas nema takove zgrade, Ona stoji nasred njiva i polja, bašća i gajeva, Njive — to je naš hljeb, no one nijesu poput naših, već guste i pune izobilja, Zar je to pšenica? Tko je ikada vidjeo takovo Rklasje? Tko je vidio takovo zrnje? Samo bi se u aranžerijama moglo odgojiti takovo klasje, Polja, — naša su polja, no takovog cvijeća imade kod nas samo u vrtovima i cvijetnjacima, Bašće, — limuni i naranče, breskve i kajsije — kako sve to može uspjevati pod otvorenim nebom? Ah, ta kolonne su unaokolo, na ljeto se otvaraju; da, to su aranžerije, koje se ljeti otvaraju, Gajevi — da, ti se njeguju, nema u njima nijednoga bolesnog stabla, no inače sm isti kao i naši, No ova zgrada, —

kakova je to arhitektura? Sada nema takove,.

— ima samo nešto sličnoga, a to je dvorac, što stoji na Sajdengamskom brežuljku: željezo ı staklo, željezo i staklo, — to je sve, Ne, nije sve; to je tek vanjština zgrade, izvanje stijene, a lamo iznutra, tamo je prava, ogromna kuća, koja je pokrivena željezno-kristalnom zgradom kao oklopom. Kako je jednostavna arhitektura te unutarnje kuće, kako su maleni prostori medju prozorima, — a prozori su veliki i široki,

Kameni su zidovi kao red stupova, koji sačinja-.

vaju okvir prozora, koji gledaše na galeriju, A

443