Београдске новине

r- ■ } Br. 227.

BEOGRAD, nedjelja 19. avgusta 1917.

Izlaze:

dnevno u Jutro, ponedjeljltom poslije podne.

Pojedini brojevi: ■ iManOa I • knltftau ufiijrinti H «. I kf. p» cljnl «4. . . . 8 kctari • HnaMM}>t)*mlJI, B*ul-H*roM*Wo( I Mmmip pt oljul m 1o fcoloro Utm m* naOruSJI pi CIJ.nl li . . .12 hilon

MjeaaEno pretplata: 0 SaofnOa, lo kr.J.rln, m«|idiKi«iii 1 4 .. - 1 * *** > atl Pau potta. . 2*U Oaofnda n CmIiim o kuć. .... 2*80' U Hrnliko I -Sloronip, l*u|.Hono«**M I DdmaelJI ' . ' q-qq U •slallra kr*J**!m* Aartro-ujinka *i*a*rMt* 3'U laoatnnntr*........... ABO

Oglast po eijonlku.

(Jrodnlttro: BEOORAD, Voka Karadilća ul. broj 10. Telofon broj 83. Uprava I primanje pretplata Topilćln venac broj 2t. Telefon broj 29. Prtmanje oglaaa Kntza Mlhajla ul. bro] 38. Telafon br. 249.

Godina III.

Velika topnička bitka na Soči. — Uspjesi u Galiciji: zarobljeno 655 časnika i 42.000 vojnika, a zaplijenjeno 257 topova i 546 mašinskih pušaka.

Ratni izvještaji. tzvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 18- avgusia. Istočtio bolKte: Nema osobitih dogailjaja. Od 19. jula, đana ponjeiie ko3 Zlforo w a zarobili su saroznici na isto v :nom frontu G55 Casnika i 41.300 neprijaleljskili roinika. Plijem iznoi 257 topova, 546 maginskih pušaka, 191 bacala mina, 50 000 pušaka, bogate zalihe municije, 25000 mas’.i protiv zagušljivog plina, 14. oklopljcnih aulomobila, 15 teTe’nih automobila, 2 oklopljena v 1 aka, 6 natovarenib vlakova, 26 lokomo tiva, 218 željezniCkih kola, više letilica i mnogo životnih namirni c a. Talijansko bojište: , Jučer o podne započela je na sočanskom frontu teška topnička 1> o r b a, koja se j u t r o s p r o š i r i 1 a n a cijelom frontu izmedju Mrzlog iVrhai mora. Vatra talijans'dh topova i bacala mina siže daleko proko joaših ro« Vova. Naše baterije o dgo vara ju i dje« luju protiv sakupljanja četa jiza talijanskih položaja. UKoruškoji na tirolskoj grar nici nema osobitih dogadjaja. Načelnik glavnog stožera. liovi vitezovi reda narije Terezije. Naš prevlšnji gospodar podijelio le povodom svog rodjendana lijepom broju časnika vojni red carice i kraljlce Marije Terezije, najviše vojno odličje, koje car l kralj tnože da podijell. Ovaj vojni red utemeljen je na 18. juna 1757. godine kao na dan pobjedonosne biike kod Kolina I prvl je bio ujhrie odlikovan mladl general Laudon. U zakladnoj Ispravl izrično se naglašuje, da se ovo odllčie može podijeliti samo kao nagrada za jeđno izvanredno junačko djelo, dakle djplo, koje je izveđeno 1 protiv priniljene zapovijesti, f>a da se kod podijelenja krsta ne smije uzimati u obzir čast, vjera ill porijeklo pojedlnca, vrijedl dakle jedino prava vojna zasluga pojedinca. Zakladni Ust ovoga vojnog reda odgovara dakle potpuno duhu velike carice i kraljice, koja jeza vrijeme svoje duge vladavine ttvijek nastojala da nagradl sarno p r a v u zaslugu. Prema ovlm strogim ustanovama podijeljuje se vojni red Marije Terezije vrlo obzirno l štedljivo. Kada se ujegovo Veličanstvo odltičilo. da ovaj red podijeli preko oblčnih granica, to je posve razutnljivo, kad se uzmu u obzir one sllne vojne tnase, koje smo morall da skupimo tečajem ovoga rata. Osim toga obzirom na novu mođemu strategiju f taktiku porasla je mogućnost i potreba samostalnog dje-

Podlistak. Mihovil Dauko (Beč)t V u 5 i c a. Jedne nedjelje u Jutro đojurlše k aneni u sobu dva starca sa sjekirama. 'Bio je to seoskl ćato i opštinskl potslužkelj. — Gospodlne, eno vuka, sjedi na B>oljanI kod pamog mlina. Uztni pušku, •a tni ćemo sa sjekirama, da ga ubijemo. Uzmetn pušku I podjem s njima. U atoći se naoblačilo I prvl snijeg je pofkrio površinu zemlje na dva prsta detbljine. Seoski krovovi ljeskall su se od tsuijega. Putem smo se dogovarali kako Cerno na vuka. Tl ćeš gospodine u sredinu, ja ću s lijeva a ćato s desna. Pristanem na sve, što su mi predlagali, U opšte nijesam hnao pojma o lovu, a u svome životu nijesam vidio [vuka, ositn u tnenažeriji. Kako sam yrlo slaba vlda, nijesain se nikad zanintao za lov — ta ja ne bi raspoznao na dvadeset koraka zeca od prepelice. Sidjemo s brda tta drum. Pred itama se pmžila ravnica, a tamo dalje lepeničkl vrbici l badnjevački brjegovi. — Eno ga, miil moj gospodlne! SJedl mrcina na snljegu usred ravnice, klikne sijedi poslužitdj. Primjetio nas! Oleda u nas! reče ćato 1 počne cvoko4at| zublma. Sidjemo uz seoskl potočić na II6 adu I krenemo pravcem prema njetu. Dok smo bill na drumu nijesam

lanja, što je glavni uvjet za podijelenje reda carice i kraljice Marije Terezije. 1 ako su već u velikiin bitka/a kod Asperna, Leipzlga, u borbaina oko Metza i Sedana stajale u vatri vojske od nekoliko stotina hiljada boraca, razvijale su se ipak opcracije zbog nesavršenog još vatrenog oružja na srazmjerno uskom prostoru. Vrhovni zapovjeduik tnogao je lako da sa svoga stajališta pregleda Čitavo bojišie i u ovo vrijetne nijesu bili rijetki slučajevi, da su vrhovni zapovjednici Iično na konju u odlučnim časovima privodili u borbu svježe i nove čete. U ono vrijeme imali su vojskovodje tako rekuć u svojitn rukama svaku pojedinu četu i odjelenje i zato se za niže zapovjednike n-ijeitko pružila prilika, da mogu samostalno nešto preduzeti i IzvrŠitL Obzirom na veliki tehnlčki razvoj oružja proširili su se zuatno l frontovl, 1 jednako kao što se danas mora svakl pojedini vojnik da izvježba do potpune samosvalnosti, samostalaa je u borbi danas svaki zapovjednik sve do vodnika i niže, a svaki pojedini nos! danas veću ličnu odgovornost. Ovu činjenicu 'reba da imamo pred očiina i danas kad prcgledamo niz novih vitezova reda Marije Terezije. Pokraj jeduog podmaršala i jednog generalmajora, nailazimo tu na Jednog ntajora, jednog pučko-ustaškog nadporučnilca, jeduog kapctana, jednog prlčuvnog poručnika. a na kraju našeg opšte poznatog pomorskog letača Banflelda. Vidl so dalde lcoliko veliku igraju ulogn u velikim bRkama ovoga svjetslcoga rata mala pa ! r.ajmanja v-ojna odjelenja. Oshn ioga pokazuje ovo podijelenje najvišeg vojnog odličja nižim časnicima, koliko je demolcratska organizacija naše vojslce u najidealnijem smislu ove riječi. Jeduako kao šlo sijedi pttčki uslaša, koji u gradjanstvu vrši ugiedno zvanje mora da sluša niladog porttčnika, ill socijalno ispod njega stojećcg podčasnika, podjeluje se red Marije Terezije bez obzira na čin samo ouim vojnlm licima, koja su to zaslužila. Dalje nailazlmo medju odlikovanitna osam piemića, od kojih sedam pripadaju nižem plemstvu i četrnaest gradjaua. Našl neprijatelji trebali bl da dobro upamte ovo poglavlje aus'ro-ugarske vojne deinokracije l da prestanu sa tzvraćanjem prave istine, koja nastoji prikazad našu narodnu vojslcu kao aristokratskomilitarističku. Do sada je bio običaj, da se viteštvo reda Marije Terezije podijeljtvalo istom posiije raia. Njegovo Veličanstvo prešlo je ovaj put sigurno od tog običaja zbog c'ugog trajanja rata. Ali iz ove oditike Njegovog Veličan-

stva dade sc stvpriti zaključak, da tta uplivnim mjestima u Beču prevladava čvrsto mišljenje, da se ovaj rat u prkos grožnji tt Londonu i Parisu rribltžuje svome lcraju. Odlikovanja vojnim redom Marije Terezije. Njegovo Vcličatistvo izvolilo je kao vcliki meštar vojnog reda Marije Terezije povođom svoga rodjendana a po prijedlogu za to pozvane komisije mllosrivo podaritl v o j n l r e d M a r ij e T e r e z i j e ovim časnicima: K o m a n d e r s k i !c r s t: M ar šaI u Kermannu K5vessu od Kovesshžza, zapovjedniku jedne vo.iske za osvojenje Ivangoroda u avgustu 1915. god. kao l za pobjcdonosno vodjenje jedne vojske prilikom potčinjavanja S r b i j e I Crne Oore I posijeclanju A r b a n iJ e od oktobra 1915. do febmara 1910. godine; N j e g o v o m c. i k. V i s o č a nstvu generalpukovniku nadvojvodi Josipu, zapovjedniku vojnog fronta, za uspješno vodjcnje jednog vojnog zbora u 2., 3. i 4. b 11 c i n a S o č I od jula do decetnbra 1915. god., dalje, za uspješno vodjenje više vojski I za ponovno osvajatije zentaljslcog glavnog grada Czernotvice u vremenu od novetnbra 1916. do avgusta 1917. god.; Oeneral-pukovniku V i ktoru Danktu, pukovnilctt svekolikih tjelesuih garda, za pobjedonosno vodjenje jedne vpjske u borbama kod Krasnika u avgustu 1914. gođ. i za uspješnu odbranu T i r o 1 a protiv vrlo nadmočnijih neprijateljskih snaga u godinl 1915. ! 1916.; O e tt e r aj ut pje š a d i j e Arturu baranui Arzu Straussenb u r g s k o mj ttačelniku glavnog stožera cjelokupne oružane snage, za pobjedonosno vodjenje jednog vojnog zbora u bitci kod L i m a n o w aLapanotva u decembru 1914. god., u prodornoj bitci kod 0 o r 1 i c z e 1 za osvajanje B r e s t-L i t o w s k a od maja do avgusta 1915. god., daije za uspješno i pobjedonosno vodjenje jedne vojske u borbl protiv Rumunjska u jeseni 1916. godine. Vlteškl krst; Podmaršalu Er tvinu Z e 1 d1 e r u, zapovjeđnilcu jedne pješadijske divizije za uspješnu odbranu g o r 1 čke inosne brane od maja 1915. do januara 1916. god.; O e n e r a 1 m a j o r u 0 e z i L uk a c h I c h tt od 0 o m o r J a, zapovjed-

niku jedne domobranske pješadiiske divizije, za pobjcdonosuo vodjenje u borbanta oko visa .1 a g o d n j e (istočno od Zvornika) od 19. do 22. septetnbra 1914. god, I za uspješno vodjenjc bojeva kod Brajlcovice (u Srbiji) 26. tiovembra 1914. god.; P o d m a r š a I u P e t r u H o fmannu, zapovjedniku vojnog zbora, za uspješno djelanje kao zapovjednik jedne grupe u karpatskiin borb a m a od septembra do decembra 1914. god.; P o d m a r š a I u A1 e k s a u d r u Szurma.yu, kr. ug. domobranskoin ministru, za uspješnu odbranu u ž s o kskog klanca u rtprili 1915. god.; 0 e n e r a 1 u p j e š a d i j e I g n az u D r o 11 m a n n u, zapovjeduiku jednoga vojnog zbora, za osvajanja L o v ć e n a i pokorenje C r n e G o r e u vremenu od 8. do 13. januara 1916. godine; Podmaršalu Ruđolfu vitezu WII1 e r d I n g, zapovjednilcu jednc pješadljske divizijc, za pobjedonosno vodjenje i uspješno lično učešća u borbama kod P o 1 i h u e, P a w 1 ow a, Krzezanowa i B y h a w e od 23. avgusta do 9. septembra 1914. godine; P o d m a r š a I u V e n c 1 u W u rm u, zapovjedniku jedne vojslte, za uspješno vodjenje jednoga zbora na frontu Soče od maja do đecembra 1915. god.; P o d tn a r š a 1 u Q j u r i pl. S c h ar!tzer-Reny, zapovjedniku jednoga vojnog zbora, za uspješno vodjenje bojeva kod P a 1 i h n e 23. avgusta 1914. god. I za uspješno vodjenje jednoga vojnog zbora u desetoj b 11 c I n a Sočf u maju 1917. god.; Generalmajoru Gvidl p!. N o v a k u, zapovjedniku terezijanske vojne akademije, za pobjedonosuo vodjenje 1 lično hrabro učešće u borbama kod P1 a v e, koje su slomiie prvo veliko nadiranje Talijana prollv fronta na Soči, u vremenu ođ 10. do 17. juna 1915. god.; Pukovniku u glavnom 3tožeru Otto vltezu ElkisonuN i d 1 e f u, zapovjedn'ku jedue brigade carskih lovaca, za borbe na visoravnju od V e z e n e (Folgarije) i za smiono, samostaino I uspješno đržanje, što je doprinjelo ponovnom zadobijanju važne oslone tačke na Bassonu 24. I 25. avgusta 1915. god.; Pukovniktt u artlljerijskom stožeru Josipupl. Jah e c k i, zapovjeđniku artiljerijske grupe kod vojske na Soči, za uspješno vodjenje zapovjedniš va arfiljerijc 20. i 3. vojnog zbora za vrljeme t i r o 1 s lc e

cent prema Crnom Vrlut, a onda bl osvatiuo kod Stefanovlčevih livada dojurivši iz dobrovodičkih šuma. Očito je bilo, da to mora biti vučica, koja imade mlade, jer nije na tnjestu klala i pojela plijen, nego ga je uvijek odnijela sa sobom. Ona je marljivo hranila svoju djecu, svoje male vučiće našom siiokom. Nama Je u selu dozlogrdila ova vučja napast. Dogorilo uam do nolcata. Steta je bila golema, a sramcta još vcća. Izgledalo je. kao da je u .cirovnici izg'rulo junačko pleme i koljeno, lcr.d smo puštali nekažiijeno toli dugo lia•račiti toga vučjeg pustaiju po našoj okolici. Jednog dana sabere nas pokojni Tola petoricu momaka i reče: — Braćo, jeste li zato, da se zavjerimo uhvatiti — vučicu — ili živtt ili mrtvu u roku od osam dana? Nije toIilco radi štere, koliko radi ijudskog obraza. Ta pitaju već mnogi: „Sta rade, vaši mladićL gdje je juttačka krv onih pradjedova, lcoji su se hvatali goloruci s mečkatna? U Žirovnicl je nema, taino je junaštvo izumrlo, a ono malo tnladih ljudi, š'.o jc u selu, trebalo bi nositl preslicu ispod pazuha... Tako je Tola govorio, dok se ml ne raspalismo l izviknusmo: — Ne.govorl Tola! Ne sramoti nas dalje. Ne za osam, nego za tri dana uhvatićemo vučicu. Odmah sutra rano podjostno sa puškama i snabdjeveni hranom u okolišne brjegove i šume. Prešli stno čltavi manastlrski zabran u razmaciina udaljeno Jedan od drugoga nekoliko stotina metara. Znall smo, da će već iz daljine pola kllometra naokolo zauda-

0 i e n z i v e, dalje za vješto organizovanje i uspješno vodjenje artiljerijske borbe za vrijcme desete bitke na Soči 1 kod protunapada na J a m i a n u, S a u O i o v a n i u maju i junu 1917. god.; P u k o v n i k u E d u a r d n H o sp o d a r z u, zapovjedniku jedne pješadijske brigade, za stalnu istrajnost i uspješni prottmapad u borbi kod Czernyssa 4 i 5. juna 1916., za suzbijanjo Rusa, koji su bili prodrli lcod oicuke Styra istočno od Oođonyssczc, za provodjenje napada u prkos dobivcne proluzapovjesti 11. juna 1916., dalje za izdržijivost Icod Grusyatyna u prlcos povlačcnju susjednih grupa, za protunapad u kritičnom momentu na čelit svoga stožera, časničke posluge i sanitetskog osoblja. Svc kao zapovjednik pješadijskog puka br. 8. na dan 5. Jula 1916. god.; P u k o v n i k u J o s 1 p u L u L s c h e u n i g u, zapovjedniku jednog pješadijskog puka, za borbu kod S aš i n c i. Postojana istrajnost po vlastitoj odluci odredjenog pješadijskog puka br. 74. omogućila je uništeuje srpske tlmočke divlzije J., koja je izmedju J a r k a i M i t r o v ice prcšla preko Save; P o t p u k o v n i k u Robertu P r o h a s k I carskog Iovačkog puka br. 2., z a z a u z i m a n j e nt o s n e brane od Za!eszczyk! 8. maja 1915. gođ.; Majoru Milanu P r o h a s k i pješadljskog osječkog puka br. 78., za jurištio oduzitnanje visa trigonometar. 708 (jugo-zapadno cd Lcšnice) s jeduim odjelenjem đobrovoljaca iz vlastite tnlcljative. Ovo djelo bilo je za produženje ofenzive od najveće važnosti; Kapetanu Gojkomiru Glog o v c u bosansko-hercegovačkog banjalučlcog pjeŠadljskog ptilca br. 2. za odvažtto, samostalno i vrlo uspješno upađanje kao zapovjednik jednog odjeIjenja ntašinsikih pušaka u kritičnom momentu u borbi lcod L J i g a (u Srbiji) 26. novembra 1915. god.; P u č k o-u s t a Š k o m n a t p oručniku Friedrichu Tisch 1 er u c. k. dontobranskog pješadijskog puka br. 11. za samostalno odlučno djelanje, suzbivši protivnika 11. oktobra 1916., koji se već bijaše probio tt bok i u Iedja njegovog odjela. Ovo djelo bilo je od najvećeg značaja, da se održi položaj za vrijeme ostne bitke na Soči; K a p e t a n tt G e z I H e i m u pješadijskog puka br. 46, za inicijativno posjedanje jednog lijevka na 8. maja 1916., čitne su stvoreue povoljtte osmatračke prilike i veze pred jednim dijelom sočanskog fronta;

rati po strvinl. Zvjer je poklala svakako više, nego što su malenl vučići izjesti mogli. To se ie moralo iskv r ariti, ucrviti I okužitl zrak. U zabranu 1 u manastirskim šumama nijestno ništa našll. Krenusmo kroz prnjavorske hrastine prema dobrovodičkim šumama. Prošli smo t nje i več se ttspinjasmo na Crni Vrh, kad najednom osjetim u nosu jak! zadah po lješini. Morao sam biti u blizini razbojničkog gnijezda. Podjent za tnirisom I dadem znak zviždaljkom, da sam tt tragu lupeškoga stana. Suma se počela rijediti. Tragovi zv'tjerke raspoznavall su se u zemlji, (u i tamo nailazlo sant ua kosti raznih životinja, miris strvine bio je vrlo oštar. Jedva sam udisao pokvareni zrak. Javim i opet zviždaljkom. Neko se u blizini odazove sa ,,Oj“. Bio ie Tola. Za njime so javljahu fz sve veće đaljine ostali. Skoro se sabrasmo. Trag nas je vodio iz šume na golo brdo. Digosmo puške k ramenu i podjosmo naprijed. Uspesmo se na pećinu. Za jedniiu glogovim grmom naiđjem na vučji brl g u špilji. Vučice, ni ruka nijesmo naTi, ali smo naišli na šestoro ma ili ručića. Oni nijesu slutili, u kakovoj su pogibelji. Kad smo ih već posve opkolili i zašli u špilju, oni su se đalje beebrižno modju sobom tgrali, prerrta’i na ledja i rukli za stegna. Dražesno ih je bilo vidjetl... Imali smo uza se đva džaka u svaki spremismo troje. Kad smo izašll iz špilje nabašemo na sodmog ru« tića. On se raljda odijelio od ostalih da podje pred majku. Bio je od sv ju najljepši i aajjačL Kad smo ga htjeli uhratiti, stavio sa n.% obranu, zarežao

ga vidio, lto sad već tnalo priutječivao crnu tačku u snljegu. Po kazivanju mojih pratioca bio je to vuk, koji sjedi, gleda u nas I sasma ravnodušno čeka, dok ini dodjemo, đa ga smlatimo. Možda se u tom čekanju lcrije nekalcova smicallca? Ove životinje u vječnoj borb! sa čovjekotn za opstanak naučtle su se svakakovim majstorlucima. Postale su iukave. Nadao sam se iznenadjenju. Približili snio se vuku na 200 koraka. Dignem pušku 1 s anein gadjaU idući sveudilj naprijed. Cato i poslužnik stisnuše se k meni. Jedan je sveudilj šaptao: Bože pomozi i sveta l’etko! a drugl drhćući, kao da Ima groznicu, neprestano se krstio i molio: Sveta Trojico, budite uz nas i nedajte, da starci ovdje propadnu! Obojica su mi na časove govorili: Mlll naš gospodine l dragi naš gospodine, nišanl dobro u glavu medju očl, neka zvjer pogine od prvog iiitca... Jer inače će učinitl rusvaj medju nama. Najednom se crna točka na mušici moje puške potnakne i rašlri. — Sad će jumutl na nas! Ustao jel vikne poslužitelj. Cato poče glasno moliti „očenaš 4 ' l „Bogorodice djevo'*. Situacija je biia vrlo napeta. Spremao sam da opalim. Već sam htio povući prstom zaponac na puški, kad zvijer najeduom zalaje. — Ta to je pasl Izdsnem presenećeno, 1 stanetn psovati obojicu staraca. Ata ste vi dvojica baš neke lude, ta to je oružnlčki pas „Bela". on je Istina sllčan vuku. all bl nam se oružnici Iijepo zahvalilL da im ga ubijemo. Za potvrdu mojih rlječl dotrča

pas k nama I sftme nam se umiljavad | i prijazno s rcpom inahati ... Vratisnio se u selo. Tamo su nas | čekall s rakijom, da nas počaste i da vide ubijena vuka. Citava gomila Ijudi stajala Je na kraju druma. — Gdje je vuk? upitaše nas. — Evo ga! rekoh i pokazah Im oružničko pseto. Došao je s uama, da se osobno uvjeri, u koga je najtustijl ovan. Ljudi se nasmijaše, pošališe se sa nama I u brzo se razidjoše za posloni. Ja sa starcl podjem kroz selo. Kađ smo došli do Marjanovićeve kuće. stajao je Milovan pred lcućotn pa nas pozove, da malo prigriznemo i ispijeitio s njime čašu vina. Udjosmo. Kod marljivo spremljenog stola govorilo se o dattašnjoj zgodi, a zatim se nastavilo pripovijedatl o \ukovima. Izntedju raznih pripovijesti evo jedne n vučicl, koju je pripovijedno Čika Stev r a: „Bio sam star 30 gouina, kad Je na naše selo navalila velilca pokora. • U našoj blizini nast.m'la se vučica i nije bilo dana, kad ne bi nestalo teieta, ovce ill ovna, par jarića ili što slično. Mi smo pazill na nia, daii smo čobanima puške, nistavljali željeza i s upice od žice, iskopall smo u Šuml na više mjesta vučje jame, ali sve uzalud! Razbojnlka se nijesmo niogli dočepatl. Tamo, gdje smo se najntanje na-dali osvanuo bl Izabravšl najljepšl komad izmedju sitne stoke I ođjurlo u guštaru, koje Imade svuda oko našeg sela. Jednom bl sašao kod mosta u Zl■ votine ritove I uhvatio plijen, drugl put bi s badnjevačkih brda poletio nlz LeI penicu l odnio najpretllllu ovcu prav-