Što da se radi?

— Vi se šalite, no ja se ozbiljno bojim izreći svoje mnijenje, jer se isto može učiniti jednako onomu, što propovijedaju opskurtanti O nepotrebi prosvjete.

— Oho! — pomisli Beaumont, zar je ona i do toga došla To me počima zanimati, — 1 ja sam opskurant, Pristajem uz nepismene Crnce, proliv civilizovanih osvojitelja u južnim držaVor oprostite, što me Je i opet zanijela amerikanska mržnja. Rado bih čuti i vaše mnijenje, — Ono je vrlo prozaično, no došla sam do njega životom, Moj mi se posao čini suviše jednostranim, a nije la strana gSlavha, kojoj bi trebalo posvećivati truda. Ja tako mislim: dajte ljudima hrane, čitati će lahko i sami naučiti. Tu treba početi, inače uludo trošimo vrijeme.

— Zašto dakle ne počnete tamo, gdje treba početi, upita Beaumont oduševljeno, To se može, ja znadem za takove slučajeve kod nas u Americi,

— Rekla sam, — što mogu sama početi? Ne znam, gdje da se primim posla, pa sve da i znam, nemam mogućnosti, Djevojka je tako sputana u svemu, Slobodna sam samo u svojoj sobi, A što mogu tamo da radim? Uzeti knjigu, čitati i učiti, Kuda mogu ići sama? S kime se mogu sastajati? Što raditi sama?

— Ti me čini se, Katjo, hoćeš prikazati despotom? Ne, nijesam kriv, ti si me dobro poučila, — reče starac,

— afa, ta bila: sam onda dijete, sad se stidim, Ne, tata, vi ste dobar, vi me ne sprečavale ni u čemu. Društvo smeta. Je li, m-r. Beaumont, da je djevojka. u Americi slobodna?

496