Београдске новине

I z I az i: dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

P r o d a j e s e: a Bcograđn 1 a krajeviaot z»posjednutim od carsko I kraljevskih četa po cljeni od B Hrvatakoj-Slavonijl, BosoiHerccgovial I Dalrainjjl po cijeni od irvae ovog podn^t .

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko I kraJjevskih Ceta K 1'50 n Hrvatskoj-Slavoniji, BosoiUercegoviui < Dalmaciji K2 48

8 b 12 b

izvaa ovog podmćja

K3-

Oglasi po cijenlku.

UreduHtvo : BEOGRAD, Vuka Karadžića u(. 10. Telefon bro] 67. — Uprava, primanje ogtaaa i pretplate: Kneza Mlhajla ui. broj 38. Telefoa broj 25.

BEOGRAD, subota 16. septembra 1916. Godina II.

Br. 214.

Nova talijanska ofenziva na visoravni Krasa. — Stalno bugarsko nadiranje u Dobrudži.

RATNI IZV3ESTA3I. Izvještaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B. Beč, 15. septembra. Istnćn« bojište: Front protivu Rumunjske: Napad savezničkih četa u prostoru jugo-istoćno hatszega povoljno napreduje. is'očno od Fogaraša Rumunji su pređuzeli prodiranje preko rijeke A 1 u t e. Front konjičkog generala nadvojvode K a r 1 a. U dolini C i b o borbe su odlučene u našu konst. Osim uspješnib preduzeća naših predstraža nikakvih drugili dogadiaja. Front maršala princa L e o p o I d a bavarskog: izmeđju L i p e i pruge K o w e 1R o v n o povećana topnička djelatnost. Talijansko bojište: Talijani su otpočeli jednu novu 0 f e n z i v u. Za sada su njihovi napori poglavitc upravljeni protivu visoravni K r a s i. Tamo je juče topnička vatra 1 vatra bacanjem mina dospjela do najveće silme. Poslije podne su na cijelom frontu izmedju Vipave i Her e s a prešle neprijateljske pješadijske snage gustim redovima u napad. Razvile su se žestoke borbe. I ako je neprijatelju injestimice pošlo za rukom da piodre u naše prve rovove i da se ovdje iii onđje održi, ipak se njegov prvi napad može smatrati da je propao. Steverno od V i p a v e do u predjeo P1 a v e bila je topnička vatra tako isto vrlo živahna, ali do značajnih pješadijskih borbi nije došlo. — Na frontu f 1 e i m s k e doline traje topnička borba. Odbijeni su nekoliki napadi talijanskih odjeljenja, u jačini jednog bataljuna, prolivu grebena P a s s a n e. Prilikom takvog jednog napada zapadno od Cime Valmaggiore naše su čere zarobiie 60 alpinaca. lugo-istočno bojište: Stanje je nepromijenjeno. Zamjenlk glavara generalnog složera pl. H6fer, podmaršal. Dogadjaji na moru: Noću izmedju 13. i 14. ov. mj. jedna od naših pomorskih eskadrila sa uspjehom je bacala bombe na vojničke predmete u Orado; druga eskadrila na kolodvorska postrojenja i druge vojničke preilmete uSanćiorgio di N o g a r o, zapaženi su mnogi puni pogoci i veliki pogoci. Letilice su se nepovriječjene vratile i ako je protivu njih vršena žestoka paljba. Zapovjedništvo momarice.

Izvjestaj bugarskog glavnog stožera. K. B. Sofija, 14. septembra. Rumunjsko bojište: Na đunavskom frontu neprijatelj je bezuspješno gadjao K1 a d o v o i selo Davidovac. Slabija neprijateljska odjeljenja dva puta su pokušavala da kod Ooleme Vrbice predju na drugu obalu, ali su otjerana. U Dobrudži i dalje traje naše nastupanje. Na liniji 011 i n s k o jezero—P a r a k e j—A p t a t M u s u (kod Cifut Keja) na staroj rumunjskoj granici razvija se borba u našu korist. Dosad smo zaplijenili četii brzometna topa. NeprijaleH ]e odbačen uz velike njegove gubitke. Operacije i dalje traju. U primorskoj oblasti vlada mir. Maćedonsko bojište: Ok., Ostrovskog jezera vrši se pješačko djelovanje bez većeg značaja. U Mogljeničkoj dolini vlada življa djelatnost. Neprijatelj je u njekoliko maha, ali uvijek bez uspjeha napadao visove Pahovo, Kovilji B u j u k č u. Svi su napadi odbijeni uz osjetne neprijateljske gubitke. S obiju strana Vardaraina fronti S t r u m e žestoka topnička vatra. Na Egejskoj obali krstarila je kao i obično neprijateljska flota.

RumunlsKo zujerstun. Liga, koja je stvorena za borbu za stobodu, kulturu, civilizaciju, pravdu i ostala sve ta dobra čovječanstva, čiji je cilj — ako ćemo suditi po hiljadama bombastih novinarskih članaka i bezbroju ,,gromopucatelnih“ ministarskili govora — jedino oslobodjenje Evrope od barbarstva, dobila je dakle novoga člana. od kad su se u kulturnom središtu u Bukareštu riješili, da više ne posmatraju mirno, sa puškom ,,k nozi“, nedjela na žalost tako dobro organizosredišnjih vlasti, koje skrnave našu kulturu. Ispaljene su prve puške, pokrenuti su rumunjski bataljuni, i gle, zahvaijujući saradnji Rumunjske već se pojavio nov izvještaj o povrijedama evropske civilizacije. Prije no što će napustiti zemlju te od skora oslobodjenu od bugarskoga jarma, Rumunji su satjerali bugarske porodice u njene kuće. zaključali ih i zapalile tako da su ovi jadnici pod najtežim mukama našli smrt ji plamenu. Silovane su žene, ubijani su starci i djeca; prije nego što su se oprostili od kraja, sramno ukradjenog

ldi3. godine, rumunjska je soldateska još u zadnjem času izvršila najgora razbojništva. Ovaj je primjer podstrekao i pozadinu. Tamo su plemeniti borci za kulturu napujdani na jevrejsko stanovništvo, čime se vjerovatno htjelo dati kao neko više osvećenje savezu sa Rusima. Kako na frontu. tako i u unutrašnjosti Rumunji se pokazuju kao dostojni saveznici sila spoiazuma, kojima neda da spava slava kozačkih satnija, koje su prije dvije godine pretvorili u prah i pepeo pogranične varošice istočne Pruske. Naravno, da se sve to vrši u ime i u slavu civilizacije, teško zagrožene od sređnjeevropskih Huna na koje visoko kultuvisani rumunjski narod gleda sa tolike visine. Zbilja nije ni bio pctreban ovaj novi dokaz lažljivosti i pokvarenosti njihove. Preko dvije godine vodjen je rat bez sarađnje Rumunjske, a za to vrijeme utrkivali su se Rusija, Engleska, Francuska i Italija, koja će više s»vcriti izlišnih pooštrenja rata koji je i onako sam po sebi pun boIa i jada; učinili su sve što je u njihovoj vlasti, da baš nemoćnim zarobljenicima i grarbanskom stanovništvu što bolje pokažu pijesnicu, a gdje im je bilo moguće, da stupe na neprijateljsko tlo — hvala Bogu ova se mogućnost prostirala samo na vrlo ograničeni prostor, — tu su se trudili da ispolje svu grufccst i bezgraničnu surovost pobjedioca. Ćitave bi se knjige mogle ispisati nabrajanjem povrijeda medjunarodncg prava, svireposti i bestijalnosti. Ali novi neprijatelj, ovaj najsumnjiviji nosilac kulture, koga su njegovi današnji saveziiici još podozrivo gledali preko ramena, dok ga danas hvale kao plemenitoga brata čisto romanske krvi, nalazi da još nije bilo dosta zvjerstava i užasa. On se kanda boji da neće važiti kao punopravan saveznik ako neće dovoljno doprinijeti i sa svoje strane popunjavanjti ove najmračnije glave u povijesti velikoga rata. Mora mu se priznati, da je on na tome poIju već postigao potpun uspjeh. Naime u vreinenu, kada se svijet već umorio da obrača pažnju na sve užase šarene vojske sila sporazuma, Rumunjska je uspjela, da 'ponovo rasplamti ogorčenje zbog takvih dogadjaja. Aii neka nam je dopušteno da sumnjamo, je li Rumunjska pametno uradila ovako. Jer ogorčenje, kojim su njeni neprijatelji i onako vcć nadahnuti zbog njene izdaje, daće novog poleta ratu protiv ove države, koioj Bugarska još uz to ima da se osveti za pljačku prije tri godine, tako da će nepotrebna i nečovječna zvjerstva u Dobrudži ljuto biti osvećena. 1 s K r l c e. „Latinske sestre nekad i sad“. Prije rumunjske objave rat a pisao je ,,P o p o 1 o d 4 Italia: „Treba već jednom prestati nazivanjem Rumunjske našom latinskom sestrom. Rumunji nijesu Roman i ma da se kite tim slavnim imenom. To nam je mješavina barbarskih pranaroda, podjarmljenih od Rimljana, koji se docnije izmiješaše sa Slavenima, Pečenjezima, Hazarima, Avarima, Tatarima: Mongolcima, Hunima, Turcima i Grcima. Može se zamisliti, kakav jeološ morao proizaćiiztei takve mješavine! Rumunj je i dan danju barbarin i stvor nižeg red a, koji, na veliko uveseljavanje Francuza u svemu majmuniše Parižanina. Rumunji mnogo vole da u mutnoj vodi love ribu, naravno ako nema baš nikakve opasnosti; svakoj se opapsnosti Rumunj obazrivo klanja. To smo vidjeli 1913. godine. Poslije rumunjske objave r a t a pisao je isti ,,P o p o 1 o d‘ I t a 1 i a: „Rumunji su sada sjajno dokazali, da su dostojni potomci starih Rimljana, kao god i mi. To su naša najbliža braća, koja će se sada, sa njima svojstvenom h r ab r o š ć u boriti zajedno sa nama u ovoj borbi iatinske i slovenske rase protiv germanske, drugim riječima u borbi za slobodu, kulturu i pravo protiv pruskog tiranstva, vladavine nasiija, samovolje i barbarstva. Kao god što su Rumunji 1877. godine udruženi sa našim hrabrim ruskim saveznicima, pokazali, šta su oni u stanju učiniti u borbi protiv turskog barbarstva, tako će se isto oni i sada na strani istih saveznika svojom britkom sabljom boriti protiv austrougarske i njemačke nekulture i barbarstva. Baciće svoj mač na terazije ratnih šansa i učiniće, da ove konačno protegnu na našu stranu. Ta zar se drugo i mogio očekivati od naroda, k o j i ima čast da pripada latinskoj r a s i, koja je nekada gospodarila cijelim svijetom!" Snt si! Rumunishom. Borbe oko Sibinja. (Naročiti brzojav »Beogradskih Novina«) Budimpešta, 15. septembra. Jedan ovdašnji list javlja za borbe oko Sibinja (Hermannstadta): Na južnom dijelu erdeljskoga bojišta došlo je poslije dugoga zatišja opet do borbe kod S i b i n j a. Pošto su Rtimunji prodrli preko prevoja C r v e n o g T o r n j a i dolinom A 1 u t e, oni 911 obazrivo krenuli duž sibinjske rijeke i duž željezničke prtige istočno od S i b i n j a te juče naidjoše na njemačke čete. Rumunji pokušaše da krenu naprijed, obilazeći s lijeva i s desna grad S i b i n j. Do sukoba je došlo u s i b i n j s k o j dolini, kod potoka Hortobagya i kod brda, visokog 500 metara, koje leži na sjeveru od pomenutog potoka. Svi rumunjski pokušaji ostali su bezuspješni. „Ovo nije vojnička šetnja. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novlna ‘ ) Stockholm, 15. septembra. Rumunjski listovi, govoreći o velikim gubicima u borbama oko B r a š o v e,

utvrdjuju, da neprijatelj kod pojedinih mjesta daje ogorčenog otpora, i da ove borbe dokazuju, da prelaz preko K a r p a t a nije vojnička šetnja. Letački napad na Sofiju. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina".) Sofija, 15. septembra. Jutros se sa istoka približiše gradu dva ueprijateljska letača. Kada stigoše do nad grad, izbaciše devet bombi. Bombe prouzilokovaše samo neznatau štetu. Letači se po itzbacivanju bombi udaljiše u sjevernom pravcu. Još o vazdušnom napadu na Bukarešt. (Naročiti brzojav »Beogradskih Novina«> Stockholm, 15. septembra. 0 vazdušnom napadu na B u k a r e š t piše „Novoje Vremja": Vazdušni napad došao je iz pravca P 1 o e š t i, bačeno je o s a m b o m b i. četiri su kuće porttšene. Dvij'e bombe pale su u d v o r ište kraljevske palate. Japanci u Dobrudži. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina“.) Stockholm, 15. septembra. Vijesti koje stižu od ruskih četa n DTrb r u d ž i javljaju, da se kod četa nalaze mnogi j a p a n s k i topnički časnici i momčad, koji rukuju japanskim topovima. Taiijanska kritika. (Naročiti brzojav »Beogradskih Novina ; Lugano, 15. septembra. „Corriere della Sera“ piše o rumunjskom ratu slijede: „Dogadjaji dokazuju, da neprijatelj raspolaže i suviše velikom okretnošću i da su rumunjske vojne snage slabe, da ga spriječe u njegovoj slobodi kretanja. U opšte prijeri sporazumu opasnost, da će se stvari sa svim drugče izvitoperiti, nego što se to očekivalo od učešća Rumunije. Umjesto da svom snagom udare na Bugarsku, uputiše se -protiv Ugarske na svoju vlastitu štetu. Operacijc u Erdelju sasvim su b e s c i 1 j n e. Po jedan Ijekar na 500 ranjenika! (Naročiti br/ojav »Beogradskih Novina«/ Berlin, 15. septembra. Prema saopštenju „Lokalanzeig e r a“ rumunjska je vlada izđala proglas, kojim su rumunjski ljekari, ljekarski pomoćnici i bolničari, bez obzira na godine starosti i spol, obavezuju za ratnu službu. I ako su se na osnovu tog proglasa vrlo mnogi prijavili, ipak vlada velika oskudica u sanitetskom osoblju, a to se vidi otuda, što se mnogim ranjenicima tek poslije dužeg vremena ukazuje ljekarska pomoć i što na 400—500 ranjenika dolazi po jedan Ijekar. Ministar na frontu. K. B. Sofija, 15. septembra. Bugarski ministar unutrašnjih djela Hristo P o p o v dao je ostavku, da bi mogao ponovo vršiti svoju siužbu kao poručnik na frontu. Car ga je odlikovao komandantskim krstom reda za gradjanske zasluge. Poslove ministarstva unutrašnjih djela predu*eo je ministar-predsjednik dr. R a d osl a v o v. Riununjski izgredi u Dobnid :i. K. B. Sofija, 15. scptembra. Vlada je pozvala prcdstavnike neutralnih država, da učest\ uju t: medjunarodnom ispitivanju zvjerstva, što ih počtniše rtimunjski vojnici u Dobrudži. Bugarski glavni zapovjednik generalmajor Ž e k o v izdao je dnevnu zapovjest u kojoj bugarskoj vojsci saopštava zahvalnost i divljenje kraljevo na postignutim uspjesima.

Podlistak. Karlo Marilaun. Iz Bolčikn zo Dobrič. Sam grad Balčik sa svojih pet do šest hiljađa stanovnika ni izdaleka nije tako znamenit, kao njegova živopisna okolina, sa strmim stjenovitim zidovima od sermatskoga pješčara, koje kao da su iznikle iz valova Cmoga mora. Na najdonjim stubovima te džinovske kamene arene, zapljuskane morskim valovima, redjaju se bijele i plave kućice ove varošice, naseljenoj u neznatnoj mjeri Rumunjima, a u većini Turcima i Bugarima. Skrivene, tijesne uličice, isprekidane zelenilom, zadržale su u glavnom gradu tip turske palančice, koju nije mnogo grijalo sunce padišahove milosti iz Stambula. Sumorni, površno okrečeni zidovi bez prozora, bezbrojne drt’ene kapije i kapiđžici Ijubomorno zaklanjaju od pogleda unutrašnjost turskih kuća. Do duše, muško muslimansko stanovništvo gotovo po vas dan možete vidjeti po gradu. Većinom su to siromašni ribari i ladjari. koji rade u pristaništu, t. j. Icrpa, kao zadubljeni u san, svoje vječito iscijepane mrcže, mažu katranom svojc čamce, kojim izlaze na more, da prirae putnike i prtljag sa većih brodova, koji uslijed plitkosti obale ne mogu pristati sasvim u za nj.

Veliki rumunjski putnički brodovi putuju oko pola dana dok okrenuvši na zapad. po obilaženju interesantnog stjenovitog rta Kalipakra, stignu do Balčika, ove kapijice za veliku dobrudžansku pustaru. Oni tt ostalom rijetko i pristaju ovdje, već obično produžuju put do bugarske Varne. Ono sto pedesetak kuća, koje sačinjavaju Balčik, prosto se izgube pored svoje gigantske okoiine, džinovskih kamenih stepenica, čije đno zapljuskuju pjenušeći se zagasito-zeleni talasi. U Balčiku nije sada ni najmanje zanimljivo. Nema čak ni jednog bioskopa, bez kojih ,,gore“ već nijesu ni veća sela. U onim bijelim niskim kućicama stanuju trijezni i vrijedni Bugari, čija je jedina žalost, što u ovoj varošici, zavučenoj izmedju mora, stijene i pustare nema baš Bog zna šta da se radi, te često po vas dan moraju sedjeti besposleni. Za naprednije Bugare ovdje nije pogodno mjesto, dok nerad odlično godi muslimanima, koji su po cio dan u stanju da sanjaju u svojim čamcima. Kad sam za vrijeme rumunjske ,,vojničke šetnje" 1913. g. išao za Dobrič, putovao sam velikim rumunjskim crnomorskim brodom ,,Dacia“ iz Konstance za Balčik. Tada je rumunjska vlada htjela da pokaže jednoj grupi stranaca i naročito pozvanih poslanika, senatora, profesora i dr. čuveni ,,K v a đ r i I a te r“, — tvrdjavski četverougao — Tutrakan-SilistriaDobrić—Balčik, do koga je dnnavsh* kra-

ljevina na tako ugodan, nekrvav način bila došla. ,,Dacia“ je u veče bacila kotvu daleko napolje u moru, a rano u zorti došli su turski kaikdžije da prenesu putniike na suho. Više posljednje turske kućice čekalo nas je nekoliko automobila, koji su imali teški zadatak, da nas kroz pustaru i pašnjake, kroz koje gotovo nema puta, odvedu do u gradić Dobrič, na kojega je u toj pustinji kanda i sam Bog zaboravio. Ima do toga grada nekih 40 kilometara. Pošto se prethodno popnemo sa obale do na visinu samog plato-a, pred nama se ravno kao dlan, prostire beskriajna visoravan, gotovo bez drveća, izuzev po koj šumarak od zakržljalih jeia. Trava je ua sve strane ispresjecana tragovima od kola, ali i njima ne idu toliko sama kola, koliko stada ovnova i jaganjaca. Bliže moru zemlja je donekle obradjena; Rumunji, koji su tada s nami putovali kleli su se u plodnost ove zemlje, koja do duše već čitavim stoljećima leži neobradjena. S vremer.a na vrijeme proviruje kroz kukurtiz crveni krov kakve seljačke kućice. Po skromnoj, ali čistoj spoljašnosti kućice vidi se, da je bugarska. Najvrijedniji i najnapredniji je u ovom dijelu Dobrudže Bugarin. Pored njega osim ogromnih stada ovaca, nalazimo u ovoj pustinji još samo po koje prijavo tursko selance ili Tatade, koji još isto onako žive kao ljudi iz staroga zavjeta u jadnim kollbicama f zemunicama,

zastrtiin asurama. To su vam poludivljaci, plašljivi i povučeni, u prkos kame, koja neminovno viri iz njihovih rita. Zimi čuče cijelo vrijeme oko mangala i gledaju zadubljeno preda se. Ljeti tumaraju bez cilja za svojim stadima, dok im suve, ružne žene žutoga lica, nešto malo brkaju po zemlji, koliko da istjeraju iz nje koliko-toliko kukuruza za ishranu. To su vam najudaljeniji rodjaci Evropini, susjedi Azije. Oni su toliko povučeni i zbunjeni kad naidju na tudjeg čovjeka da čak ne odgovaraju, kad im njihove vodje nazovu Boga. Oni svakako još u životu nijesu bili vidjeli automobil, ali ipak u svojoj apatiji ni najmanje nijesu bili radoznali, otkuda ova čudovišna kola bez konja, koja uz tresak motora i urlikanje truba jure po njihovim pustarama. Ovce uplašene prsnuše kuđ koja, a Turci, radoznaliji od svojih tatarskih susjeda, jprili su čitavim miljama iz svojih sela, da gledaju čudo. Tatarski čobanin pak, izvaljen na zemlji, samo se namršteno okrenu na drugu stranu, a njegov čupavi pas, koji se ubrzo oporavio od prvoga straha, ponova leže pored svdga gospodara. Ova pustara, koja se hiljadama godina nije promijenila, u kojoj život teče isto onako kao za vrijeme praotaca iz Sv. Pisma, uči takvom apatičnom sanjalačkom životu, kojemu je rika naših automobilskih truba bio samo nemio prekid. U jednoj dubodolini obfasloj rijetkom travom, isprekidanoj maltm bnežuljčićii^

ma i rijetkim bagremovima, naidjosmo na čete rumunjskog generala C u 1 c e r a, koji je tada, u ljeto 1913. god., bio glavni zapovjednik u ovom kraju. U prkos svome novom novcatom pohodnom odijelu, primljenom tek prije petnaestak dana u bukareštanskim kasarnama. svi ratnici ipak nijesu izgledaii ni na šta drugo nego na tupe. dobroćudne a prije svega gladne seljake. Naime dovoz 1z Konstance nije ni najmanje pravilno funkcionisao, a •: ovoj pustari kao da je kraj svijeta. Hljeba već nijesu bili vidjeli nekoliko dana, a poljskih pekamica bilo je svakako u Culcerovom glavnom stanu, blizu Dobriča, ali ni u kom slttčaju ovdje. Ono malo kukuruza što se tada, krajem avgusta, još moglo naćl po poljima, davno je bilo pojedeno, ali je u mjesto toga bilo ,,rekviriranih“, be.z ikakvih ,.pisanih“ formalnosti, osnova, koje su vojnici pekli na ražnjevima. Ali najmašniji ovan rdjavo je jelo za umornoga, pretovarenog seljaka u sunčanoj pripecl, vidjelo se, da bi oni dali pet ovakovih pečenja za šaku „žutog rumunjskog kačamaka — mamaljige“, ili za komadić proje. Ali je zato Dilo vode. Turci su vodili tudje vojnike, s kojima se nijesu mogli sporazumjevati do svojih prastarih bunara. Na dugačkom kajišu spuštali su kofu od prljavog kozjeg runa u dubinu. iz koje je izvirivala voda pod sumnjivim, zelenint zastiračem. A ono što se izvuklo, jedva je IIčilo na vodu — to je bita čorba, prožeta