Београдске новине

'S'frana 2. fitranku, kojom se pozclravlja jednodušni zaključak stranačkoga vijeća, prema kojem će francuski socijalisti sudjeIoyaii na Btockholm8kom kongresu. U brzojavci se tzriče nađa, da će se zajedničkim radom doći do trajnog i pravog socijaJističkog Inira. ’ Socijaiistička konferencija — opasnost za Francusku. Kb. Bem, 2. juna. Paiiski listovi jayljaju: Nova grupa komore je ponovo pretresala politički poJožaj s pogleđom na đanašnju komorsku sjednicu. Radikali lijevice su odluči'i, da Ininistru prodsjedniku poš’ju izaslanstvo koje će ga izvijesliti, da oni sa nacijonaltoog gledišta smatraju za. veliku opasnost, fiko bi on odobrio put u Stockholm. Ribotov govor. Kb. Pariz, 2. juna. llibot jc u svome govoru naglasio, da socijalistc nijesu vlasne da pregovaraju o miru, jer bi inače s is'tim pra,vom mogla činiti i svaka drnga stranka. Sajno je vlada pozvana, da piegovara o miru i # ona će to činiti, kad mu bude vrijeme, naravno u dosluci s narodnim predstavništvom i po gaslušanju razniit pofiličkih stranaka. Zar se može prego yarati g neprijateljem, koji drži posjeduut jedan dio naše zemlje? Mir može eamo iz pobjede projzići, (Ove riječi propratio je poslanički thjm burnim odobra.vanjern). V1 ad a n e ni o ž e p r i m i t i odgovornost za rad socijalista, Francuska. vlada je odašiljanjem svoga predstavnika u Rusiju dovoljno dokumentovala svoje simpatije za sadašnju »•usku vladu, a svaki će pojmiti, da sad nije zgođan čas za izvjesne koaverzal itje. Vlada bi izdala socijalistima pasoše za putovanje u Stockhblm, kad ne bi postojala opasnost, da ovi protiv svoje volje dodju u dodir s agenlitna nepri'jatelja. Frajicuska i ruska vlađa će spo razumno objaviti ugovore, i z, kojih će *e vidjeti, da ti ugovori nijesu napađne prirode, kako s'e to s njenlačke strane tvrdi. On se nada, da se javno mnijenje neće dati ničinv zbuuiti. (Opšte odobravanje i od strane soc-ijalista). Engleska i stockliolmska konferenclja. lvb. Rotterdam, 2. juna. Kako ,,N i e u w e C o u r an 1“ javlja, piše lonđonski „Momingpost": Želja engleske radjiićke stranke, da njihovo izaBlanstvo na putu za Petrograd obavijesti M Stockholmu Brantinga o miMjenju Blrauke u pogledu rata i uslova za mir, Ba svinl je nešto drugo nego li učešće u konferenciji. Ne može biti ni govora o Ibme, da ce uprava stranke riješiti, da ee pošlju predstavnici njeni u Stockbolm. Odgovori saveznika da ruski prijčdlogKb. Lugano, 2. juna. Rimski dopisnik , r C o r r i e r e jd e J1 a Sera“ javlja,da je veći ‘dio saveznika poslao već odgovor na notu privremene iruske vlade o pitanju mira. I odgo ,vor Sjedinjenili Država je već otišao iz iWasliingtona. Sadržina tih oclgovora se može logički izvesti iz govora, koje su nedavno u svojim pai'lamentima držali Ribot i lord Cecil i iz izjave talijanskog kralja upućene Wilsonu, najzatl iz izjaye Sonninove Tereščenku. U osta’om je rusko gledište netačno objavljeno usliijed jedne pogrješke u prijevodu; jer ruBki u noti uslovni oblik za mir glasi: „Bez aneksija i kontribucija“, dakle ne „Bez aneksija i indemniteta". To je bitna razlika, koja je po volji saveznika Rusije.

el’ vračarica tie trpim u kući! odvratši Wila*a. Miika je svuuoć bila napolju, a ujutru je preduzela svoj posao kao da tdšta nijo »ii bilo. Prodjoše tri-četiri dana. Sve je u kući kao i običfto, samo Milan i Milka nikako ne govore. Milan jc uvek izbega\ao da budo u Jijcnoj blizini. Jcdnoin ode sam u polje na 'rađ, a ona ostade da 6premi ručak i đa mu ođnese. Zbog prevelike /.asejauosti i tuge što se to sve dogodilo, ona strpa u torbu samo jednu kašiku. Tck kad 6u seli tia travu i počeli ručati, ona primeti da je vaboravita poneti dve. Zato pruži tu jednu Milanu, a sama uze suv. kontadić hleba. Jela jc i gledala u s'.ranu. Najcdanput joj se skotrljašc nekoliko krup»ih suza «iz obraze. — Sto plačeš? pita je Milan. j — Nemam kašikn, zato p'afem'. 4 ___ — tvo ova jedna, možemo zajedno 'jesti. — Ne treba, ti se bojiš da te ne otrujcm! Milan ućuta. 'Dugo je giedao kako jeca, s onda upita: — Siušaj, ’oćeš Ji mi pravo kazati što ću te pitati? — i’Oću! ■— Zašto si mi metnula onu travu u vodu ?i — Da Samo mene voliš, a druge žcne i ne gledaš! — A zašto si me kadila i stavljala Žar pod kre\tt? *— Opet zato! Milanu se razvučc lice od radosti. Zathn joj lutrpa kašiku u raku i, više lepajući, reće joj: i— Evo, jedi; ne boj se, neću više ni jedlnu ženu pogledati!

^Nedjelja . Ruski haos. Kongres Nijemaca u Odesj. U utorak je otvoren u Ođesi, u lute ranskoj katedrali, opšti kongres ruskih građjaJia n j e m a <■ k o g p o r i j e k 1 a. Na okupu je bilo preko 3000 zastupnika iz krajeva Rusije. Clanu dume Lutzu, i jednom dijelu štampe je pošlo bilo za rukoro, đa u narođu pobude neprijateljske osjećaje prema ruskim gradjanima njeniačkog porijekla. Odobrenjem radničkog savjeta kongres je donio ođluku, da se zaJitijeva uporteba njemačkog jezika pri raspravama.

Engleska i kolonije. Promjene u kabinetu I u radničkoj strancl. Kb. London, 2. juna. Reuter javlja: ,,Daily Chronicle" doznaje, da se očekuju vaine promjene u vladi. Kabinet želi, da se novi kontrolor živolnib namimica uzme iz krugo\ a radničke stranke. Nada je, da će George R oberts primiti taj čin. Ako to bude, onda će nastati i promjena u sastavu izaslanstva radničke stranke, koje polaze za Petrogi-ad. Sad je skoro izvjesno, da će Addison u skoro kao jninistar municije odstupiti; a vjerovatno je, da će ga Churchill zamijeniti. rbrobitno je radnička slranka odredila, da Anderson. Robcrts i Purdy putuju u Petrogiad, ali s obzirom na promjeini u vladi ispostavilo se docnije kao bolje, da Anderson kao izaslanik engleske vlade ide u Petrograd, te tako ne će i dalje važiti kao vodj radničke stranke. Zbog toga je radnjčka stranka dodjelila eksekutjvu Robertsu, Purdy-ju i Carteru kao svojim predstav« nicima. Osim toga izjavila je radnička stranka želju, da Roberts, koji se već na lazi na putu za Petrograđ, svrati u Stockbolm, da tanio pregovara s Brantingom 0 nazorima većine engleske radničke stranke u pogledu ratnib' ciljeva. Većii:a želi, da se rat energično nastavi sve dok se ne zaključi povoljan jnir. Plan, da se Roberts izašlje, poremećen je time, feto Roberts po želji engleskog kabineta treba da primi zvaJije životnih’ Inamimira, jer kao takav ne jnože da putuje ni u Stockholm jii u Petrograđ. Dalja potapijanja. Kb. Berlin, 2. juna'. U ejevernojn moru i u Atlantskom Okeanu potopljeno je od pođmomica ponovno 21.000 bruto registriranih tona. Medju potopljejiim brodovima nalaze se dva engleska parna broda, koja gu oba plovila osigurana jakom pratnjom, a bila su natovarena robom za Rusiju. Načelnik admiralskog stožera mornarice. Bož. D. Lukić: Sv. Trojica (Duhovi). Današnji dan čini završni deo niza praznika. koji se počinju nedeljom carinika i fariseja. Kao venac tajana, kao početak i kraj istina hrišćanskih sija nam on danas kao praznik S v T r o1 i c e. .«. Praznik Sv. Trojice nalaze svoj osnov u sv. Pismu. Praznujc se u pedeseti dan po Vaskrsu i otuda i zove: Pedesetnica. Početak mu datira od početka hrišćanstva. Sam lsus Hristos objavljuje Apostolima radosni dogadjaj vozavetne Pedesetnice, ispunjenje njegovo pripisao je Trojici Jednosušnoj i Nerazdeljivoj,

Književni prijegled. F. X. Kappus: „Krv i žeijezo“, ratne novele; štamp«ne u njemačkom jeziku („Blut und Eisen“) nakiadom J. Hoffmanna u Stut/tgartu. Prekojuče donijeli smo u prijevodu jednu od tih osobitih ratnih novela i to „Bubnjarsku va:ru“, gdje je svaki naš čitateij mogao zapaziti način, kako pisac svoje, većinom u ratu doživjele sujete vjerno isklesava, te ih nastoii u tudju maštu onako Isto prenijeti, kako su se javili u njegovoj. Inače je F. X. Kappus iz mirnog doba poznat kao satirični pisac, koji je več prijc kojib 15 godina počeo da književno radi; on je stalni, duhoviti saradnik poznatog satiričnog lista „Muskette“, a izdao je i sam tri uspiele knjjge vojničkžh satira. Kappus je naimc aktivni austro-ugarski časnik, koji je u ovom ratu sudjelovao gotovo na svim frontama, bio ranjen i prebolivši teško boravi sad u Beogradu, dodijeljen na službovanje kao satnik c- i ki vojnoj guberniji. Posljednji dogadjaji utjecali su na njeg kao književnika svom težinom i ozbiljnošču, pa se zato u tim ratnim novelama rijetko gdje može vidjeti, da ib je pisao satiričar. One imadu pretenzije sasvim umjemičkih radnja. Sujeti su iin odabrani za sve prilike ratovanja; tu ie prvo „krštenje vatrom“, s;upanje u iieprijateljsku zemlju, borbe u rovu, prolazi kroz šume pred juriš, sam juriš, bubnjarska vatra, borbe u zraku, na vodi, kroz podzemlja, zatim u snijegu, na kiši, u suncu, napokon sve tri glavne fronte po svom karakteru (ruska, srpska, talijanska), onda vanredno ocrtani likovi vojnika i časnika sve je to uspjeio Kappusu da najzna-

, BEOGRADSKE NOVINE kad je rekao; ,,A kad dodje Utešitelj, koga ću vam poslati od oca, duh istine koji od oca izlazi, on će svjedočiti za mene (Jov. XV, 26)“. I on, kao i praznik Pasha ima svoju prasiiku u Judejstvu. Sta više osnova starozavetnog praznovanjr sv. Duha — ozarenje sv. Duhom — položena je baš tada, kada apostoli počeše praznovati starozavetnu Pedesetnicu- Jevreji ovaj praznik nazivahu: Šag-Šebut (Chag-Scliebout) a i: „dan pravih hlebova“, jer se ovog dana prinašaliu na dar osvećenje kvasni Iilebovi od najbob’eg brašua. Sveta Crkva i sveli Oci razumevajući dogadjaj čudesnog silaska sv. Duha, na osnovi sv. Pisina poučno razjašnjuju taj dogadjaj. Duh sveti naziva se Utešiteljem (Jov. XIV,16) stoga, jer nam On pomaže u našijem slabostima: sam duh moli se za nas izdistanjem neiskazanijem (Rimlj. VIII. 26).“ Duh Sveti, — govori Origor Bogoslov, — j&vJjao se najpre u angjelskim i nebesnim silama; njihovo savršenstvo, ozarenje i nepokretnosi! ka zlu — od Duha je svetog- Zatim se On javljao i ocima i prorocima. Posle njih se javio i učenicima Hristovim, j to i njima u tri put, pomeri njihovih sposobnosti za primanje, i u tri razna vremcna: pre stradanja Hristova — tajno (Mat. X, 1—20), po vaskrsenju Njegovom — jasnije (Jov. XX, 22), i u dan Pedesetnice potpuno“ (Sinaks. i XLI reč Orig. Bog). Silazak sv. Duha desio se u dan velikog praznika, da bi taj čudesni dogadjaj postao mnogima poznat, — u Pedesetnicu, kada je i stari bogootkriveni zakon bio dan narodu božjem; jer u 50. dan se imao izliti duh blagodati pošto je Isus Hristos stradao bio u dane starozavetne pashe- Tamo je gora Sinaj, ovde — zbornica; tamo oganj, ovde — ognjeni jezici. Mesto mraka i gromova sinajskih ovde je s n e b a š u m, kao duvanje silnog vetra, da bi se pokazalo svima, da je jedan i istti Duh Sveti, koji je i tada i sada položio zakon, osvetio i izvršio silazak. Simbolika njegova u pokazivanju sebe u jezicima imala je nagovestiti znainenovanje žive i istinite reči, kojom su apostoli imali naučiti i obratiti Hristu sve jezike. U vidu ognjenihjezika, — u znak krštenja D u h o m S v e t i m i o gn j e m, kako je predskazao Preteča (Mat. III, 11). Silazak sv. Duha na apostole jeste izvršenje novog večnog zaveta s Uudima, o kome je piwoKovao pr. Jeremija; „Idu dani, govori Oospod, kada ću učiniti s domorn Izitafljevim i s domom Judinim nov zavet... Ovaj zavet, koga ću učiniti, umetnuču u njih i na srcu njihovm napisaću ga (Jer. XXXI, 31, 33). Duh je taj; Duh istine (Jov. XVI, 13), D«h m u đ r o s t i i otkrivenja (Efese. I, 17). Sveta crkva je taj čin baš i uzdigla više reda svojih običnih praznika. U svetlosti njegovoj ona danas molitvom obuhvata svu vaseljenu od večitosti do u večnost, do pred lice večnog Boga, koji nije Bog mrtvih nego Bog živilt. S nama je i skup sviju bližnjih i milih, koje smo oplakali u životu, i za njih se molimo, verujući, da su im oni ž i v i i zajedno s nama okupljeni u bramu božjem- Život se sliva ovde sa smrću u jednu celinu u jednoj večnosti i smrt nije pogibao i uništenje života nego ,,put od dobroga — boljemu“, od zla i nepravde i ropstva grdtu — u slobođu slave dece Božje. Po važnosti svojoj, praznik Pedesetnice, kao i kod drevnih Izrailjaca, i u hrišćanskoj crkvi jeste veliki, u broju 12 velikih praznika vaseljenski. Ustanove Apost. ga nazivaju: veiikim. Jevsevije CesarUski: veoma velikim

čajnije odabere, izreže, zbije I složi u željezni i krvavi vijenac, pa da ga umjetnički izradjena izloži pred čitatelja. U nešto preko stoitinu sCrauica dao je ravno 16 novela, pa se po tom vidi, kako je svaka ođ njih i suviše mala, a]i čitatelju sie zarežu u pameti ti opisi, ti značanji dijalozi, te kratke nabacane sugestivne riječi, koje se poput šara izvjesnih slikara moraju istom da u gledateljevu oku slože u onu smjesu, koju hoće umjetiiik da postigne. Kappus je i slikar i klesar u mnoginia od tih uspjelih novela, u kojima je dao naknadno promišliene i u svakoj pojedinosti izradjene utiske doživjelih momenata, pače još dalje: na mjestima se vidi gledanje u onaj drugi, prekogrobni svijet, ono čudno čuvstvo, što ga iinaju ljuđi, koji su staiali na pragu smrti srtajući u jurišu ili kao teški ranjenici čekajuei izlaz: smrt ili ozdravljenje. A u sličniin je prilikama pisac bio. 7 Ovaki doživljaji, k^d se poslije nmjetnički prožive i izrade, imaju kao gotova djeia u sebi nešto osebujno. Kappusove se novele odlikuju takom osebujnošću. Osebujna je već i sama posveta kao portal na prvoj stranici knjige. Ona glasi: ,,U Tvoje nike, moja ženo, polažem ovu knjigu za spomen na one dane, kadno si Ti još bila sestra Aleksandra 1 kad si stranoinu časniku, čije inie danas nosiš, teške izvidala rane“, Ovakom intimnošću, fiuoćom, konciznošću i plemenitom jednostavnošću proživjelih i proosjećanih momenara odiše čitava zbirka, iz koje ćemo prevesti još po koju značajniju novelu, dok njeno niemačko Izđanje preporučamo svakomu inteligentnijemu Čitatelju. (Može se nabaviti u knjižari ,,Sud-Ost“ na Terazijama).

3. juna 1917.

praznikom, praznikom praznika. O značaju njegovom svedoče mnogi veliki oci crkve. Jov. Zlatoust u besedi svojoj veli: „veliki 1 više svake rečl Ijudske isposlati su nam — dari od čovekoljubivog Boga. Stoga se svi mi uzradujmo i u radosti zahvalimo Oospodu našem- Osobiti je za nas danas praznik i veselje. Kao u smenjivanju godišnjih vremena i dolaženju jednog za drugiin, tako i u Grkvi ide praznik za praznikom, i jedau nas predaje drugome. Nedavno smo praznovali krst, stradanje, vaskrsenje, potom vaznesenje Oospodnje na ncbo: a danas smo najzad dostigli sam kraj blaga, stupili u samu nebropolu praznika, dostigli do samog ploda obećanja Ocspodniih (XL, reč.)“ „Jer mnogo je blaga darovano s neba zemlji za Uudski rod, ali tđkvih kao sada — nikad nije bilo do sad. U istini je dostojno ono ljubavi Božje prema čoveku. (,,0- sv. Pedeset. bes. XI)“« .Veličina praznika vidi se i iz običaja drevne starine hrišćanske, da su na taj dan mnogi primali sv. krštenje kao i u druge velike praznike. U spomen ovoga se i dan đanji na liturgiji pred čitanjem Apostola, mesto običnog pevanja pesme Sv. Trojici: svjati Bože — pevaju reči Apostola: Vi kojl steseuHristakrstili uHrista ste se i obukli: aliluja! Hrišćanstvo, kao i religija i otkrivenje, svo je u večitoj svetlosti Svete Trojice, sve živi u „Troičkom poklenjenju“. U tajni Sv. Trojice podjednako je obeležena granica i prema strani judejstva i protiv mnogoboštva. U njoj je otkrivena „carska priroda Božja", kao što nam se unutra u hramu iza zatvorene zavese otkriva tajanstveni presto, mesto prebivanja slave Božie. Trojičnost Lica Božanstva ne narušava jedinstvo i jedinačnost Božanstva- Ipostas, ili priroda Božja je jedna, i ona je — neizmerna, nestvorena, bestelesna, blaga, slobodna i potpuna. I život Božji je jedan i neizmenjiv i Trojičkom bljesku, u Trima svagdašnjim Svetlostima i Dobrotama. U Trojici je jedna sila, jedna misao, jedna reč, jedna slava i država. Sve je ,,u jedinoj harmoniji Božanstva.” ,,Iz Jedinice Trojica.“ Bog je jedan po suštini, po prirodi, a trojičan u licima. Judejstvo je pretežno stajalo i opiralo se na dogmat jedinonačalstva u Bogu, premda i nije odricalo trojičnosti Lica Božanstva. Hriščanstvo, pak, Novi Zavet, usvajajuči u svemu dogmat jednoboštva, gcvori isto o trojičnosti Lica u jedinstvu Svesavršenog Božanstva. Ali Trojica u hrišćanstvu nije mnogobrojnost i nerazdeljivost suštine božanstva. „Priroda Svesavršenog je prosta“, jednobitna i nebrojna, a prema tome nerazdvojena, i koja ne strada. Mnogoboštvo, uvodeći u prirodu Božanstva „inorodne elemente ‘ brojalo le Božanstvo i prebrojalo božanskome sve Uudsko i sve što jc u svetu, i kroz to je moralo rasecati suštinu Božju. Obogotvorivši sav svet i sve u svetu, Ono ga je potom razdelilo na delove, na posebne sile, pojave i bića, nadelo im imena i poveravalo u tu mnogobroinost i mnogoimenost prirode, _ usvojno joj Božansku silu, čast i poklonjenje. Javila se bezbrojna množina raznovrsmn bogova. Mnogoboštvo je sve, — P» rečima sv. Origor Bogoslova — „ushtćavalo mnogobrojnim saborom b°K9" va“, neravnih stupnjeva Božanstva. J ie bila lukava deoba jedne sustme Bozje i istodobno grnbo izvračanje same ideje iedinstva Božjeg i života u Bogu. Hrišćanski dogmat Sv- Tropce govori nam ,,da jedinica (jedinstvo) Božanstva nije bezbrojna“, i mje 1Ti nogobrojna, kao u mnogobostvu; n0 ° na celosno smirava, prebiva i večnoi ziv u trima Llcima ili ipostasimo Boz n stva. Suština Božja nerazdeljiva je. nedeljiva na delove, i P<> tome obnosl 1 neslivanie lica u Trojici m ukoliko ne uništava i nepovredjuje nerazdeljivog jedhistva i prostote Sve ? vršenog božanstva. U Bogu je jedtmca buća i ži vota, suštine i prirodc, dan, bez početka i beskonacan 1 ve to bogastvo Božanstva jedno je u ln L ‘ Ca 'u Sv Trojici nisu tri posebna boga jedne i iste suštine lh pnr®Je. bi bilo očevidnom prottvorecnošcu, ne ian^tva^^Ta^®u Llca^tribrojna^ 1 ®^ 1 ^og I rnrti a I lca su različita po svoistvima svoj’im i u objavljivaniu njthovom u isloriji- Bog X biča obogotvorenog u stihijnom mn Ltca, l ~. ci | P nego savrsene na ili spotcinjene s. e, ; BožanIpostasi jedne prirode, jeanog Slva 'Taina Sveie Trojice je neizjašnjiva Objašnjenja te tajne, uzeta izvidRivih predmeta i njiliovib uzajammh cdnosa samo su blede senke inelasn.sirnboli. To je izkorna zila, ključ i vd'k _ reka sve je to jedan potok, koji jur, po lieu zemlje. To je sveća iz razbuktane vatre i opet u nju me.nuta. To je reč koja izlazi iz uma, dubtne rmsli i u nioj koja se gubi. To je odblesak vode, koji se nija u moru lepote i rasvetljenih sunaca, koji odsijnva na stent, ne

Broj 150.

zaustavljajući se ni jednog magnovenja, no koji se pre približenja udaiiava a pre udaljenja približuje. I sve t 0 niie to, nije to isto, što trojičnos; Lica u Bogu i njihova nerazdeljivost, jedin“ stvo ,No štujmo j primire __ J 0 J’ n sv. Origor. Bogoslov. Ja S a m rekJ svoju misao. Klanjaj se Trojici!“ Ovde je i dialekitlka neumesna Pi, tem „dijalektičkog procesa’* 'dogmat Sv. I rojice preobraća se u sjoženi p r0 ces ili fantastičnu igru protivorečnih umozaključaka. Religiozna vera i2\ra ća se u metafiziku, koja dokazuje da „čovečanstvo veruje u Trijednoga Boga zato što može i protivorečno tome da veruje. Potpuno su neumesni spo ro vi, radoznala pitanja o neizrečenom s kojim u naše ltikave dane „nehriščani" drsko ustaju protiv tajne trojičkog po, klonj'ena. Dijalekrika, kao i veoma velika njena gipkost i složno šarenilo njeno, u suštini je obmana vere, šteta j)j zainena njena kako kod onih koji misle da mogu samj postići ono što premaša razum, tako i kod onih, koji su uvereni da nema niti može biti to," Jt 0 oni nisu poznali, a da je više njihovog uma i poznanja. I pri svoj tajanstvenosti istina Svete Trojice je svetlonosna. U njoj je u svoj punoći i savršenstvii razjašnjeno pojimanje o Bogu. Njoj je razjašnjena tajna sveta i spasenja čoveka. Sveta Trojica je poćetak svega. Gtac je Uzročnik bića svega što se vidi i ne vidi. Sin je Tvorac i Svedržitelj, Duh Sveti — Usavršitelj. Svet nije sam po sebi proizašao, nego od Oca, od Oca kroz Sina u Svetom Duhu- Svet nije haos obogotvorenih stihija „večne materije“ nego tvaranje Božje i Božji hram. I čovek, kao obraz i slika Božja, razjašnjuje u Sv. Trojici, — i kao ličnost spašen sa svima duhovnim silama svoje prirode. „Trojičker Božanstvo darovalo mi je sllu, — govori sv. Or. Bogoslov — da mogu sveilonosno zasijati.“ ,,U Svetoj Trojici neina ničeg ropskog. Sve je sloboda i jednosuštastvo Božanstva. „Otac i Očevo Slovo i presvetli Duh — oslonac su našeg kratkog života. Vera, pak u Trojici jest „carski put“ crkve onih koji poštuju Boga, crkve ljubavi, mira, duhovne zajednice s Bogom i slttženja ličnom Bogu. Sadanji život nepotpun je za puno razumevanje istine Svete Trojice. Za to je život za grobom, koji je večnost blaženstva u ličnom gledanju Boga. Sada živimo verom, a tada IjubavUu; sada početno, u slikama i prilikama, u poznavanju istine, a tamo savršeno — „licem k licu“. Tako vera crkve u Svetu Trojicu nosi i osvećuje religioznu vezu u besmrće čoveka, u „život budućeg veka“ i večnost našeg bića za grobom. Ona izvodi um i misao, srce i volju u večna obltavališta, pojašnjava tajnu vaskrsenja i preobražiaja našeg u budučnosti, zamenjuje zemaUsko nebeskim, vremeno-večnim, telesno-besmrtnim. Hrišćanstvo je sve u tajni Svete Trojice- To je religija Trojičke Svetlo8ti. I uzaludno smatraju scbe lirišćanima oni, koji ne primaju tu tajnu. U njih nema hrišćanstva, ili u krajnjem slučaiu u njih je ono lišeno svoje najdublje f najboUe sadržine. Hrišćanstvo propoveda čistotu i nepokolebljivost vere u Svetu Trojicu, vernost i predanosi Trojici. U tom je sva sila njegova i sva lepota, kao religije nove i večne. U tom je blagodat spasenja sveta i opravdanje čoveka. Praznik sv. Trojice praznuje se sedam dana. Sama priprema za to počinje još od prepoiovenja pcdesetmce. — srede 4- nedelje po Pashi. Sa mo, pak, bogosluženje praznika sasfo/i se iz dvogubog proslavljanja — i av. Trojice, i sv. Duha, u spomen njegovog silaska na apostole i stoga što je tom prilikom ulvrdjen novi vecni zavei Boga s čovekom. Prvi -dan, nedelja Redesetnice, prema tome naziva se prosto: Trojičnim-danom, a drugi L j. P°* nedeljak sedmice pedesetničke obtcno. Duhov-dan. Prazniku predhodi boemje, gdje se na večernji u parem\i<ima. iz knjiga: Brojeva (XI, 15—17, 24—-29), pror Joilja (II« 23-32) i Jezekilja (XXXVI, 24—28) — iznosi veliki praobraz unutarnje veze izmedju s |® r °2 ! novog zaveta i obećanja Božja. u s«> dan°prMnlka na sveiano] Zlatnnstovol liturgiji, u autifoninima, koji su iz rsalaina Davidovih (Ps- 18, 19_i 20) lzobr " žava se značaj praznika. Citanje Ap cs t o 1 a (Dela apost. II, 1—11). °P is ^ e sam dogadjaj silaska Sv. Duha na ^apostole, a u Jevandjelju se iznosi obecanje Spasiteljevo u Duliu Svetome, koje jecn svečano dao u Jerusalimu pred mnocobrojnim narodom na prazmk satre (Jov. VII, 37—53). Kao izuzetak u bogosluženju na ovaj praznik jest to, s'O se odmah za liturgijom služi i vecernjeTu se dodaju neki naročiti odelj'-i u velikoj jekteniji i naročite tn woUtve. koje je sa večernjom za ovaj dan . • stavio sv. Vasilije Veliki. 0ne ^ u, j ' ju na carskim dverima uz klecame U prvoj Crkva moli Boga Oca da na 1 oprosti grelie i da nas osvetl. u drugoj — Boga Sina: da nam daruje duhapr^ mudrosti da bismo znali kako i sta aa molimo od Boga, u trećoj - Boga na koji je izvršio spasenje čovekovo } sišao u ad da daruje Magodat živu^ da upokoji umrle oceve i bracl ? r ^ i - n0 r i Cilanje ovih molitava odredj J ne za treći (devetl) čas dana, na H*