Београдске новине

Izlaze: dnevno u jutro, ponedjeljkom posllja podne.

Pojedini brejevi: U BMfradu I s krajtvlma zapocjedootla ed c. 1 kr. titi pt oi]Ml sd. • . . . B kelara V Hnretskoj-Starenljt, Botnl - Hereejertai I DalmactJI pe cljenl aUJ. 10 kelera lieae erej pedruBJa pe djent od. . . .12 helera

MJeeeSna pratplata: 0 leoiradu I e c. I kr. Beta U Beopredu ta U HrrottheJ-Sli Dalaaaelji U eetallm krajerlma Auatre-uiareke menertrija U inoatranatru...........

kralarlma raeoijadautha ad n bojna I erapnupakta. . daetarem e kuie .... aronljl, Baud-Hataa«afW I

2-00 400

Ogtast po cljenlku.

Urednlttvo: BEOGRAD, Vuka Karadžlća ul. bro] 10. Talefon bro] 83. Uprava I prlmanja pratplata TopliCln venac bro] 21. Telefon bro] 25. Primanja oglaaa Kneza Mlhajla ul. bro] 38. Telefon br. 245.

Br. 223.

BEOGRAD, srijeda 15. avgusta 1917.

Godina III.

RADl DANAŠNJEG PRAZNIKA IZAĆI ĆE NAREDNI BROJ ,,DEOGRADSKIH NOVINA“ SUTRA, U ČETVRTAK, POSLIJE PODNE.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 14. avgusta' Istočuo boHšte: JZatmdtio od P a n c i a u Rumunj!st\oj postigle su naše čete ti napadaju ponovno zemljišne dobiti. Južno od o j t o s z k c dolino i zapadno od Očne uzaludno je pokušavao neprifatclj da pomoću dva iaka protivnapadaja dovede do promjcne u fcorbenom položaju. Talijaiisko bojište: Naši su letači ofcoriii od prekjuee sdalje Čefiri neprijateljske letilice. Jeđjna talijanska eskadrn fcacala je na Assting bombe. Ugrožena postrojeuja ostala su neoštećena. Balkansko bojište: Neizmijenjeno. Načehiik glavnog stožera.

Srpske sp'etKe u Švnjcarshc j. ^ Od kako jc pred skoro dvije goditre došlo do potpunog sloma kraljevine Srbije, koji srpska vojska u prkos itrabrog, žilavog olpora nije mogla da spđječi, ostavile su političke vodje srpski narod njegovoj sudbinl, a sami brzhn bjegstvom pofražiii spasa u remljama svojili „vjernih" saveznika. Time su otti izgubili I posljeđnje pravo, da se predstavljaju kao pozvant 'r/astupnicl prevarenog naroda. Ipak, sporazumne sile nisu srnatrale rnisiju svojili plaćenika još nipošto kao svrSentt. U nastojanju, da opstanaic srpske državne organizacije barem formalno dokumentiraju, stavile su rasturcnim srpskim vlastodršcima za ovu tofcožnju eksistenciju potrefcna novčana sredstva na račun izdanog srpslcog naroda na raspoiaganje. Kako s tim novcem tako zvana srpska v’ada u „interesu Srbije" raspolaže, opetovano se već pročulo u javnosti. I samt Srbi, Ikoji su sa vladom stajali u bliskim odposima, smatrali su potrcbnim, da proMv te nečuvene korupcije „vlade u exilu“ otvoreno zauzmu svoje stajajlište. Prema privatnom izvješču, koje ismo dobiii, razabiremo, da su ovi pro'e" ■ Podlistak. BHIofad M. Petrović: S e n k e. Tuga. Wati, kaži mi kako se zoveš; ka&0 je tv r oje pravo ime? — Tuga! — Tuga? A kad si, Tugo, došla na teemlju? Ja sam se spustila na zemlju onoga datia, kad je prvo čedo iz utrobe jmatcrine ugledalo svcta, i zaplakalo jse; kad se rodio prvl Kain. To je bio anoj sin. Ali sem Kaina, ja sarn imala I Avelja-, i utehu moju, moje mezimče S'rta. Rodila sam Kaina za to, da na rukama svojlm ponese mladjeg braia ■®vog Avelja, 1 da me umornu zameni, «>1f on uincsto bratskog poljupca zarl oštar nož u srce njegovo, l umoči ruku svoju u krv brata svoga — ubi ga. iMoje se čelo onda naoblači i izbrazda jdubokim borama, a iz mojih očiju grurnu kiša suza, koje neprestano teku t !oru lice moje. Ja lutain po svetu, proisijjaim suze tnoje u sve krajeve tajetre... Tugo! A dokie ćeš ti hoditi po l*vetu ] sejatl suze? Dokle ćeš svoj bol jBPuštatl u srca naša? — Dokle ne usahnu dojke moje, sđojke poslednje matere, i dok ne umre f>oslednji Kain. Onda ću ja skrstitl jsvoje umorne rukev a posle toga nastaće nov svet, nov život i novi ljudl bez Tuge. i bez Kaina.

Na cijelom zapadnom frontu žestoke topničke i pješadijske borbe. — Izmedju dolina Susite i Putne potisnut je neprij*atelj u planine.

testi izazvali upravo proiivno dielovanje. Mjcsto da vlada o podttesenim tužbama o bezobziniont izrabljivanju u inostranstvu se nalazcčih Srba ,pd strane „službenih organa srpske vlade“ vodi ozbiijnog računa, onu je uz pomoć svojih engleskih i irancuskih piotektora uvcla fortnalnu strahovladu, koja se ne proteže samo na one Srbe, koji žive u sporazumnim državama, nego i na one, lcojitna je uspjelo, da u neutralnoj Svajcarskoj natljtt sklonište pred progonima odnarodjenih ,,zastupnika“ Srbije. Ptitein srpskih konzulata, koji su providjeni najdalckoscžnijim punomoćjima, nastoji srpska vlada, da sebi pribavi bezuslovnu poslušnost i od strane onili Srba, koji se nalaze u Švajcarskoj. U tom svom nastojanju srpslta vlad.t ne preza ni pred jednim sredstvom. Tako je u prvom redu odredila, da se iz Švajcarske povuče sav srpski novac; pojediitirn Srbima iina se tt buduće od strane konzulata isjtlačivati tek tnala renta. Svrha je ove odredbe jasna: svi, koji prekinu svoje odnose sa konzulati.nta, ostaju na raj način bez ikakvih sredstava za život. U isto jc vrijeme ograničila filijala franko-srpske banke najviši iznos pofpore za u Srbiji preostaiih Srba na 500 franaka. Dalje je konzulafu u Žeaevi pridijeijena regrutska komi3ija, koja je do sada urođovala u gradu Bellegarde. Dokazana podmitljivost predsjednika komisije pukovnika Belodedića imala je za posljedicu, da se ni jcdan Srbin iz Svajcarske nije htio staviti u Eraiicuskoj, tim više što je ondje uzakoiijena vojna obaveza svih prijiađnika sporazumnih sila. Osnutkom ureda za izdavanje pasoša kod konzulata pođ upravom bivšeg beogradskog policajnog prefckta Vase Lazareviča imala se pooštriti i policajna kontrola nad Srbima u Švajcarskoj. No vrhuuac korupcije izvršivao je srpski „Crveni krst“, čiji je predsjednik Paunković u zajednici sa blagajnikom Mitkovićem nekažnjejio počinjao najdrskija pronevjerenja, a to sve za to, što su povjercnici vlade. Da se rasipanje od sporazumttih sila bcz piiruija srpskog naroda pozajmljenog novca, kako-tako opravda, ' izdržavala je srpska vlada tt Švajcar-

skoj raznu ,južao-sIavenska“ udruženja, koja su u stvari osnovana od političkih agcnata vlade u svrliu kontroie nad političkim uiišljenjcm Srba i pojcdinih prebjeglica. Kraj toga se u ovim uđruženjitna propagira i ideja jedne jugo-slavcnske države pod vodstvom Srbije; no ona liailazi na otvoreit otpor čak i od strane onib veleizdajnika, koji su se prvobituo stavili na raspoloženje srpskoj vladi. Pašič, taj plaćenik sporaztminih siia, kome Srbi predbacuju, da u cngleskoj banci imade deponirane milijune, danas je isto tako kao i nasljednik prijestolja Aieksandar, koji se nalazi posve pod njegovim utjecajem, najomražcniji čovjek inedju Srbima. Politrčari ih ntrze zbog njihove dalekosežne popustljivosti u talijanskoj balkanskoj politici nasuprot sporazumnih sila, dok ilt vojska mrzi zbog iscrpljavanja srpske narodne sntigo od s.rane sporazumnilt sila na solunskom frontu, čemu se oni ne usudjuju prigovoriti. Iz ove ntržnje proizašao je i izvršcni atentat u prošloj godini, koj! je u isto vrijeme sriovan i protiv Pašića. Zavjeri, kojoj je pripadalo ukupno stotinu časnika — sve članovi glasovitog udružcnja „Crne ruke“ — imala je preina vijestima svoje glavno sjedištc u Parizu. Vodstvu zavjerenika pripadali eu kra] gentlaht vojvode Stcpana Stepanovića još i glavni zavjereniei iz 1903. god. i to gnerali Atanacković i Damjan Popović, pukovnici Petar Mišič, Dragutin, Dimltrijević-Apis, Milan Milovanovići ka6 j major Ljuba Kostlć. O zavjerl, kojojije bio cilj uspostavljenje srpske republike, bio je Pašić blagov'remeno obaviješten od jednog svog pouzdanika, tako da je mogao preduzeti potrebne mjere. Atentat je imao bitj izvršen pratna oprobanom primjenu kod sarajevskog ubijstva od 28. juna 1914. godine. Na jcdnoj drumskoj raskrsnici postavljeni zavjerenici, koji su blli preobučeni kao vojnlcL, lspalili su na nasljcdnika prijestolja, za vrijeme dok se on onuda vozio, dva hitca. Hitci su medjutim promašili svoj cilj, a atentatori su bili na mjestu ubijeni. Treći zavjereuik, koji je bio postavljen po priliei sto koraka udaljen od prvih zavjerenika i koji je

imao pucati na nasljednika, u slučaju da prvi atentat ne tispije, nije medjutiin pucao, zbog čega ga je glavni zavjerenik general Damjan Popović na mjestu ubio. Vojni sud, koji se sastao na Krfu, osudio je giavnc zavjerenike 11 a smrt. Pukovnik Dimitrijević već je strijeljan, na protiv se od izvršcnja osude nad osialim zavjercnicima. naročito što se tiče u vojsci veoma popularnog generala Stepauovića, imalo ođustati. U prkos tog prvog neuspjeha, još se navodno nikuko nije napustila zavjerenička osnova i bivši srpski činovnici, koji su sada nastanjeni u Ženevi, proriču, da će Pašić i nasljednik prijestolja Aleksandar pogimiti od srpske rtike.

Otvorena riječ. Njcinaeka so ue mo/.e izgladnjeti. Kb. Stoekholm. 14. avgus'a. U ,,TN T i a Dagligt A11 eliaiid a“ pišo jedan HolandeZj da se na vlastite oči uvjerio o prilikauia u Njemačkoj i ’da je došao do neočekmmog zakljačka, kako ave'tgladi prijetiviše sporazuinniuv silama nego li Njemačkoj. šta više, središnje vlasti inogu u slučaju nužde pomoći sa žitom i same noutralce, ,,Ja. ne mogu“ •—< piše dosloono taj Holaudez — „dati svojoj domoviui boljeg savjela, nego li što je taj, da se ne da preplašiti od američkih prijetnja. Nemoguće je tečajem ovoga rala. Njentačku i'zgiadnjcti. To treha da znamo. I s’ohodna hi Rusija trehala uvidjeti, kako je Engleska santo zavarava",

Ofenziva protiv Rusije. Kerenskovo zavaravanje. Kb. Berlin, 14. avgusla. W o 1 f f o v ured javlja: Kerenski izjavljuje u svom novom proglasu ruskoin narodu, da ofenziva, koju su neprijatelji otpočeli u vremcnu kad u unistrašnjosti dtržave vladaju neredi, zagrožava opstanalt Rusije. — Ovorne je potrebno primjetiti, da je ofenziva, koju su gospoda nove Rusije bili predttzeli, izazvala protivofenzivu N.iemačke i njenih savezuika. Prema tome odgovornost pada na one, koji su dali povoda ruskoj ofenzivi.

Napuštanje Jasa. Kb. Rotterdain, 14. avgus a, ,.N i e u w e C o u r a n t“ đonosl ,,Tirnes“-ov brzojav iz Jaša od 11. o. mj., prema kome su straui i.oslariict napustili Jaš i otišli u Clierson. — Krajjevski supružnici će samo u knmjoi miždi napustiti Jaš.

Ruski haos Radnički j vojiiićki savjet protiv Kerenskove diktature. (Naiočili brzojav ,,Dcogradsl.i!i Noviua’’) Berlin, 14. avgusta. •'„Achtuhrblatt" javlja s ruske granice: Organ radničkog i vojuićkog sa* vjeta „Izvjcstia" izjavtjnje, d.i ru ne';-> stinite sve rasturene vijesli, p cma kojima je raduieki i vojaiički s.'ivjet prcdaa Kcrenskom diktatorsko punomo'ije. llaz* na su mjesta istina želila Kcrenskovu diktaturu, ali se ona njje ostvaiila zbog odlučnog olpora radničkog i vojaičkog savjcta, Kereuskom je jediao povjeren zadatak, da obrazuje liomogeni kah nei. Rusko radnišivo će se i u buduće ollučno odupirati iistanovljoijju svake dik* taturo, ali će potpbmagati jaku politiku za spas revolucije i odhranu otadžhne od spoljnjeg neprijatelja. Demonstraciji 10-godištijih vojidka. Kh. Bcrn, 1-1. avgusta. ,.1111111“ javlja: Ruski listovi doliose, da su u Petrogradu 40-godišnji voj* nicl priredili demonslraeiju, jer ne će đa se povrate na front. Do sličnih je demonstracija došlo u Moskvi i nekiiu drugini guhefnijskirn i oki ližnim gradovima, VrijenJij u Astrahanu. Kb. Bern, 14. avgtrsta. ,,Bund“ javlja iz Petroarada: Prema izvještaju „Birževija Vjedomo sti“ vrijenjo u Astrahanu uzima upravo opasan karakter. Vojnici se odlučno protivo, đa se ponovo vrato na front. Demobifizacija ruske industrije. Kb. Bern, 14. avgusta. Ruski saradnik ,,B u n d"-a javlja: Ministar za trgovinu I indust-riju je po „B i r ž e v i j a V j e d o m o s t i“ podnio privremenoj vladi prijedlog o dcmobiiizaciji ruska Indiistrije, u kom sc na to ukazujc, da bi vojni dogadjaji i suviše ispoljena žudnja za mirom mogli Rusiju staviii sa svim nepsremnu prcd mogućnost ratnog kraja. žbog toga je ministar pozvao sve gradske vlasii i uprave zemstava, da neodtožno poclnesu planove za mirovnu privredu.

Božjaci. Na uglu jcdne ulice sedi božijak, skinuo šešir, metnuo prcdase i pružio ruku I ćuti. Prolaznici mu dobacuju, koji krajca.ru, koji dve, i odlaze dalje, On je star i nemoćan. U jutru se jedva, pomoću dva štapa dovuče do toga ugla, i tu sedi po ceo dan. Dobre duše, iz komšiluka, douesu mu oko pođne hleba, jela, 1 on tu, na svom mestu obeduje. U veče se podiže na svoje štapove, 1 polako ide kući, tamo daleko na kraj varoši. Na istom uglu po ceo dan igra se nekoliko nestašnih derladi. S vremena na vretne jedan po jedan od njih dotrčl do starca Božjaka, i iz njegovog šešira zgrabi sakupljenu milostiniu, i pobegne pre, nego što se stari božjak maši štapa. To tako biva svaki dan, preko celog dana. Za to vreme, dve susedne ulice razgovaraju se: — Vidiš li šta se dešava, pita jedna ulica drugu. — Da! — Cudan obrt sudbine. Pre toliko godina, kad ti nisi ni postojala, na ovom istom uglu, sedeo je opct jedan stari ,,Božjak“ i preko celog dana iščekivao milostinju od dobrih i plemenitih ljudi. I on je bio tako fsto star i nemoćan kao i ovaj, I preko celog datia nije ustajao sa svog mcsta. I onda je bilo nevaljale dečurlije, lcao ovo sad, a najgori medju njirna bio je ovaj, sad već ostareli — Božjak. Taj je preko ceiog dana harao onog nemoćnog starca I eto sad. šta

je dočekao, da sedi na istom mestu, sa istom sudbinom. — To znači... poče druga ulica. — Ti sl mladja od mene, i sigurno ćeš me preživeti, videćeš šta će biti i sa ovom nevaljalom decom — našom decom.

Bora Stanković: Balkanski tipovi. Gazda Markovi. Od skora su se bili dosclili u varoši. Ali, kao da niisu ni živeli u varoši, tako se za njih ovamo gore, oko crkve I u pravoj varoši, malo znalo. Kao što se malo znaio i za ceo taj njihov kraj đole na ulaz u varoš. Znalo se samo da je tspod crkve, da vodi za druin, i da pored tekije i preko viuograda izlazi na granicu. Njihovo selo odakle su se doselili bllo je tamo, odmali oko manastira Svetog Oca Pčinjskoga^ Kuće po selu sve od kamena, čak i krovovi od kamenih ploča. A njiiiova kuća najveća, u sredtni sela, gotovo kao neka kula, pošto je 1 celo selo proizišlo iz te njihove kuće. Govorilo se da je sama njihova kuća čitav sprat u manastiru podiglai, česme popiravljala i sve •što trebalo davala manastiru, a naročito svoje ljude iz brastva, sela, da zajedno sa kaludjerima brane manastir. Jcr su na daleko bili čuveni, naročito pretci Markovi, kao ,,kačaci“. A to bogastvo njihovog sela i njlhove kuće, umnožio je najviše isil ovaj gazda Marko. kada je, posle oca, pre-

duzeo starešinstvo. Ou je bio i p ; smen. Otac ga kao oženjenog (a oženio ga, po običaju, ratio, dečkom) dao u manastir da uči. Aii ga dugo nije zadržao: bojao se da mnogo ne ,,preuči“, razneži se i ode u varoš. U tom otac ubrzo umre, te ou preduzeo kuču voditi. Poče jače da se drnži sa Arnautima i da prodaje stoku za vojsku. Ali jedno sve pokvari. Marko i neki čuveni Ahinet, Arnautin, poglavica najvećeg i najjačeg fisa, pored intcresa što su imali da njihove kuće i fisovi budu u ljubavi, jer niko ouda nije bio u stanju da na njih udari, i lično su se njili đvojica voleli. I to sc voleli toliko, da su se on i Ahniet, i ako ovaj Arnautin, tudje vere, u manasiiru pred kaludjerom pobratimili i to pijući iz rasečenih ruku krv jcdan od drugog. Od tacta za njih dvojicu nijc bilo vere, ničegau Markova kuča za Alimcta je bila sladja, prijatnija nego njegova ro■ djena, kao što opet za Marka u Alimetovoj kući nije imao ni harema ni ičega skrivenog. A obojica su bili lični, naočiti i silni. Krida bi ostali na samo, gle>dajuči se, osećali bi kako od zadovoljstva i sreće zatrepere. 1 uvek su bili zajedno, po trgovini, po saborlma, čak i po manastirima i veseljima. Ceo kraj, celu čuvenu Pčinju njih dvojica su nosili i imali u svojim rukama. Koliko bl puta Marko, baveći se po godinu dana na putu, kad bi došao, prvo bi svračao tamo, kod Ahmeta. pobratimia, t kod njega presedeo, odmorio se i tek onda došao kući. A znalo se da nijedan Ahmetov bajram, veselje, radost njegove kuće I njegova brastva

ne može biti bez njega, kao god 1 ovamo kod Marka opet bez Ahmeta, i!t koga od njegovih ukućana. Ahmetov sinovac. Jusuf, gotovo odraste u Markovoj kući. Za njega se znalo da ga Ahinet, pošto nije imao dece, najviše voli i da njega sprcma sebi za zamenika. A da ga je najviše voleo, vidclo se po tome, što ga kod ,,pobratima“ ostavljao, nešto stoga što je bliže bio manastir, da bi mogao češće ići i tamo učiti, a najviše da se kod Marka i njegovih, kao kud l kamo pitomijili, svetskijih, što više prilagodi, nauči, upitomi i spreml za starešinstvo i vodjstvo bratstva. I niko nijc bio voljcn i pažen kao taj već „njihov Jusuf“, „Jusufče” kako su ga svi zval«. Za svc Markove brastvenike blo je on kao neko vuče, neko divlje mladunče. kojc oni treba što više da pripitome, što više da mu ugode. I svaki mu je činio, ugadjao, više nego svojcnui. Ali posle se videto šta je. Marko je imao sestni, i fo jedinu, koju je, ho•teći da jp poštedi, da se ne bi udala za kakvog njiiiovoga seljaka 1 bila izložcna teškom seljačkom i planinskom čivotu, odvojio i ostavio kod kuće. I čak poslao je, da i ona uči u manastiru. Docnije, nije jc tako brzo udavao, jednako merkajući kakvu za nju zgodnu priliku. I ona jc posle, kao jcdina ženska, koja je večito btla kod kuće, čak i za vreme najvećih poljskih radova, najviše se sa tim Jusufčetom 1 zabavjjalat Ona ga poučavala svcmu: i čiianju, oblačcnju i govoru. I mogli su naočigicd, pred svima, da se ljube, pa ipak nikome ne bi mogla da padne rdjava