Београдске новине

Izlazi

dnevno u jutro. Ponedjeljkom poslije podne.

Pro daj e se: u Beogradu i u krajeviraa « , zaposjednutim od carsko i n fj kraljevskih četa po cijeni od u Hrvatskoj-Stavnniji, BosniHercego vini i Dalmaciji po cijeni od 8 hel. izvan ovog podrnčja . . 12 „ 1 Oglasi po

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim •d carsko i kraljevskih četa K 150 u Hrvatskoj-Siavonijl, BosniHercegovini i Dalmaciji K 2 - 40 izvan ovog padručja . . K 3"cijeniku. ==

Uredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: Čubrina ul. 3. Telefon broj 25.

Br. 46.

BEOGRAD, četvrtak, 30. marta 1916.

Godina II.

RATNi IZV3EŠTAJI.

i lzvještaj austro-ugnrskos generalnog i stožera. I K. B. Beč, 29. marta. Rusko bojište: Juče je bio rat avijatičara vrlo živahan na obema stranama. Mnogi neIrijateljski aeroplani bili su vatrom priBiorani da se vrate. Jedan ruski dvoploBijak, oboren našom artiljerijom, pao je B;točno od Buczacza iza neprijateljske ■nije. Od aeroplanskih bombi nije kod I as bilo nikakve štete. Naši avijatičari i na nekoliko sela iza ruskog fronta ■bilato bacili bombe i imali su uspjeha I izvadjanju. Talijansko bojlšte: Živahne topničke borbe na goričkoj I losnoj brani i na visoravni kod Dober<feba trajale su i juče do duboko u noć. Aii nije bilo novih napada. Istočno od S< lca prodrli su Talijani u neke rovove, kpji su sad očišćeni. U odsjeku Plokena njaše su čete odbile nekoliko neprijateijskih navala. Inače je stanje neproRijenjeno. I 0 nekoliko frontnih odsjeka Talijani »de na pozadnim položajima. Jugoistočno bojište: Stanje je nepromijenjeno. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. Hofer, podmaršal.

!zv]ešinj njemačkog vojnog voslsta. K. B. Berlin, 29. marta. Javlja se iz glavnog stana: Zapađno bojište: u Južno od S t. E t v i, Englezima je n borbi sa ručnim granatama opet otet ■ijevak, koji je od njlh bio posjednut. Na lijevoj obali Maase jurišale su naše ete sa malim gubicima više francuskih inija u dubokim mjestima, sjeverno od alancourt u širini oko 2000 mera i prodreše u selo sa sjeverozapadne rane. Neprijatelj je ostavio 12 časnika 486 neranjenih zarobljenika, kao i jedan ftp i 4 mašinske puške. Time se nioglo pouzdano utvrditi, da je u tome ratnom jrostoru uloženo 2 divizije. Istočno bojište: Dok su Rusi juče prema sjevernim ;ktorima obustavili bili svoje napade, odužili su južno od Naroczkog jezera J anju i noću svoja uzaiudna naprezanja. ;še čete odbile su sedam puta neprijaja i to dijelom u borbi na bajonet. Njemačka vazdušna eska' a bacala je sa uspjehom bombe na raznim neprijateljskim kolodvorima, naročito na kolodvoru Molodecsno. |f Balkansko bojište: Nikakvih bitnih dogadjaja. Vrhovno vojno vodstvo.

Podlistak. iia Sunauu. Lagano plovi parobrod u jutarnji olvitak. Okrenuo se i svija se pored KaKiegdana u Dunav. Nad njim se pros*re još svjetlo zelenilo proljetnjeg juJra ali se sa istoka već osula žarka run preko neba. Bio je to brzi parod „S of i a“, koji u satu prelazi 16—18 ., ali je sunce brže, i prije no što smo Beograd imali već prilično za sobom, su topli sunčani zraci priličrto grii brod, rijeku i obale. U daljini vidjele se kule grada Pančeva, a još dalje njih vrhovi vršačkih planina. Na skoj obali prolazili su brežuljci, na ima sad sve cvjeta i preliva se bijeli, eni i plavičasti ćilim, Proljeće je nalo, zaboravljene su jesenje i zimnje abote rata. Istina, rat je gvozdenim stopama šao preko obale Dunava, pa je i na noj i na drugoj strani oslavio za som svoje tragove. Ako se raalo bolje leđa onda će se svuda vidjeti, i na rskoj i na srpskoj strani, kako iz svjezelenila i rascvjetanih voćnjaka vire rušene i sagorjele kuće. Tužno stoje e, prazne i napuštene, i svojim tfez na i razrušenim prozorima gledaju kao vačke oči u proljetnji sjaj rijeke. Ali je rat prikazivao još daleko straše slike, slike jezovitog i samovoljnog tošenja — ono što se na obalama ava na Žalost moralo razoriti, či-

Izvještoj turskog glavnog stuna. K. B. Beč, 29. marta. Carigrad, 28. marta. Vojni glavni stan. Naše obalsko topništvo spriječilo je napad ruskog podvodnog broda kod Zungul-dag, koji je bio sa obalske visine Crnoga Mora primjećen. Podvodni brodovi nestadoše, kad su ih naše letilice počele goniti. Jedna od naših letilica preletjela je ostrvo Imbros. i napala je bombama kod Kephalosa ukotvljeni trasportni brod, kao i tri neprijateljske letilice. Dvije su bombe bačene na transportni brod, a tri bombe na hangar, uslijed čega se pojavio požar. Sa ostalih frontova nema ničeg važnog. Miim poliflka Ebžl iv. Bisrnarck je jedanputa rekao: kad čovjek sjedi na krivom vozu, ne može na svakoj stanici prelaziti. Pašić, koji je vazda volio igrati uiogu Bismarcka Srbije, sjedio je u krivom vozu, u vozu, koji je njegovu otadžbinu vodio do sigurne propasti, pa on nikada nije ni najmanje pokušao, da ovaj voz skrene pravim putem. Njegova osobna sudbina bila je preusko vezana s njegovom politikom, pa je on nije mogao promijeniti. Sto puta se može navesti u njegovu odbranu, da su ga zavele vlasti sporazuma, u prvom redu Rusija. Kad bi on zaista bio onaj veliki đržavnik, koji je htio vazda da bude, on je kraj svih ovih laži i obećanja morao vidjeti pravu istinu. Veliki Ijuđi idu praviin putevima. Oni se kukavno ne uklanjaju zaprijekama i teškoćama, oni im se ne ugibaju sEanputicama, nego imadu ođvažnosti za istinu i ovo je njihovo najbolje oružje. Ali oni su državnici, 1 j u d i, kojima je stvar uvijek preča od njihove vlastite ličnosti. Pašić je ali intrigant, koji se siuži sitnim i najsitnijim srestvima, koji nikada ne zaboravlja kod stvari, za koje se bori, koje će koristi donijeti to njemu lično. Naravna je posljedica ovog neotadžbeničkog vezivanja državnih i ličnih inte'resa, da stvarni neuspjesi donašaju velike lične štete. Kad Pašić nije htio napustiti svoje lične interese, morao je ostati u krivom ruskom vozu, jer samo je tako mogao misliti i nadati se, da neće konačno propasti. On se je u to čvrsto nadao, jer ova je nada bila njegov jedini spas. Svom narodu naravno morao je on ovu nadu sugerirati, pa kada su se uzredali dogadjaji, koji nijesu odgovarali ovoj njegovoj nadi, morao je on ove dogadjaje iskriviti: on je morao lagati, da narod uzdrži u nadi i da taj narod svoju sudbinu neuzme u

njeno je samo u borbi i za borbu. S toga se oko brzo navikne na isprepucane ljetnjikovce i vinogradske kolibe, ne zadržava se na njima, nego se nasladjiva mladim i svjetlim bojama vrtova, koji svuda okolo ruševina cvatu proljeću u susret. Nekoliko malih stanica. Njemački, austrijski i ugarski vojnici, seljaci sa obiju obala ulaze u brod, voze se kratko vrijeme niz vodu. Šarena slika života ispunila je brod na ovom blistavom proljetnjem jutru... Smederevo. Prkosno se pruža tvrdjava, koju su, kako se veli, Rimljani sagradili pored obale Dunava, kao da ne bi htjela da ostavi grad, koji se na okomcima brežuljka tamo dalje prostire. Živopisno izgledaju stare zidine, mračno i nepristupačno kao pravi zamak, iz koga je stranac-vladar pokoreni narod čvrsto držao. Četvorouglaste kule uzdižu se jedna pored druge ispređ spoljnjih zidova. Sve one borbe, koje su prešle preko obala Dunava, one su izdržale s njihovom slarom rimskom snagom — dok nijesu stigli naši tridesetaci. Oni su im mnoga zla nanijeli. v^etiri od njih stoje sad kao da su iz temelja iščupani smrtno ranjeni, oni stoje unaprijed nagnuti, čine utisak kao da će se svakog trenutka srušiti. Ali za njih radi i vri novi život, tutnji i bruji strahoviti stroj rata. Odmah pored tvrdjave prolazi pruga, željeznica moravske doline, koja odavde vodi u unutrašnjost i još je u mirno doba bila najvažniji saobraćajni krak zemlje. Sad ju je rat uzeo u svoju služnu i Smede-

svoje ruke, pa da tako nepropadnu i najviši lični interesi Pašićevi. U ovom svom neugodnom položaju Pašić je našao u Rusiji sve samo ne pomoć. U julu 1915. godine, kada se je spremala bura ofenzive austro-ugarske i njemaćke vojske protiv Srbije, zahtjevala je Rusija energično, da se Srbija obveže Bugarskoj, da će ona potpuno izvršiti ugovor 1912. godine t. j., da će Bugarskoj ustupiti Maćedoniju. Bugarska je zahtjevala, da Srbija odstupi Maćedoniju o d m a h, aPašić nije mogao ni da zadovolji zahtjevima Rusije. U ono je vrijeme došlo u tajnim sjednicama skupštine do žestokih ličnih napada protiv Pašića. Kada je on jednom tražio od skupštine povjerenje, uskratila mu ga je liberalna stranka. Naravno on je mogao nastaviti svoju štetnu politiku, jer većina, koju je on imao u skupštini, bila je jednako lično interesirana kao i on. Sa ovom politikom padao je Pašić, a pađala je i čitava radikalna stranka. Medjutim je kralj Petar sjedio u Topoli i sadio kupus. Nastupila je nova neugodnost za Pašića kada su sile sporazuma koncem jula, a početkom avgusta tražile, da Srbija započne sa velikom ofenzivom. Pašić je ovaj zahtjev predložio vojnoj komandi, a ova ga je i jednostavno odbila. Srpski je generalštab izjavio, da Srbija može samo onda preduzeti ofenzivu protiv AustroUgarske, ako će istovremeno započeti ofenzive Rusije i Italije. Pošto Rusija, a ni Italija nijesu bile u onaj čas sposobne za otenzivu, ostala je srpska vojska u miru i čekala. Medjutim se doznalo u Nišu, da je Pašić odbio priliku sklopiti častan mir. Govorilo se, da je Srbija mogla sklopiti mir bez ikakove štete sebe. Pravim poštenim patriotama bila je na ove glasove o miru situacija jasna. Središnje su vlasti tražile vezu sa Turskom i pošto put za Carigrad vodi preko Srbije, trebalo je Srbiju pregaziti. Srbija bi bila očuvana od svhke nesreće, da je Pašić primio ponudu središnjih vlasti, jer Srbija je mogla napredovanje Austro-Ugarske i Njenračke sprječavati, ali nikada ne suzdržati. Svako je mogao primijetiti,. da je u ono vrijeme štampa Austro-Ugarske rnonarhije vrlo umjereno pisala o Srbiji. Sile sporazuma naravno su odmah osjetile o čemu se radi, pa je ruski poslanik u Nišu dobio nalog, da energično pita Pašića u koliko je istine o vijestima o miru. Pašić vjerni sluga Rusije dao je znamenit odgovor: „Srbija živi kumire sa Rusijom“. Barem ovom zgodom Pašić je mogao biti iskreniji i reći: Ja živim i umirem sa Rusijom. Jer politika, koju je Pašić ovaj čas vodio kada je odbio sve ponude za mir, nije bila politika zemlje i otadžbine. nego, njegova lična poliiika. Jer je Pašić

revo je jedno vrio važno mjesto za pretovarivanje, prvenstveno za njemačke divizije, koje se nalaze na Balkanu. Na ugarskoj strani dolazi željeznica do K ovina. Tamo šlepovi primaju na sebe teške natovarene vagone i donose ih ovamo, u Smederevo, neposredno na prugu željeznice, kojom oni dalje-ođlaze — u Maćedoniju, prema Solunu... ' Parobrod plovi preko, drugoj obali, pravo prema Kovinu. Velika pristanišna postrojenja, utvrdjena čvrsto na jakim pilotnama, dopiru daleko u vodu i — rat ih je sagrađio za svoju potrebu, a pioneri vrše sad na njima svoju službu. I ovdje, i ako je praznik, traje neumorno I živ rad — rat ne poznaje kalendare, nema odmornog dana, njegov mehanizam radi besprekidno, zastoj u ovakvom vremgnu znači toliko isto, kao i izgubljena bitka. Voz za vozom prilazi trajno obali, šlepovi za šlepovima krstare od jedne do druge obale — doista, život je pionera težak. Opet na drugu obalu. Parobrod je pristao kod Dubravice, prve stanice na Dunavu podbugarskom upravom. Mjesto stasitog ugarskog narodnog ustaša, naoružanog ruskom puškom i lulom, stoji ovdje na straži jedan Bugarin, vrlo svečanog izgleda, ozbiljnim licem on održava red medju seljacima, koji se gomilaju. Nekoliko mladih ratnim odličijama ukrašenih časnika, tri do četiri carinska stražara sa tanjirastim kapama popunjuju cijelu sliku. S našim ljudima Bugari žive u dobrom prijateljstvu, i s broda i sa suva dolaze pozdravi i odzdravi...

vazda vodio samo ličnu politiku, morala je Srbija stupiti u beznadežnu borbu protiv d v i j u n a j j a č i h v o j n i h v 1 a s t i i protivBugarske, Srbija je morala p r o p a s t i.

Rutr.e MUeške. Konferencija sila sporazuma u Parisu svršena. Cioresultat — jedna „rezo1 u c i j a“. Davno očekivana konferencija, s kojom su sile sporazuma već od nekoliko mjeseci ovamo tješile nestrpljivu javnost kao sa jednim veoma značajnim iodlučnim dogadjajem, koji ćejednim udarcem izmijeniti cjelokupno stanje, završena je, prije nego što je i počela sa stvarnim savjetovanjem. Jedna rezolucija, koju mi na drugom mjestu vrlo rado doslovno saopštavamo, kao uzor primjerak nečega, što sa mnogim riječima ništa ne kazuje, cio je rezultat tog odlučnog savjetovanja. Po sebise razumije, da su ova savjetovanja otpočela sa jednim svečanim ručkom, a svakako su sa jednim takvim i završena, jer će gospoda sa svojim lakim šta više vrlo lakim političkim prtljagom, lakše i blagovremeno stići na zeljezničku stanicu. Ako bi neki od njih baš i propustio voz, neće ništa izgubiti, jer na tu rezoluciju, koju gospoda sobom nose, neće niko u njihovoj domovini biti radoznao. U njoj se istina veli — a mi doista ne znamo, koliko je puta to već odlučeno bilo — da će se zajednička borba voditi do konačne pobjede, ali kako će to sve biti, o tome tek ima da sesavjetuje —ako bi to naime što vrijeđilo. U to kako izgieda, ne vjeruju ni sami učasnici konferencije, pa su savjetovanje o tome i napustili. Javno mnijenje Francuske biće u tom pogledu upućeno samo na Cadornove izvještaje 0 vremenu, ono u Francuskoj na verdunsku grmijavinu, dokle će britanski Tommysi pokušati i daijedaratno stanje protumače iz kolutova diina svoje m iroijubive lule, koju spokojno puše u rovovima. I drugo nema da radi, onda se na taj naćin može vrlo prijatno da potroši vrijeme. Tommy-u to šta više donosi i prihoda, jer on se za to plaća. Ovo uivrdjivar.je ue treba nikako da se smatra kao uvrjeda čestitih gentlemana u engleskim rovovskim salonima. Ne, to nikako, jer je sa svim pravo i umjesno, da se engleski najamnici poštede, jer su oni upravo samo elita v e1 i k e e n g 1 e s k e v o j s k e. Ta se elita gotovim plaća i ona se mora njegovati onako kako joj pristoji. I municiju i odijelo ona dobija besplatno. Zašto bi se ta gospoda remetila u svojoj zabavi, kad ima daleko jevtinijih e n g 1 e s k i h četa na raspoloženju. Ta je cijela vojska Francuske, kojoj se ne mora ništa plaćati. Naprotiv, sa Francuskom se čine sjajni poslovi, ako se ima za niu što nabavljati. Tu je cijela talijanska vojska. Jedan nešto nježan materijal, koji treba „čuvati od viage i hladnoće 1 *, — ali se s njime ipak može proći, a pored toga Italiji se mogu natovariti nekolike milijarde ratnog duga. Samu Englesku ti vojnici ništa ne koštaju, malo smanjivanje tarife za bro-

Prostrano i veličanstveno teče rijeka. Na ugarskoj strani pruža se ravnica, srpska je, sada bugarska obala, brežuljasta. Čas na ovu, čas na onu stranu prelazi brod, uvijek prepunjen. Kao u mirno doba teče život na ovom starom vodenom putu i samo mnogobrojne vojničke uniforme potsjećaju na to, da u svijetu traje rat. Razrušenih kuća ima j svuda, ali njih niko više i ne gleda. Na nekim mjestima viri iz vode krov potopljenog parobroda i šlepa, srpskog, austrijskog i ugarskog, koji su bili žrtva mina ili neprijateljskih metaka. Nedaleko od Stare Moldave nalazi se u sred rijeke jedno brodarsko groblje. Tu su Srbi dva parobroda s mnogim šlepovima potopili, i tužno vire iz vođe razlupani trupovi i skrhane katarke, mračna opomena na dane, kada je rat na jednoj i drugoj obali bijesnio. Ali proljetnje sunce pozlaćuje svojim sjajem i ove ruševine i oduzima im sve ono što je ružno. Jedno veliko šumovito ostrvo pojavljuje se, a Dunav prolazi pored njega s dva velika rukavca. Izgleda, kao da bi rijeka još jednom htjela, da se dobro opruži, prije no što se stisne medju brda, koji se k njoj sa obe strane primiču. Ispod Stare Moldave podiže se u sredini rijeke strma Babakaj-stijena, kao ono čuvar na ulazu u stjenovito korito. Njeno je ime dobilo od jedne stare gatke. U Ludvikovom zamku, od koga ima još neznatnih zidina na ugarskoj strani, živio je, tako se priča, nejcada jedan turski paša, kome je Alah u svome gnjevu dao vrlo pakosnu ženu, neumornu svadjalicu.

darsku vozarinu, što je Francuskoj i Italiji obećano na pariskoj konferenciji. Tarifa za ugalj, naime, biće niža, jevtinija. Itojeciostvarni rezultat pariske ratne konferencije. Trebalo bi upravo misliti, da pitanje o tarifi pripada privrednoj konferenciji: ali daleko od toga. Ono je najvažniji kriterij za ocjenu shvaćanja ratnog stanja u logoru sile sporazuma. Što se u Engleskoj gore ocjenjuje r a t n o s t an j e, u toliko će jevtiniji biti u g a 1 j u Italiji i Francuskoj, a što je j e v t i n i j i u g a 1 j u toliko su s k u p 1 j i v o j n i c i. Koliko vagona uglja vrijede vojske entente? O tome će se pitanju vjerovatno poslije pariske konferencije mnogo p’repirati u City-u. Prepirka će možda duže trajati, ali bi mi mogli rezultat već sad pogoditi. On je tako isto iznenadjujuć, kako će to ubrzo jasno biti. Poginulim se vojnicima ne plaća — ali pariska konferencija nije vrijedila ni — koliko jedan metak. * Prvoga marta otpočeo je pooštreni rat podmornica, koji su centralne vlasti objavile. Kad su ovo pooštreno vodjenje rata podmornicama savezne vlade objavile svijetu, podigla se u štampi sporazuma čitava podrugljiva dreka. Opet jedan bluff centralnih vlasti — tako je glasio piotiv, o korne se na široko i dugačko tada pisalo i prostački raspravljalo. Od prvoga marta medjutim prestala je osjetno ta larma u štampi sporazuma i kad se njihove novine pregledaju, nećemo naći gotovo ništa napisano o tom „novom bluff-u“. U Londonu, Parisu i Rimu izgieda da su uvidjeli, da se Njemačka i Austro-Ugarska sa svojom pretnjom nijesu šalili. Sporazumne sile načinile su ođ svojih trgovačkih brodova gusare i pirate, pa dobro, — kad tako hoće, sa njima će se onda kao sa piratima i postupati. Hitac torpeda najbolji je odgovor na ovu strašnu povrjedu medjunarodnoga prava. Njemačka i Austro Ugarska naime nikada ne preduzimaju stvari, koje ne bi bile u stanju i da izvedu. One znaju, da ne mogu uništiti trgovačke flote svojih neprijatelja ali one ipak znaju šta hoće, i ako se smije reći, one hoće ono što znaju. Ako njeinačke podmornice i nađalje produže, da u Sjevernom moru i Kanal-u istim tempom potapaju brodove sila sporazuma, onda će jednoga dana tovari u zemljama sila sporazuma dostići takvu visinu, da će i plovidbe morem uopšte nestati. Kako će tada Engleska izaći na kraj da snabdijeva svojih 42 miiijuna ljudi, za koje se hrana dovlači iz južne Amerike, Indije i Misira, pred tim pitanjem zebu posigurno već danas u potaji engleski mjerodavni krugovi. Izuziinajući neobično veliku skupoću životnih namirnica, engleski narođ nije ni po čem drugom osjetio tegobe rata. Ali kad jednom i engleski narod bude osjećao glad, kao na primjer srpski narod za vrijeme posljednjih mjeseca vlade Petra Karagjorgjevića, onda će nasigumo i ratu biti vrlo blizu kraj. Engleska je namjeravala, da gladju umori Njemačku i Austro-Ugarsku, ali po izreci ,,ko šta sije ono i žnje“ izgleda, da će sama Engleska gladovati i da to stanje neće moći izdržati.

Jadni paša nije se mogao na drugi način pomoći, nego jedne noći strpa svoju pakosnu ženu u čamac, prenese je na stijenu i tu ostavi. Kad je stijena osjetila ovaj neprijatni teret, ona se od stida i jeda podvojila od gore do dolje i stisnula je staru ženu tako čvrsto, da se maći nije mogla. Ali je ona u toliko više iz glasa vikala i tražila pomoć. Ali paša nije za to inario, on se na svom čamcu vratio, a iz daleka je dovikivao ženi: „Baba kaj!“ (što znači, matora deri se). Kapetan broda ispričao mi je ovu gatku. Prema Ludvikovom zamku podiže se na srpskoj obali jedna stara rimska stražara, s dobro očuvanim kulama i zidovima. Car Trajan je nju ovdje postavio da čuva drum, kog je on usjekao u stijenje da otvori put svojoj vojsci za istok, čiji še trag još i danas lijepo vidi. Stari Rimljani nijesu imali tada ona srestva, kojima mi danas gradimo puteve u neprohodnitn predjelima. Oni su teškom anukom pravili hodnik u stijenju, koji su poslije' patosanjem proširivali. I preko takvog puta prolazile su njihove legije i stoljećima je tako povjesnica prolazila. U sredini tjesnaca Kazana može se i danas vidjeti ploča, koju je car Trajanza uspomenu na njegovo veliko djelo urezao u vječnom stijenju. Njen je donji dio rasprsnut, ali mjeslo, na kome je njegovo ime, ostalo je sasvim čitavo. Mi ga s poštovanjem čitamo, jer ono potiće iz vremena, koje je bilo veliko i silno, kao ovo koje danas doživjesmo. ^ Sa onu stranu obale pruža se umjetničko djelo modernog drumskog gradje-