Београдске новине

Broj 178.

Neđjelja

Beogradske Novlne

1. Jula 1917

Strana 5.

pokrije 1 ova masa u šerpi metne se na vatru da se kuva da se pretvori u gustu trašu. Ova kaša se izmjeri, na 1 kg. kaše doda se 300 gr. šećera, ponovo se kaša kuva, dok ne postane vrlo fcusta marmelada. Zatim se na svaki kilogram marmelade doda fiašica ruma ili Ijute rakije koja se sa marmcladom dobro izmješa i najposlije marmeliada sipa u tegle 1 fiupove. (Svršiće se.) V 1 -'■■■ - L. 1 . -- 1 r ■■■ Razne vijesti. Sveštenici kao tramvajski kofiničarlNedavno je vojna komisija u Chathamu blizu Londoua pronašla dva sveštenika, koji u smislu raspisa mjnistra vojnog treba da vrše vojnu dužnost, te pošto nijesu bili sposobni za borbu, ona ih je odredila. da vrše dužnost kofimičara na tramvajima. Dotični raspis ministra vojnog tumači nov engleski za* kon o opštoj vojnoj obvezi tako, da su od te dužnosti oslobodjeni samo oni sveštenici, koji su primili čin sveštenifiki prije rata, a svi sveštenici, koji su posvećeni docnije, podleže opštoj vojnoj obvczi kao i ostaji smrtni ljudi.

Ponoćua duga. U južnoj Francuskoj opazila sc ;ic davno jedna koliko lijepa toliko rijetka prirodna pojava. Tek što je minula ponoć pojavila se na nebu pri punoj mjesečini u svima svojim sedam boja veličanstvena duga, koja se vidjela skoro četvrt sata. Duga je po bibliji još u doba Noja poslije opšteg potopa znamenje izmirenja izmedju Boga i ljudi; pa na osnovi toj vjeruje svijet, da je i ova neobična duga predznak opšteg izmirenja zavadjenili sila- *

Trostruka smrtna kazna. Jedna grozna porodična tragedija bila je tu skoro povod sudskoj raspraivi u Desavi, na kojoj se ispostavilo ovo; Radnik Jankoviak, dotle neosu’djrvan, oženio se kao uđovac s jednom udovicom. Oboje su doveli iz prvoga braka po jedno dijete, od kojih je muževljevo bilo već dječak od svojih 13 godina. Zbog ovoga dječka bilo je često u porodici nesloge, jer je naginjao raznim izgredima. Jednom savjetuje 'žena mužu, da toga dječka udavi, i muž pod uticajem ženinim, izvrši taj savjet, te jednog zimnjeg dana baci dječka u rijeku Muldu i odmah pobjegne, misleći da se dječko utopio. A!i ovaj je nekako spašen i prenet u bolnicu na liječenje, gdje se u brzo ispostavilo, da ga je otac hoitimično bacio u vodu a u jiainjurl Ua grt iHSl ži-rott*. o\« »a to saznali muž i žena, oni iz stralia od ikazne riješe, da sebi i ostaloj djeci oduzmu život, navodno uz pristanak te zajedničke troje djece. Spremili su sve Što treba i muž opali po jedan metak na ženu i svako dijete. Djeca ostanu odmali mrtva, a žena je samo ranjena, i imala je još toliko snage, da se sama objesi o vrata. Muž opali jedan metak na sebe, ali promaši; zatim pokuša da se objesi, ali se konopac prekine, i tako jc još živ predat vlasti. Pošto su porotnici našli, da je optuženi kriv, sud ga je osudio za ubijstvo troje djece za svako ubijstvo posebice na smrt, za pokušaj ubijstva svoje žene i svoga sina na 10 godina robije i na gubitak gradjanske časti za sva vremena.

Crna opasnost » Francuskoj. Pošto sad u Francuskoj ima mnogo crnaca iz francuskih kolonija, koji sas.avljaju jedan dio francuske vojske i fabričkih radnika i pošto po tvrdjenju nekog Francuza Laqućpixa Francuskinje ovdje ondje ne baš nemilo bacaiu oči na te crnce, to je ovaj došao na neprijatnu misao, da se otud može izroditi u Francuskoj sa svim druga rasa ljudi, a na veliki uštrb plemenite galske rase, pa opominje Francuskinje, da se čuvaju od opštenia sa crncima kao od žive vatre, jer — veli on — one i ne slute, u kakvu bi nesreću zapale, kad bi postale žene tih crnaca. Crnci su odani mnogožensfvu, žive od pirindža i usoljene ribe i pate ođ raznih opasnik priljepčivili bolesti- Gospodin Laqućpix nalazi, da je prisustvo crnaca u Francuskoj po ovu iz mnogo razloga jedna velika opasnost. * Lijet preko Atlantskog okcana. Kad se moglo njemačkim trgovačkim podmornicama doplovili u Ameriku i natrag, onda kao zašto se to no bi moglo postići i u vazduhu — umuju mnogi — a stručni njemački list „Prometheus“ daje na to ovako objašnjenje: Takav lijet može da se izvede, ali ne pomoču malib letačkili sirojeva, već pomoću velikih letačkiii brodova, koji bi u mnogome nadmašiii sadašnje Zeppcline. A evo zašto. Uzminio, da odstojanje izmedju Evrope i Amerike iznosi 6000 kilometara i da tu daljinti treba da prcvali Ieiački brod svojom mašinom od 800 konjskih snaga, a da svakoga sata savlada 60 kilometara, onda bi mu trebajo za lijet od Evrope do Amerike oko 100 sati ili okrugio četiri dana. Za taj lijet bilo bi mu potrebno oko 27-000 kilograma goriva, daklem s uljem za mazanje i drugim potrebama za pokretanje okruglo 35 tona. Kad se tome doda težina motora i neopdiodno poircbnog Ijudstva, onda bl taj brod morao imat! sttflgu, da nosi najmanje 40

tona. No pošto je za nošenje samo jedne tone potrebna zapremina od 1000 kubiiih melara gasa, to, da bi taj brod mogao ponijeti sobom kakvu robu u težini od 10.000 kilograma, niorao bi on imati zapreminu od 50.000 kubuih metara. Najveći Zeppelini već imaju zaprerninu od preko 25-000 kubnih metara. Prema tome je posve moguće, da će se u nedalekoj budućnosti pojaviti letački brodovi, koji će vazduhom prevaljivati odstojanje izmedju Evrope i Amerike za četiri dana. * Partija šaha sa živini figurama. Originsliia partija šaha odigrana je ovih dana u Amsterdamu izmedju dva vještaka u toj igri, na prostoru od 180 kvadramih metara. Jedna partija figura prcdstavljala je vitezove krstaškog reda u njihovom divnom odijelu, a druga 'i'urke u njiliovoj crvenoj nošnji. Pomoću dugačkiii štapova pokretane su iigure sa svim onako, kao na običnoj malenoj šahovskoj daski. Te figure predstavljali su holandski glumci i gluniice, koji su svojom mimikom i ostalim pokretima živo predočavali razne promjene te borbene igre. Da bi se imao šlo pravilniji pojarn o razmjerama pro-stora, na kome je ta igra odigrana, treba napomenuti, da su kraljevi i kraljice igrali svoje uloge na konjima. Kulc su bilc imitacije onih iz srednjega vijeka i smještene na kolima, koja su vukla po dva konja u dozvoljenim im pravcima. * Šesnaest godina na filjebu i vodi. Jcdnoj redakciji u Bruxelles-u predstavio se neki čovjek po imenu Louis de Brangance, koji tvrdi, da je punih 16 godina isključivo živio sarno od hljeba i vode. On tvrdi, da to nije činio iz oskudice, več da samo pokaže, da se može živjeti samo od hljeba i vo’ de. ,,To je prosto stvar navike“ — veli. — Za svih 16 godina nisam bio nikad bolestan i ne osjećam se ni malo iznemogao. Zato ću i dalje oslati pri ovom načinu življenja. Ne pijem ni pivo ni kavu; ne jedem ni meso ni povrče. Iz toga dakle možete vidjeti, da se daje živjeti i sa mnogo manje životnih namirnica, nego što ili dobivamo sađ za vrijeme rata.“ Taj Louis de Bragance je odista čovjek, kome bar za sad mora svako zavidjeti. *

August Šenoa: B r a n k a, (Nastavak). 25 Nije doduše mogla stvoriti od dječaA-ca mizantropa, aii još podie /jza rukom odbiti nieeovo srce v od svega, što je brvatsko. Mladić imao je u Zagrebu pokoditi škole, otac je bar odlučio, da će ga dati u zagrebački plemićki konvikt. No grofica se razjari na takovu misao. Grof Belizar morade u Beč — u Terezijanum —, u hrvatskim Školama mogao je ostati lli postati Hrvatom, u bečkom učilištu nije se bilo toga bojati. Eto to bijahu prvi zameti uzgoja Belizarova. Velim vam i opet, da u niegovoj duši u opće nema mržnje, da oii nemrzi svoje domovine, svoga naroda, ali obiteljski snošaji, majčino revnovanje za tudjinstvo, tudje škole napokon učiniše od mladoga Belizara kozmopolitu, koji negovori o narodu, već o čovječan'stvu, niti o domovini, već o svoj krasnoj zeanlji božjoj“. ,,To je u iistinu i čudno“, reče turobnim glaisom Branka. „Tako slavna hrvatska obrtelj, sav njezin rad, sve osjećanje, sav priliod velikog imetka, sve je to otudjeno rrašoj domovini, našemu narodu, te ide samo tudjincima u korrsit.“ ,,Da,“ reče župnik, ,,u vašim riječima ima isitine, draga Branko, nesreća je, da 6u u bcibi narodnoj mnogi naši boijari stajali proti nama, misleći, da će pobjeda hrvatskoga puka uništit njihovu važnost i oteti njihovo imanje, nmogi nemogahu ni pomisliti, da će taj prezreni hrvatski jezik, koji se orio samo po dolovima i lugovima uz pastirske pjesme, preoteti mah u hramovima znanosti i doprijeti do samoga prijestolja. Bijaše to neka čudna malodušnost našeg boljarstva, neko nepouzdanje u narod, neka nevjera u svoju prošlo-st. K tomu nemamo za središte kakav velik svjetski grad, gdje se natječe umjetnost i znanost, obilni obrt i svjetska trgovina, i gdjc se sjajno bogato društvo pokazujc svijetu. Naš Zagreb jest lijep skroman gradić, koji se doduše diže i širi, ali do svjetskoga glasa i snage trcba mu jošte mnogo vremena, mucgo napora, a osobito iskrene ljubavi i nesebičnosti vlastitili sinova i kčeri. Za vrijeme katastrofe narodne borbe, kad se gotovo sva aristokracija oknenula bila proti narodnim težnjama, bijaše Zagreb dosta blatno neuredno gnijezdo, koje nije imućniku davalo onih udobnosti, što daje Gradac. Pešta i Beč, a kad još godine četrdeset i osme aristokracija izgubi kmetove (tlaku), odbi se posve od Zagreba, koji postade gnijezdo njemačke birokracije, te se razidje na svoja imanja i u tudje gradove. Hrvatska aristokracija nije iniaia nikakva središta, bijaše rasijana po »eniljj, gojjja je gnjev u srcu prati zatočnicima narodnoga pokreta. Našl su boljari priznavali dodtiše, da su Hrvati, ali po svome uzgoju nebijahu ni Hrvati ni Magjari, ni Nijemci; mi žalibože nismo tako srctni, kao šio su Magjari i Poljaci, kojih boljarsfvo stojj na čelu narodnoga pokre-

ta. Vi toga, draga Branko, nlste doživjeli i neznate. Moje pričanje čini vam se možebiti dosadno, jer je gotovo neka vrst političkoga predavanja; no morao sam vam to svakako reći, kad ste me tako živo pitali za Belizara i saznati htjeli, zašto da se nijc svom silom privinuo uz stablo hrvatskoga, svoga naroda. Uvažite dalje i to. Neznam, ima li sličnih žena i kod drugih naroda, ali kod nas sam Hrvata vidio svakako žalosnib egzemplara gospodja, naime hrvatskih, koie svak-om prilikom i jezikom i zborom i tvorom oponašaju hotice tudje, te javno preziru sve, što je hn atsko, kao kakvu prostotu. Takva. gospodja bijaše, kako vam već spomenuh, Belizarova mati. Poslijo snnti svoga muža, staroga grofa, preseli se u Befi, ne samo da bude blizu svojega siua, već da uzmogne u kolu odlifinoga drušiva podavali se slastima velegradskoga živola, o kojima dakako u zabitnom Jalševu uz starca muža nije bilo ni spomena. Grofica, vele, bila je na odlasku iz Jalševa gotovo luda od radosti; to mjesto Cinilo joj se užasnom tamuicom, na koju je osudiše nemili roditelji, koji su voljeli kćer pokloniti staromu hrvatskomu grofu, nego austrijanskomu natporuč-niku, za kojim se otimahu tada ofii Belizarove matere, Po tom možete tumačiti mržnju na sve, što je hrvatsko. Grofita nevidje nikad više svoga imanja, njoj je bilo slaio samo do toga, da joj se prihod redovito šalje u Beč, gđje je imala sto i sto prilika punim šakama potrošiti ono, što joj je hrvatska grada nosila. Nu dosta obilni prihod hijaše ka kada velikim žeijama grofifiinim pi-emalen, te so pomalo počela zaduživati a dugovi bijahu dakako upisani na imanjo Jalševo, što ga je pokojni giof ostavio b:o bez krajcare duga. Mati držaše Belizara uza se i hije mu đala gotovo koraknuli od sehe, po tom đakle nije ni Imao prilike dolaziti u Hrvatsku, koja mu je tim sve više postajala sti'anom zemijom. U ostalom bude u svirn strakama vrlo pomno uzgojen, tako, da je grof Beli/a" dan danas za fiudo naobražen čovjek.“ „Ljudi boljari živu dakćiko u svojim tradicijama, a s tim je njihova slobodna volja i odluka nešto stegnuta i vezana. No Belizar se već za rana dovinuo do neke eamostalnosti, te je pofieo sainostalno misliti i raditi. Ima u njein i dosta ponosa. Mati, viđeći kako joj sin preiijepo napreduje u naucima i imajuoi sa.v’oza i piijateljstva sa ugleđnim osobama, kojo fibsto zalaze u carev dvor, htjela pod sva'ki nacin, da joj se sin posveti državnoj službi, osobito đ.p!omaciji, pa onda da izabere kćer kojega bogatoga boljara. Ne jedanput natuknula bi to svome jedincu, koji na to neodgovori ni riiečce. Napokon izuči mladi grof i pravne nauke, izvrsno dakako. Sad navaii mati grofi a na njega, neka ge pripravi za diploma iju. Ati Belizar odvrati: „Draga majkol Oprostitel Meni se sadanji sistem vladanja nomili, ja hoću da ostanem aristokr^t, neželim bifci birokratom. Biću dragc volje štitonoša, nipošto skutonoša sčoga vladaoca. Meni netreba službe, hbĆ'u da ostaoem slobodan fiovjek, neogranificni gospodar svoga mišljenja, svoga osjećanja. Nauci su mi omilili preko mjere, njima se hoću svom dušom posvetiti. No prije nego se dadem na izufiavanjo svijc(/ i prirode, valja mi praktički proučiti jednu struku, koja mi je svakako vrlo potrobna —■ gospodarstvo. Glavni temelj mojega imetka i života, veliko je imanje Jaiševo — dakle gospodarstvo, i posve jo naravski, da se moram; i ja uputiti u gospoda"stvo.“ — „Ali Belizare," suprotnula se grofica, „zar nema slugu na svijetu, kojt 'će za gospodara gos[>odariti? Ti u istinu imaš negrofovskih mis!i.“ —• „Ima slugu na svijetu, koji će na mojem uz moju plaću za sebe gospodariti, draga majko, kao što na primjer sad. Ali ja to neću. Sam ću pazit-i na gospođarstvo, Oprostite zato. Ja polazim na akademiju u Altenburg, da izufiim valjano gospodarstvo. Molim vas, neodvraćajte me od toga, Svaka rijefi bi bila zaluđna. N© ćutim nimalo želje postati austrijskim konzuloin u Jaffr, Gibrallaru iii Pekingu." „Cudan u istinu svat, tai grof Bolizar,“ čudjaše se ndada ufiiteljica; „fiovjekdo kraja originalair, kad imajući gro fovski grb i nadu, da će slavno napredovati u svijetu, voli ufiiti, kako se polje guoji i repa okapa, nego sve moguće spletke i doskofiice diplomatske.“ ,,Jo li, fiudanJ i originalan!" nasmija so stari župnik veselo, zadubivŠi dva prva prsla u svoju burmuticu. —• „No ta njegova originalnost posve je oprav;dana, Iogifika, nije to nikakov spieen, niti su to ludi hiri, koji katkada nifiu u glavi veliko gospođiet i to od same besposlice. Grof Belizar pričao mi je cijeli prizor sa majkom sam, te nadoveza još i to: „Šta, dragi moj župnifie, nisam li ufiinio posve pravo? Ja nisaui feudalac, nisam krvožedan, silovit vitez sredujega vijeka, al sain grotB i to pravi stari grof od nekoliko stotina godina, nipošto novorodjeni boljar. A to ću i ostati, jer neželim od svojo grofovsk© krune učuiiti birokratski šešir, kako je to dan d:uxas moda. Hoću da budem slobođan fiovjok do grpbft, da služim prosvjelf, i naprotku svijota, no na svaki nafiin moram biti i đobar gospodar, jer je to uvjet moga opstanka. Ako mi djodovsko zemlje nebudu davale prihoda, noću moći živjeti.“ Tako mi j© govorio Bolizar i ja sam posve ođobrio njegovo mnijenje. Mladi grof posla dobrim praktifikim gospodarom, te je navlaš pregledao imanja i gospo-

darstva austrijskih' i Ceških volikaša. I sreća po njega, da je to ufiinio. Mati tou grofica lpravo je nemilo iiarafiila, trošila prihod, zaduživala imanje, a popravljaJa nije niš'a. Sva njezina politika hijaše dakako prihaviti sinu drugi kakov prLhod i odstraniti ga u daloke kmjeve, da se mladić nepafia u gospodarslvo niti da pita za imanje. To je dakako obifiaj mnogili obitelji a naravska je posljedica propast. Možete i sami .misliti, da se mati Bilizarova nemilo ljutila, videći, da je ozbiljni mladić pokvario sve njezine rafiune. Gradila se uvriiedjenom, uskraćivala mu novce, pozivala se na božjo zapovijedi, jednom što više ode, nerekavši mu nišla u kup(eilj i ostavi ga bez novaca u glavnom gradu. Tu nesta Belizaru strpljivosti. Bijaše vcć punoljetan, bijaše i ponosit, gospociar imanja a majka ostavi ga tako sramotno na cjedilu pred ostalim svijetom. Premda je Belizar svoju mater vx!o ljubiioi i cijjejiio, to joj ovaj čin nemogaše nikako oproslliiii, i CKUufii tvrdo, da će sav nafiin gospodarstva promijeniti. Ponajprije pisa materi, nek mu smjesla pošalje novaca, bez kojib nemože živjeii; pri tom je gorko spomenuo, kolika je to sramola, da velilcaš jedan, osUvljeu na cjeđilu od svojih, mora tražiti na vjeru od posve obifina konobara jelo i pilo. Dobro je znao Belizar, da će to dirnuti staru groficu u dušu i ona posla mu zbilja odmah mnogo više novaca nego što je bio zatražio, pozivajući ga ujedno, neka s mjesta dodje za njom u kupelj, gdje ima obiije vesele zabave i fiiiavo jato lijepili djevojaka sve gotovo otmene krvi, te bi mladi grof tu i birati mogo« JCraj sviJl tih zamamnih slika uprkos ljubeznomu pozivu majke nepodje BeHzar u kupelj, već sjede što brže u coupće južne željeznice, Le pojuri u svoju domovinu i la-enu iznenada u Ja ! ševo, gdje je stao pomno ispitivati, kako pribod i trošak imanja stoji, koliko ima dugova i kako se gospođari. Na svoju veliku žalost uvjen so grof glavom, da je to gospodarstvo naopako, da nije nego hranilište gospodarskih fiinovnika, i da će sve poći po zlu, ako za vremena nebude pomoći, Belizar osla duže vremena u Jalševu, da udesi sve po svojoj volji, da uvede stiogu kontiol u| i razborito gospodarstvo. Poloricu fiinovnika otjera, jor bijahu raspikućje i ljufce varalice, te pozva u službu druge vještake, a hvale je vrijedno da jo volio đomaćeg fiovjeka uzeti nego tudjeg u službu. ,,No“, refie mi grof i govorio je žalibože istinu, ,,moram nažalost ispovjediti, da sam malo domaćih vještaka našao, a sti-anci op ,: t su nepouzdani.“ S toškom makom uredi sve, najavi i Riisjodslvu i oblastima, da jo eani preuzeo upravu imanja:, l da se u tom poslu svatko samo na njega smije obratiti, Novci, uzajmljeni na imatijo Jalševo, poljecahu ponajviše od lihva-a, te Belizar udje u trag mnogomu nefiistomu poslu. Sretno mu podjo za rukom nagoda s domaćim novčanim zavodom, koji je sav dug uz jeftine kama'.e i godišnju otplatu preuzeo, te je tim uklonio sve HJivare vjorovniko, kojim je morala majka plaćati od iste glavnice nesamo zapisane, već i tajne kud kamo većei kamate. „Ala, dragi župmfie," reče mi grof, „uzdalmuo sam iz dubine duše, ofiistio tu Augijasovu štalu i osigurao budufinost.“ No i zadnji čin obiteljskei tđrame imao je još žešći biti. Stara gro'fica, ni nesluteći, gdje joj se jedinac halazi, zaliavljala s© u kupelji do konca sezone po volji i bijaše dosta vesela u svoin otmenom kolu. Dvojo ju ipak Ijutilo. Prvo, da Belizara neina, drugo, da joj providnik iz Jalševa nije odgovorio m rijefic© na njezino pismo, kojhn je tražila od njega novaca. Napokon stiže joj pismo vrlo debelo i siino pisano, ali na grofifiinu žalost nebijaše u zamotu ni probijene pare. Grof nadjo to svoje pisamce po smrti materihjoj i profiita mi ga, a ja ću vam naustice reći, u koliko sam ga upamtio. „Draga majko grofice! Bez sumnje se čudite, da vam pišeni, i da k tomu pišem iz Jalševa. Kad saznate sve. majko mo.ja, razljutićete se na me do kraja, to znam; al uvjeren sam, da ćete n;i za neko vrijeme oprostiti i odobrili sve, što sam ufilnio. Hvala Bogu da sam došao u Jalševo i krajnje je vrijenie bilo, te sam d'ošao, inače, neznam ■ Nisam nikad govorio s vaina o našem imetku — premda sam, oprostite, ja vlasnilc njegov — nisam govorio zato, jcr ste mi majkom, jcr nisam htio povrijediti vaše tankoćutnosti- Kad sam što više došao do punoljetnosti, potpisao sam vam neku punomoč. „Zastupaću te ja, počeste me moliti, kao što dosad, ta majka sam i neću sigurno raditi na štetu svojega jedinca.“ Draga niajko! Bogmije svjedok, da tim vašim riječima vjerujem, da sam tvrdo uvjeren o vašoj ljubavi i zato potpisah, da vas neuvrijedim u srce, punomoć, premda nerado, jer sam se stidio, da se ja grof, boljar, vdeposjednik, nezastupan sam, več da me mora zastupati majka kao kakova idjefiarca. OprostaLel Znam, da uije tako uistinu, a svijet nasmijaće mi se svakako iz potaje. Al ako vjerujem Čistoj majčinoj ljubavi vašoj za meiie, ne mogu nikako vjerovati, da ste časak zavirili u naše imanje, da ste se uvjerili, kako gospodarstvo, kako prihod I potrošak stoji, što naša služinčad troši l je 11 poštena. Ta koliko pamtim, niste od ofieve srarti nijedanput bili u Jalševu. Kako mi je dozrijevao razum. te sam stao razmišljavati o mojoj budućnosti. o našoj

obitelji, sve me je morila briga za naše imanje, koje stoji na milosti i nemilosti tudjih ruku, kojim smo mi, t. j. vi majko i ja, samo robovl- Da robovi, jer od milosti naših slugu visi, koliko će nam od našega imanja baciii milostinja. Mi smo dakako živjeli bez brige, bez računa, al mene je hvatao strah. Nehtjedoh postati diplomatom; da budem sposoban za javni život, izučih pravne nauke, da budem mogao raditi lia djedovini svojoj, izučih gospodarstvo. Posve sam mu vješt; ta i sami ste čitali prelijepu svjedožbu, u kojoj se osobito hvali rnoja praktičnost i vještina. Nadah se, grofice majko, da ćete mi reći: „Dobro je. sinko, izučen si gospodar idi gospodari ljeti i jeseni, a zimi grofuj uz mene!“ No vi mene, majko moja, toga nerekoste. Čudio sam se tomu, žalostio se radi toga, al sam jošte šutio. No psolije kratkog vremena otpremili biste češće pismo u Hrvatsku, pa ste i odgovora dobili, al svakim odgovorom postajalo je vaše Iice mračnijim, te se istom razvedrilo, kad vam stiže oveća svota novaca. Čudne se sumnje rodile u mojoj duši- Opitah se potanje, tko da je u Jalševu župnik i kakov je čovjek. Vlastelin hrvatski deseči se u Beču pohvali župnika sa osobite iskrenosti, a ja nemajući drugih znanaca u ovom kraju, pisah ravno župniku, nek mi na svoju vjeru i prisegu javi, kako se u Jalševu gospodari i jesu li naši službenici pouzdani. Za kratko dodje mi pismo od župnika. „Bog mi je svjeđok, da sam po prisegi istinu pisao,“ reče stari župnik svojim drugaricama, ,,to gospodarstvo bijaše već Sodoma i Gomora, a gospođarstvo jalševačlco u ruku seoskih kramara.“ — „Majko! Majko! znaš, što je župnik pisao? Da to nije gospodarstvo, da je to rasulo, i ako želim Jalševo spasti iz razbojničkih ruku, nek odmah dodjem. Bilo mi je, kan da mi je nož prošao kroz srce. Crna moja slutnja pokaza se istinom- Nerekoh ti ništa, majko, htjedoh te poštediti. Umolih te samo, da mi daš gospođariti na našem imanju, a ti okrenu mi Ijutito ledja i ostavi bez moga znanja Beč. Moradoh ti pisat, da mi pošalješ novaca, jer da nemam šta jestij ti si bila ponijela sve; valja da mi pokažeš svoju vlast. Kasnije si se predomislila. Tad s e u meni rodi mužeAma odluka, od koje, tako mi poštenja i imena moga, odustati neću, makar se moja miIa majka na mene i ljutila, a ja to činim samo zato, jer se radi o njezinom i mojem opstanku i glasu. Odsele ću ja gospodariti; pod mojim okom, po mojoj volji obavljaće se poslovi, i ja ću odmjeriti onu svotu, koju godimice moja miia majka sa mnom smije potrošiti- Jalševo —r pisao je grof Belizar majci — veliko je, što više ogromno imanje, ali ono je sa svojim majurima i vinogradima jedino, što j,e našoj obitelji ostalo poslije tohkih obiteljskih dioba. Jalševo može u istdnu biti izvorom zlata, ako čovjek ondje gospodari pametno. A zato se moramo svojski brinuti i vi, draga majko, i ja, to nam je jedino, što imamo; ako to podje po zlu, zlo po nas, mi ostasmo prazni. Ja sam sve to gospodarstvo, sve račune pregledao — vjerujte mi, malo da mi niie kap pala. Zupnik govorio je preblago. Meni je baš bilo pri .srcu, kanda sfcojim sred ruševine veličajnoga grada- Go<spodski grad je zapušten, nepopravlja se nimalo, krov mu je silno oštećen, kiša i snieg padaju pa tavan, tavanice prokisnute, tapete, pokućstvo iskvareno je. Po gospodskom stanu legu se miševi, nema cijeiih vrata, nema cijelog prozora. I kao što gospodski dvor, stoje vam, draga majko, majuri, klijeti, hambari, staje picraice i t. d., sve se ruši i đrobi, o popravku ni govora. Imalo bi biti po inventaru toliko i toliko volova, krava, bikova, konja, krmača- Sve vam je to s velilce strane saino bajka; sve skoro već je prodano. Snebivao sam se od žalosti. Nadjoh ondje nelcu vrsfc gospodarskog činovništva, gotovo polovica tih ljudi bijaliu obješenjaci, dioničari razbojničkili društva. To nas je plijenilo bez primjera. Glavna im je bila briga, da se nczatnjere vam. niila majko, da vam pošalju novaca, kadgodj ste zahtijevali, koiikogod ste zahtijevali, ma iz oka, iz boka, uz žrtve kakve mu drago. uz kamate, ma koliki bili. Vidio sam ja te sve račune, potrošili sino tri puta više nego što smo smjeli- To je zlo, veliko zlo. I pod kakovu žrtvu. Da se dodje za vas do novaca, prodana je buduća berba prekrasna vinograda židovu u selu za jedmi četvrtinu prave cijene. Žito, zob, pšenica i sijeno samo se bacalo za ništa. To vam je bilo gospodarstvo- Priznajfe, grofice majko, da je to užasno, da se je fo moralo promijeniti. Ja sam već sve promijenio, niste vi već sada moja punomoćnica, već ja vaš punomoćnik; vjerujte mi šfco sfan uradio, dobro sam uradio, nećete se'tužiti na niene, van što ćete redje i manje dobivati novaca nego što dosele. Što je trebaio protjerati, protjerao sam, gdje je 'trebalo šlo smanjiti, smanjio sam i pokrpao sam štošta. mnogo dakako nisam, jer nemam za ovaj mali novaca. Mene neće doskor* biti u glavnom gradu; dok nisam posvei osigurao gospodarstvo, nema mi povratka. Nezamjeri, draga majko, taka je i nije inače.“ (Nastaviće se.)