Što da se radi?

mirno i rado odgovarala, Kirsanov je nakon prvih pitanja prestao ispiltivati i samo je slušao, što govore i pilaju kapaciteti. Kad su dovoljno namučili sebe i nju, upitaše Kirsanova: »kako se vama čini, Aleksandru Matvejićua?« On reče: »nijesam dostatno promatrao bolesnice. Ostat ću još ovdje, jer je zanimljiv slučaj. Ako će iznova irebati konsilium, ja ću o tom saopćiti Karlu Fedoroviću, — t. j. kućnom liječniku, koji je sjao od ushita radi svoje spasonosne misli _ »atrophia nervorum«.

Kad su svi otišli, sjedne Kirsanov do kreveta bolesnice, koja se ironično nasmješi.

— Žao mi je, što se nas dvoje ne poznajemo, — reče on, — jer liječnik treba povjerenja. Možda će mi uspjet, da zaslužim vaše. Oni ne razumiju vaše bolesti, tu treba dosjetljivosti. Perkutirati „vas i prepisivati vam lijekove nema smisla, Potrebno je jedno: znati za vaše prilike i zajedno razmisliti, može li se pomoći. Hoćete li mi pomoći?

Bolesnica je šutila, _

— Ne ćete zar sa mnom razgovarati?

Bolesnica je šutila,

— Vi po svoj prilici želite, da ja odem. Dozvolite mi, da ostanem samo deset časaka. Ako vam se i onda učini, da je moja prisutnost nepotrebna, smjesta ću otići. Vama je poznato, da vas samo žalost čini bolesnom. Vama je poznato, da vam ne će više biti spasa, ako to vaše raspoloženje potraje. Možda ne ćete više ni dvije nedjelje dana proživjeti. Zasad još nemate sušice, no nijeste od nje daleko, u vašim se godinama uz takove uvjete vrlo brzo razvija.

468