Београдске новине

)j 14. BEOGRAD, utorak 1. februara 1916. GODIŠTE II.

UREDNIŠTVO i UPRAVA: BEOGRAD, ČUBRINA ULICA 3., SVI SE DOPISI ŠAUU NA ADRESU: TISKARA: ULICA VUKA KARADŽIĆA br. 26. „BEOGRADSKE N0VINE“, ETAPNA POŠTA 131.

RATNI IZVJEŠTAJI. vještaj austro-ugarskog generalnog štaba. K. B. Beč, 31. januara. R u sk o b o j i š t e: Neprijatelj je u toku jučerašnjeg dana \oVio svoje napade na mostobranu kod cieszko. Svi pokušaji neprijateljevi, da dokopa ovihpoložaja razbijeni su od prolapada našihhrabrih četa. Skorona svima ovima sjeveroistočnog bojišta, učestvo\i je snažbo i ruska artilerija. Mjestino je dejstvovalo i teško topništvo. Talijansko bojište: Ništa novo. Balkansko bojište: , U Crnoj Gori vlada potpun mir. v. Ivanu Meduanskom nagjena su icpa, vrlo mnogo artilerijske municije itne količine kave i brašna. Zamjenik glavara generalnog stožera podmaršal pl. Hofer. K. B. Beč, 31. januara. -vanično se javlja: }s T a svima bojištima nema ničeg znaZamjenik glavara glavnog stožera podmaršal pl. Htifer.

ještaj njemačkog vojnog vodstva. lz glavnog stana se saopštava : K. B. Berlin, 31. januara. ^Zapadno boj ište: putu Vimy - Neuvil le i južno )g puta, nastavljaju se borbe oko pokoje je posjela naša vojska. Jedan juski napad je odbijen. Položaj osvojen od S o m n e proteže se 3500 metara, ok je 1000 metara; na njemu smo zaukupno 17 časnika i 1270 vojnika, i njima i nekoliko Engleza. Francuzi )kušali slab protiv-napad, ali je on sa Ićom odbijen. U Champagni je doi povremeno do slabije artilerijske borbe. Na istočnom i balkanskom bou nema ničeg značajnog. Glavno zapovjedništvo.

Izvještaj turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 31. januara. Isvještaj brzojavne agencije „Milli li stan saopštava: Dardanelska fronta: 28.-1. ispaiio je jedan neprijateljski §, na okolicu S e d i 1 - B a h r a dvadeset ka, i povukao se zatim. \ T a ostalim frontovima ničeg značajnijeg.

Ruski kulturni rad. Car je poslao svoju vojsku milijona, da oslobodi crvenu Rusiju t da na Karpatima istakne zastavu ruske carevine. Kao i mnogi drugi oslobodilac, ni car nije pitao, da li pučanstvo iz crvene Rusije, a to će reći Gahcije, zaista želi da bude oslobogjeno od njegove vojske. Ta potrebno je mnogim narodima naturiti blagostanje, potrebno je oružanom rukom primorati ih, da prime sreću! To je haš i htio car, kada je mjeseca avgusta 1914. godine naredio svojim 70 zborovima prvog ubojnog reda, da prodru u Gahciju. Poljaci, Ukrajinci i Zidovi, koji tamo žive, trebali su budu oslobogjeni, trebali su da prime rusku kulturu — a dab su oni time zađovoljni ib ne, bilo je oslobodiocu sasvim svejedno. U početku je izgledalo, kao da će ovo nešto neobično oslobogjenje zaista poći za rukom. Po zajedničkom ratnom planu austro-ugarskog i njemačkog generalštaba imala je vojska austro-ugarske monarkije svu rusku najezdu da privuče na sebe, dok Nijemcima ne bude moguće da sa zapadnog fronta odvoje toliku vojsku, da bi se na istočnom bojištu mogla primiti borba, koja će dovesti do povoljnib, odlučujućih rezultata. Tada je prije svega bilo potrebno zadržati Ruse od prođiranja na Berlin, jer Nijemci, i pored sviju pobjeda Hindenburgovih, ne bi bili u mogućnosti, da zadrže glavnu rusku snagu od srca svoje carevine. Zato je austro-ugarska vojska morala, da žrtvuje, i ona je to učinila, stavljajući se u što je moguće širem frontu protiv nadmoćnijeg neprijatelja i privlačili tako sve njegove snage na sebe. Razumije se, u takvoj borbi, nije mogla postići uspjeh, koji bi se veličao nekirn sjajnim pobjedama. Ali najveći uspjeb jedne vojske ne ogleda se toliko u pobjedama, kao u žrtvama, koje ona prima na sebe, da bi osigurala krajnju pobjedu. Nikada vojska nije imala da pođnese više žrtava, nego što je to bio slučaj sa ausiro-ugarskom vojskom prilikom boi'ba u Galiciji, i nikada nijedna vojska nije žrtve podnosila sa tobko junaštva. A nikada podnjete žrtve nisu dovele i do sjajnijih uspjeha. Vebka borba 2. maja 1915. godine, kada su probijene ruske linije i razbijena ruska vojska, plod je velikih žrtava, koje je podnjela austrougarska vojska. Ali do 2. maja bili su Rusi gospodari istočne i sređnje Galicije. Oni su živili u nadi, da su postigli cilj rata i da su oslobodili crvenu Rusiju. I sa neobičnom revnošću trudib su se oni, da oslobogienom pučanstvu pokažu i nature rusku kulturu.

Izvještaj, koji mi đole niže saopštavamo Hjep je pi'imjer ruske kulture, koju su Rusi pokazivali u Galiciji. Možda je, po ruskom sbvatanju, to što su oni radili jedino prava kultura, i da su ruski kozaci i žandarmi jedino pravi nosioci kulture. Možda se i u Engleskoj i u Francuskoj dijeli ovo rusko mišljenje, jer inače mučno da bi se udružili sa tom kulturom, i sa njom zajedno stupili u borbu protiv srednjo evropske kulture, da nju unište. U Austro-Ugarskoj pak i Njemačkoj ima se u svakom slučaju drukćije mišljenje o kulturi, i to što su Rusi radili u Galuciji krsti se imenom najsramnija nedjela, pred kojima bi čak i stari varvari Huni’preblijedili od zavisti, jer tako nečovječni nisu ni oni umjeli da budu. Ali zato su Huni vodili rat u petome vijeku, a Rusi u dvadesetom, i zato su oni i morali u mnogome, da se usavrše i u tebnici I ubijanja, u pljačci i u razbojništvu. Dokle se bačuška car zadovoljava time, da ovti visoku kulturu gaje samo njegovi stari podanici, nas se to malo tiče. Navikli smo več da čujemo i naj.strašnije’Tstvari iz carevine bijelog medvjeđa; pogromi, radničke pobune i odvogjenje čitavih sela u Sibir, nisu nikakva rjetkost. Ali kad ruski car, i to još Nikola II , za čije je vlađe proliveno više nevine ltrvi nego za vrijeme Ivana Groznog, ima smjelosti, da se drzne da kaže kako hoće druge zemlje da usreći svojom kulturom, onda se to pitanje mora raspraviti, jer onda se tičo časti i slobođe svijeta. Sa svojom vojskom od osam milijona, pošlo je za ruskom caru, da osvoji jedan sasvim mali dio svijeta, Galiciju, za deset mj 'seci. On je tu osvojenu zemlju opet izgubio, ali lcratko vrijeme za koje ja on u toj zemlji vladao bilo dovoljno da pokaže Evropi, kakva bi bila sudbina ove zemlje, da je rusko oružje pobijedilo u ovom ratu. Ali Rusima nije bilo sugjeno, da im se ostvare želje. Oni su pobijegjeni. Borili su se za nisku stvar, za rgjavu kulturu, i morali su podleći. Jedino dobra stvar i visoka kultura Austro-Ugarske i njenih saveznika ostaju kao pobjedioci u ovome ratu za svjetsku vlast. Ruska ,,kultura“. K. B. Beč, 31. januara. Stan ratne štampe javlja: Iz bogate zbirke zvaničnih dokaza o nedjelirna, koja su Rusi počinili u Galiciji i u Bukovini, da navedemo samo slijedeću, protokolarno zabilježenu izjavu jednog državnog činovnika, koja je vrlo zanimljiva i značajna: Moses Tannenbaum, državni sekretar iz Kotzm a n n a, dao je slijedeću izjavu o zlostavljanju židovskog pučanstva, koje su Rusi povukli sa sobom u sjeveroistočnu Galiciju.