Београдске новине

Broj 18. PRJLOG

eojFalsis Sovina

Četvrtak 10. februara 1916.

Borbe oko Oslavije. Kako borbe opisuje jedan Talijan. Dolina Oslavije, koja se prostire sjeverno od Podgore, a zapadno od Soče, postala je za Talijane dolina smrti. Sarno mjesto leži na uzvisini i položaj je vrlo važan, jer bi se sa njega mogla otvoriti direktna vatra na Goricu. Priiikom jednog od mnogobrojnih juriša, koje Talijani ovdje vrlo često poduzimaju, pošlo im je za rukom, da deset puta nadbrojnijom snagom, potisnu za kratko vrijeme austro-ugarske čete; ali ove su svojom hrabrosti opet potisle Talijane i zauzele položaje. I borba se sada oko Oslavije j^dalje nastavlja. Opet Talijani napadaju stalno na Oslaviju, ali se nikako, i ako su nesrazmjerno mnogobrojniji, ne mogu pohvaliti, da su ove položaje osvojili. Barzini, ratni dopisnik „Corriere della Sera“, opisuje jedan od mnogobrojnih talijanskih napada na ove položaje, i mi donosimo taj njegov opis, jer se njime Iijepo opisuje sva težina ovog bojišta, i on je najrječitija hvala za austro-ugarske čete i njihovo vodstvo. Nitko ne može ni zamisliti — piše Barzini kako je izgledao ovaj kut zemlje prije rata. Sve je ovdje opustilo, razoreno i uništeno. Nema tu ni kuće, ni jednog stabla, ni puta. I samo je zemljište sasvim opustilo i ogoljelo, kao još u prastara vremena. A čudno su na njoj ostali tragovi posljednjih borbi, kao što se i na morskim obalama mogu viditi svakojaki znaci poslije oluje. Položaje je na ovom mjestu teže braniti, nego osvojiti. Ali nijedna od protivničkih strana ne može se pohvaliti, da je dugo držala ove položaje u svojim rukama. U toku samo nekoliko sati prelazila je Oslavija iz ruke u ruku; dogodilo se četiri i više puta uzastopce! A ipak je ovo ovdje samo mali front od tri kilometra, ali to su tri paklena kilometra, na kojima je ispucano više municije, nego što je inače ispuca cijela jedna vojska.

Kada sam prvi put došao na položaje kod Oslavije, kao da mi je mora pritisla grudi, a i sada me nikako ne napušta. Činilo mi se, kao da se spuštam u kakav vulkanski krater smrti. Bio je to hladan, maglovit ratni dan, kada sve izgleda još crnje i gore nego inače. Ogromne rupe, koje su izroviii austro-ugarski topovi od 30,5 centimetra, sasma su izbrazdili zemlju. Vojnici obilaze oko njih, koliko je to moguće, često upadaju, a zatim si pružaju megjusobno zablaćene ruke, da mogu izići iz tih rupa smrti. Svatko osjeća, nitko ne govori ni jednu riječ. Ovdje smo već u domašaju neprijateljske vatre. Oslavija je opet trebala da bude osvojena, jer je ona, i ako je prije osam dana bila u našim rukama, poslije dvadeset i četiri sata neprekidne vatre sa neprijateljske strane, morala da bude napuštena. Ovdje se bori u jednom još nekrštenom kraju. Nitko nezna imena ovih mnogobrojnih brežuljaka. Na kartama nisu označeni, a tko ih i poznaje, možda je već davno mrtav. Mjestina se daje proizvoljno „nom de guerre", pravo ratno ime, a za brežuljke je dovoljno samo i označenje njihove visine. Lijevo od nas leže „bijeli položaji“, koji su dobili to svoje ime po bijelo okrečenim razvalinama, koje odmah upadaju u oči u potpunoj monotoniji pustoši. Vojnici sa ovih „bijelih položaja", imaju danas da zauzmu kotu 188, koja se naslanja na položaj „nezaklani Bošnjak". Na ovim stijenama stajao je mjeseca novembra prošle godine neki bosanski vojnik na straži. Jednoga jutra, Bog bi ga znao zašto, izišao je iz svojih skloništa, i sasvim otvoreno stao na ivicu jarka. Izgledao je, kao kakav džin, koji se podiže u nebesa. Zrno iz puške ga pogodi, i on se opružio svom dužinom, njegova Iješina je dugo ostala na mjestu, gdje je pao. Od tada je ovo mjesto dobilo ime po njemu, i često je dovikivanje vojnika preko brijegova, remetilo mrtvački san ovog „nezaklanog Bošnjaka“. A odmah iza njega leži Oslavija sa omanjim brežuljcima. Granate su ovdje

razorile ne samo kuće, nego su istjerale iz zemlje i temelje zgrada, tako da one bijele razvaline bodu oči kao što bi upadao u oči samo jedan zub u razvaljenim vilicama. Odmah dalje sa desne strane nalazi se P o d g o r a, koja ovdje stoji pušeći se kao kakav vulkan. Značaj ovog parčeta zemljišta leži u tome, što se sa njega pruža mogućnost, dominiranja nad Goricom. Ali ovo je usijano zemljište, na koje se može doći samo sa najvećim žrtvama, i na kome se je nemoguće održati. Austro - ugarski vojnici mogu ovdje da brane svako mjestance, mogu da zaštite Oslaviju sprijeda, sa strane, pa čak i od nazad, vatrom njihove artilerije, koju je nemoguće naći, a koju su oni zaklonili negdje na položajima kod Plava, na Monte Santo, kod Sabotino, kod Kuka ili kod San Gabriele. U koliko više sviće u toliko postaju sve jasniji odbrandbeni položaji austro-ugarskih vojnika. Mogu se vidjeti sve novi i novi položaji. Mjestimično je poregjano po šest redi rovova, isprepletanih žičnim preprekama i jarcima. Pa kako tu da se izvrši napad ?.... Trebalo je dugo čekati, a zategnutost je bila strašna, obustavljeno je disanje. Svakim trenutkom postajao je položaj sve nesnosniji, teži. Iza Oslavije vide se bijele kuće Gorice, tako blizu, da je potrebno samo pružiti ruku i dohvatiti, pa ipak tako daleko. Čuje se vika : oni produzimaju napad!... Napad se vrši uz brdo. Kroz blato, u opasnosti pri svakom koraku, držeći u ruci sasma blatnu pušku, probijaju se vojnici u rojevima kroz žičane prijepreke. Polahko se napreduje, jer se i poslije svakog najmanjeg napredovanja mora zastati. Mučna je bila, a ipak tako uzvišena ova igra. Zanoseći je odjekivao pucanj pušaka, a još strašnije je djelOvalo pucanje mašinskih pušaka. Vjetar je duvao. I napad zastade. „Za ime Božje!" šaputahu blijede usne „oni se vraćaju!“ Ali oni se ne vraćahu, oni napredovahu, ali ostavljahu samo grob do groba. Tako je Oslavija opet osvojena.

Podlistak. U ruskome ropstvu. (Nastavak) Kroz Rusiju. Kod Wolocziske, sjeveroistočnoodTarnopola, prešla je naša zamorena povorka prvi put preko carsko ruske granice. Drum tamo prolazi izmegju dva po.toka, i spušta se na jedan stari nasip. Na sredini stoji trošna, drvena, pogranična kućica. I pored prašine, koja se diže u zrak sa prašnjave ulice i koja se teško spušta na iznjurena pljuća, nas je obuzela izvjesna zainteresovanost. Prvi put na ruskom zemljištu! U zemlji korbača, u zcmlji krvavog cara! I svačija se misao zainteresova dvojinom više. Šta mi je prvo palo u oči na ovome mjestu, bila je nepobitna sličnost sa starijim austrijskim provincijskim mjestima, u čijim se kamenim gragjevinama još sačuvala starodrevna tradicija iz doba Marije Terezije. I kamene barake u Woiocziski podsjećahu me na to. One su pokazivale, da je ovdje na granici, još iz starina "državano iskreno susjedstvo, da je u R u s i j i a ugled uzeta Austro Ugarska. I gdje god je to učinjeno, bilo je u korist Rusije. Već noviji dijelovi varošice na puti' za koiodvor pokazivahu, podizani na brzu ruku od suvog drveta, čisto ruski način gragjenja. Pored cvih kuća prolaze ruski vojnici i ruski seljaci, sa podjednakim pljosnatim kapama, svi odjeveni

u uniformu blata. Žene su prolazile sa kotaricama pored povorke, i nudile su na prodaju velike bijele hljebove, kobasice i sjeme od suncokreta, razumije se po ratnoj cijeni. Sjemenje od suncokreta, i pored sve gladi koju osjećasmo, nismo znali kako da jedemo; a Rusima pak, koji su svi bez izuzetka to jeli, bila je to poslastica. Opšta sirotinja, koja tamo vlada, ne može više da si dozvoli, a ruski vojnilc sa svojom platom od jedne rublje mjesečno, još manje može što da si kupi. Poslije dužeg bezrazložnog vogjenja s jednog kraja na drugi — Rusi su još u samom početku umjeli da nam pokažu svoju nesposobnost za red i organizaciju — najzad smo svi zajedno, i zdravi i bolesni, utovareni u konjske vagone, po 40 do 50 u jedan vagon. Megju nama je bilo i nekoliko austro-ugarskih i njemačkih časnika, i svi su oni bez pardona utovareni u ovaj isti nobli razred. Dvije noći i dva dana, dugih kao dvije vječnosti, putovali smo mi tako kroz Volhiniju sve istočno. Tko je znao kud? Zemljište se malo razlikovalo od galicijskog, svuda brežuljci sa pošumljenim doiinama; samo su polja bila nešto veća, u glavnom samo ne onako dobro obragjena kao kod nas. To je mogao odmah viditi i svaki neiskusni. Po gdje-gdje bi se vidilo samo po neko rusko selo, i kućice u njemu bile bi u toliko bijednije, u koliko je bila veličanstvenlja crkva sa pet kubeta. Ovaj put je bio podjednako mučenje i danju i noću. Nigdje prilike, da se umijemo, a megjutim posjetiii su nas već slijepi

putnici u našim košuljama! Ovi nezvani gosti nalazili su na nama bar hrane, a nama prvoga dana nisu dali ništa, a idućeg dana kupili su nam naši sprovodnici, za novac koju su primili na ime našeg izdržavanja, po jedan mali komadić kobasice i po jedan veliki bijel hljeb. Zatim je razdavan sibirski sir, i kako se na svakom kolodvoru mogao dobiti ,,kipjatok“, to je proključala vruća voda u velikim kazanima, mogli smo bar da se koristimo ovom „poslasticom 1 '. Nismo se još bili navikli na grubi, zrnati zeleni duhan, koga smo mogli pušiti samo krišom od ruskih stražara. Najzad, najzad je okoiina malo oživila. Mogao se, pored brzojavnih direka, viditi sada i put, koga smo ranije uzalud tražili pored železničke pruge. Sada smo prolazili kroz čitave voćnjake, parkove, bili smo u voćnjaku Rusije, pred Kijevom, kako nam Rusi rekoše. Tu je bila, odmah iza druma, i prva velika varoš koju smo vidiii na našem putu, K i j e v. Ona se preliva divno u sunčanim talasima Dnjepra. Vide se mnogobrojne crkve, sa krstom sv. Andreje, većinom u bizantijskom stilu. Ali tko je mogao, da se raduje ovom svemu novotn ovdje, pored ovih grubih ljudi. Mi smo se više radovali vidivši, da su sve lokomotive na stanicama bile natovarene drvima, na mjesto uglja, a da uglja nigdje nije ni bilo. Tada smo osjetili, da je gvozdeni obruč naših četa više pritijesnio veliku Rusiju, nego obrnuto. Najbogatiji majdani uglja u ruskoj Poljskoj bili su tada već u našim rukama.