Београдске новине

Izlaz e:

dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podne^

Pojedlnl brojevl:

M]aaa5na pratplata:

a BMgnla I ■ kralifln* !•■ aiJMartn o 4 o. I kr. «.U pa ol|ul od. . . . 8 Mon • HnrotsUl-IlofonlJI, Boool-Horoogorlol I Đolouoljl po oljenl od). ..... 10 htlora brao orag podroijo po oljool odL . • .19 liolon

0 Boogrodo I o Ortltflrao topotjodoofloo 0* o. Itv Mi n Oojoo I oto«*o poH». • U Boograao oo doototon o kuto U Hrrotokoj-nofooljl, Boti' Oolraocljl ....... ... U eoUllra lroJe» Irno Auotn-ogoroko moooiUJo U loootraaotn...........

Oglasl po cljenlka.

Urednlltro: BEOORAD, VukB Karadžićs ul. broj 10. TsltfoB hroj 81 Uprofo I prlmonjo pretplato TopllCtn vanoo bro] 21. Tolofon broj 21 Prlmanlo oglaoa Kotza Mlhajla uL braj 3& Tolofon br. 241

Br. 314. BEOORAD, četvrtak 15. novembra 1917. Godlna III.

Prodiranje u gornjoj IfalUi. Cete središnjih vlasti od Pasuhia do Jadranskog mora posvuda na talijanskom zemljištu. — Njemački car na talijanskom bojištu.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč. 14. novembra. TalUansko hnilšte: Naše čete ušle su Jtičer u F e 11 r e ! F o r a s o. Uz obe strane suganske dofine proširlla je znatno vojska podmaršala grofa Scheucfienstfila uspjehe, kojl su postignutl u posljedujim danima. Njegove divizije stigle su u P r i m o I a ii o, pa su uzele jurišem — pošto su prekjuče zapostele 'Monte Longra — u visokom snijegu više odbranbcnlh položaja istočno od A s i a g a i pancersko utvrdjenje na M o n t e L i s e r. Prema tome stoje savezničke vojske, koje se bore protlv Italije. od Jadranskogamora pa sve do P a s u I i a svagdje na neprljat e I f s k o m z e m IJ1 š t u. Na L e d r o v s k o m jezeru Jzbaciie sii naše napadne čete neprljatelja Iz dvJje oslono tačke. kod čega ie ostalo u ujlhovini rukaima zarobijenika 1 inašinskih pušaka. Na is t o k u i na B a 1 k a n u nema osobitih dogadjaja. Načelnik glavnog sfožeTa.

Sporozumni rotni soujet, Kada samrtnik iznemogtim prstlma već počlnje nestrpljivo odgrtatl zavjesu, koja zaklanja put u vječnost, oko njegove se postelje po pozivu očajuih srodnika ttskaju vazdan diplomirani I nedipiotnlranl nadriljekarl, kojl hoće da ,,liječe“ bolesnika svojiin „naročltim, nenadmašnlm sredstvima". I sporazum, kojl se posllje strahovitih ndaraca, što su ili središnje vlasti zadale jx)dthuklim I nevjernim Talljantma, previja u samrtničkim grčevima, sada prestrašen traži puta I načina, da izmakne prijetećoj uesrećl. Tako vaija ^umačiti govor, što ga Je držao glavni predstavnik etigleske vlade, ministarpredsjednik Lioyd George, a koji je £aj>očeo žalopojkom povodom nezgoda bjegoviii saveznika, a završio razmetijivhn Izjavama o netninovnoj pobjedl, Dbjavljujućl na kraju predstojeće osniyanje velikog sporazumnog ratnog sayjeta, čiji bi zadatak bio, da izvuče pporazttm iz grdne ,,platke“ u kojl je zapao. Sporazumnl ratni savjeti Ko se pri pominjattju toga naziva ne sjeća pokojnog „dvorskog ratnog savjeta", koji je 1848. god. blago premintto u bečkom ministarstvu vojnom, a koji je nekada priredio toliko tugaljivih nezgoda i toliko gorkiii časova znamenttim austrijskfm vojskovodjatna, narofcito princu Evgeniju. Ovu je ustanovu 1556. god. stvorlo car Ferdinand I. i to u prvi tnali sa zadatkom, đa orgaitizuje stajaću vojsku, koje do te goidlne u Austriji nije bilo. No uskoro ovaj dvorski ratnf savjet prlsvojio je samoivoiino pravo, da upravija i nat-

nim operacijama. A valja lmati na umu. da je to bilo u vremenu, kada nfko joŠ nije ni pojma imao o brzojavu ill telefonu, kada su u najhitnijlm slučajevitna ratni savjet i vojska na bojištu opštile prcko glasmka-konjanika. Ma da su se i vojske u ono vrijeme mnogo sporije kretale nago 11 danas, to je ipak protivnik imao vremena da deset puta promijeni položaje, dok bi od ratuog savjeta stigla naredjenja na osnovu prvobitnog stanja 1 prilika na bojištu. Tako je princ Evgenije neposredno prije no što će povesti pobjedonosnu bitku na Senti dobio naredjenje dvorskog ratnog savjeta, ,,da po svaku cljetm izbjegne bitku i da se drži u defenzivi". Kada su mu donijeli ovo naredjenje, genijaln! vojskovodja, koji je i suviše tačno slutio, štia u njomu piša, nije ga nl litlo otvaratl, već ga je strpao u jedan od svojih džepova punih burmutom I dao je naredjenje za napad . . . Ratovima I bitkama ne mogu upravljati i ne mogu tt njima pobjedjlvati savjetodavna tijela, već genijalno obdareni pojedini ljudl. Pri torne ne škodi samoj stvari, kad u cilju jedinstva izvršenja udruže dva mozga, kao što je to bilo sa Birtcherom I Scharnhorstom, Radetzkijem i Johnom. Hindenburgotn 1 Lu'dendotffom. I u toku ovoga svjetskoga rata pojaviše se u času najljuće nevolje takvi genljl, kojl su, udruženi u disclplinovano jedinstvo poveli vojske središnjih vlasti od pobjede clo pobjede. Spot'azum je takodje raspoiagao sa više đarovitih vojskovodja, all je ovlma, kao što Je Lloyd George u svom pomenutom govoru sasvtm tačno opazio, nedostajalo potrebno jedinstvo medju pojedinim članovima sporazuma, što valja objasniti tfme, da je postojaio odveć mnogo posebnih interesa, koji su se medjusobno ukrštavali. Strogo uzevši, svaki pojedini člati sporazimia krenuo je za svoj račun i na vlastitl rizik protivu središnjilt vlasti, a kada bl sporazum nešto pobijeđio, prllikom dlobo plijena došlo b! na svaki načiti do novog svjetskog rata izmedju dojučeranjih saveznika. Svi dosadanjl sporazttmnl sastanc! tt Parisu, Londonu i Rimu nijesu bili u stanju, da uglade pojedine suprotnosti, a stoga neće moći počinitl nikakvih čuda ni sporazuitnni ratnl savjet, koji treba da stupi u sntagu sada, dakle u času, kada je već poiovlna sporazuma u vojnlčkom pogledu ,,izbačena iz stroja“. Zbilja čovjek nemože da se ne nastnlje prl pomisll, đa su sporazumni krtigovi svakom priiikom, kada bi središnje vlasti oborile koga od svojih protivnika, liokušavale da ovome posljcditjetn priteknu u pomoć istim ovakitn ,.vradžbinama“, kao što sada žele pomoćl Italijl. U mj»sto sporazumnog ratnog savjeta, koji

neće moćl drugo učiniti nego II održati „nadgrobnl gov <r“ potučenom sarvezniku, Italijl je >iIo jxttrebno radi zadržavanja svojih odstupajućih vojski i radi njihovog osposobijavanja za ltov otpor bar pola milijuna odmornih vojni’lca i jiaodložuo pppunjavanje izgubijenoga materljala u topovinia.

Ofenzivo protfv Itollle. Napuštanje Venecije. (NaročlU brzoiav „Beograđsklh Novlna") Ženeva, 14. novembra. ,,.Io u r na 1 de Geneve" saznaje posrednim putem, da Je napuštatije Veneclje već otpočelo. Gubitak taiijanskog topništva. (Naročltl brzoiav „Bcogradstdh Novlna' 1 ) Udine, 14. novembra, Prema pouzdanim Izvještajlma, Talijani su izgubili skoro svu svoju tešku artiljeriju. Zaplijenjeni mužari (merzeri) 1 topovi već!m dijelotn su teškog i najtežeg kalibra. Taj se gubitak, uprkos potpore sporaznmnih sila, može tek poslije podužeg vremena naknaditi. švajcarska štainpa o pokušaju talliauskog kralja, da tt narodu pobttdi dalfu voljti za rat. Kb. Bern, 14. novembra. U članku o ratnoj proklamacijt falijanskog kralja vell ,,B a s e 1 e r N at i o n a 1 z e i t u n g“, đa Je prokiamacija pokušaj, da se tt najjačini pretjerivanjima probudi voija naroda za rat. Sa čudjenjem doznaj t Talijani iz nje, dia je austro-ugarska vojska za 30 tnjeseci isto toliko puta tučena, kad god se je upustila u boj, jer takvo shvaćattje ratnih dogadjaja diaje čudnu sliku činjenica. Gubitalt iBeiititta. (Naročlti brzoJavei„BeoKradskih Novina") Ženeva, T4. novembra. Painlove je javio iz Peshiera, glavnog slana t.ah'janskog kralja, jla spaa Italije zavisi od najvišeg ratnog savjeta speiaziunnih sila. Po clnigim izvještajima iz Pgshiera tamo se jako osjeća gvibitak Belluna i tnosno l>rane kod Vidora, jer su napadači svoje operaeije daleko brže izveli, nego ii što su $porazximne sil« pret}x>stavile. Sve nepovoljnije vijesti s taiijanskog fronta za Talijane. (Naročitl brzojav „Beogradsklh Novlua") Ženeva, 14. novombra. I današnji izvještaj Ilavasa s talijanskog bojišia glosi vrlo nepovoljno, naročito šlio je propao talijanski protivnapad istočno Asiaga. U izvještaju se Izrično govori o vrlo ozbiljnoj opasnosti. Napuštauje daljih planinskih zona. (Naročltl brzoiav „Beozradskth Novlna") Bern, ,14. novembra. >,Neue Zilricher Zeitung" saznaje s granice, da se talijanskim lislo\irna zabranjuje donositi originalne izvještaje s fronta. Pomoću karto iistovi objašnjavaju dnevni tok borbene dj_clatnosti. Ne prećutkuje se jai to, da 6a povlačenjeiza Piave imati za posljedicti napuštanje i daljih planinsKn zoaa. Revolucija i ntirovue nianifestacije u Milanu. (Naročtti brzojav „Beogradskih Novlna") Bern, 14. novembra'. Bjegtmci, koji su i pored granićne zabrane došli iz Italije, pričaju ovo o dogadjajima u Milanu: Još prijo počelka ofenzivo bila }e volika uznijanosl u gradovima. Svako je znao, da će udar biti izvršen, Radništvo se iskreuo nadalo, da 6e austro njemačka ofeoziva znaćiti s v r š etak rata. Već 27. žene su prolazile lulioama i Micale: „Bolje s ratom, dajte nam hljeba, vratite nam muževel" Vojska je pozdravljala demonstrante. Alj ini su se staviii tia čelo povorke. Badništvo je smjera'o da razotltža jČcf.e i da zauzme arzenal. 28. se saznalo da je ofenziva olpočola. U slavu poraza suistaknute crvene zastave. Policija se nije usudjivala da skine zastave. Iramrajski radnici su širajkovali. Žene su poslije dugog čekanja opljačkale pckamice. Sindikati su bili već obrazovali c r v e n u g a r d u. koja je imala da održava red. Pređ uredništvom „Avanti" bUo je nianifestacija, izvještaji Cadorne pozđravljani su pogodnini uskliciraa. Štamparjja ,,Seooia“ je napadnuta, tijeni strojevi šu jako ošte6eni. U tome je bilo već i veče. Kad su se Milanci s'utradan probudili vidili su, da su sve ulične raskrsnioe / trgovo posjele čete 'f rancuskih crnaca. U loku noći talijanski vojnioi' su otišli, a policijska služba u Milan'u je povjercna Scnegalcinm. Pomoć sporazumnih sila. (Naročltl brzojav „BeogradskJh Novlna") Ženeva, 14. novembra. Čuje se iz pouzđanog izvora, da au avajcarski žoljeznički vagoni, koji su se nalazili n C'ette i bili odredj.'ni za prenos životnih namirnica za Svajcarsku, upolrijebljeni za prcnos francuske vojske u Italiju. Princ Wa!os na talijanskom frontu. (Naročttl brzojav „Beogradskih Novina") Bern, 14. novembra. Princ AVales je prispjeo na talijanslri fuont. Đneviia zapovijest iiovok talijanskog vrhovnog zapovjednika. Kb. Lugauo, 14. novembra. Načelnik glavnog stožera D i a z odgovorio je na brzojav tniiiistra pred-

sjednika Orlanda, da vojska Ima na ttmu, da treba da opravda poklonjemJ Joj povjerenje. Dalje je general D 1 a izdao dnevnu zapovijest, u kojoj Jav< Ija, da je primio vritovno zapovjedniŠ-« tvo i da računa na vjernost i satrtopregorijevauje sviju. Jedatt dementi. Kb. Bern, 14. novembra. Svajcarska teiegrafska agencija javlja: Novinski glasovi o pojavl francuskih i engleskili četnih odjelenja na tesinskoj granici tnogu se prema iniormacijama sa nadležne strane označltl k*ao neosnovani. Konccntracija ettglesko-francuske vojske. Kb. Chaux de Fonds, 14. novembra. „ImparclaT 1 doznaje iz Besancona, da je general F a y o 11 e s* stožerom otputovao posljednjeg petkai u Italiju. Koucentracija engl&sko-fraticuske vojske u Lombardiji i Venecijt skoro je zakijučena. Transport druge vojske već je na putu.

GradjsnsKl rat u Rusilt. Pobjeda „boljševika“. — Kerjenskoya 1 Kornjiiovljeva vojska potpuuo ta« čena u bltct kod Carskoga Seta. —« Engleska zvanična vijest. Kb. London, 14. novembra. Engleski admiratitet primlo Je s!fjedeću brzojavku: Poslije vrlo ogorčene borbe kod Carskoga Seia potukla je potpuno revolucijona vojska protiv revoludjon« četo pod zapovjedništvom Kerjenskoga J Kornjilova. Utisak maksimalističke pobjede u Švajcarskol. Kb. Bern. 14. noveimbra. Prve vijesti o pobjedl tnaksimallsfa u Petrogradu rzazivaju ovdje najveću senzaciju. U opšte se smatra' eventualnl prelaz vlasti u ruke Lenjina kao odlučno poboljšanje p o 1 o ž a j a središnjlh vlasti I k a o novo sudbonosno razoč a r a n j e s p o r a z u m «i lt s i 1 a. Velikl dlo njetnačko-švajcarske štampe vidi u pobjedi sovjeta izraz apsolutne odvratnostl ruskog naroda za dalje produženjc rata. !•: » :ii GLASINE PRIJE REZULTATA BITKE Pripovijedanja sporazumnih prlstalica o dogadjajima u Petrogradu. Kb. Stockliolm, 14. itovetnbra. Poslije trodnevnog prekida stigll su juče prvi brzojavi iz Petrograda, Nakon krvavih bojeva od subote i nedjelje čini se đa je opet nastupio ttiir. Opet izlaze svi listovi. U ovdaštijitn sporaztinitiim krugovima čuju se ova

Podlistak. MHo Mistra: Beflum gero... (Vojnjcm). (Nastavak). Cujo li ga starica? Glaa zvoua, ili 5tun vjetra? Ili je iznonada toliko snaga sjoćauja u nje, tolika volja, da sebi uo J>ražava, da ga Čuje, đa sama sebe uvjeinava i utmtjuje u tom uvjerenju. — Smiriia se posve. Lioe joj se preobrazilo; odižava đuboki osjećaj velilce naslade, punoga uživanja, prelesti i blaženstva. Požudno pije glas, jpije ga i prenosi ga u najtajnijei i JnajsitnTje kutićo svoje duše. Oči je širom otvorila, ziitula je i Bluša, pluša... Još i joi i l>ez prestajika i bez prekida. A kakav je glas toga zvona, "Što se n ravnicama tarao dalekim, donesen zamasima južnjaka, rastepo i laspline i potpmio 8© izgubi? Cas je jasan. čas zamućon, čaa oštar i Jcratak, ječi i z.veči, 'čas šuman i tup, .muklo zvuči, nikad bučan. N« izazivlje, ne smućuje, no opoIninje. Nije veličanstven ni dostojanstven. Skroman i čedan kao i crkvica^ s koje m toliko godina javlja i oziva. Ni veseo nije ni tužan, već onako žalostiv. Kad se razlije ovim krajetn kao da luta i bludi, kao da traži, da se negdje zaustavi, da uegdje nadje utočišto. Kao prosjak, koji skromno moii. Mora da je istrošeno i napuklo to zvonoi.

A starica ne može <la ga se nasluša I djevojčici se pričini, ,da taj glas zvona uporno i nesmetano prođire u punom opsegu kroz sitni prozorčić ,u malenu sobu to je sva eoba ispunjena i zasićena zvukom i sva ozvanja ujome. Malo ponmlo omamljivao je g!as zvona dušu staričinu, dok nije omamljena klonula u stolac. Kapci joj padošo na oči, ruke na krilo. Štap joj ispade iz ruku. Djevojčica prestravl.ena jume k starici. U 'duboki jo san zapala starica, V. Zvono je bilo miljenče .staričlno. U Ono ga je davno doba, dok još žlvljaše otac, crkvejijak one bijele orkvice na b’rfjegu, zavoljela. Djotetom još novinim zaiažaše u crkvu. Mati joj umre u porotlu. Kasnije, kad je poodrasla, i sam ju otac zvaše u crkvt*. I tako se uobičajilo, te jo otac nikada ne polažaše sam u crkvu. Vazda ga je pratila ona. Ona mu je i pomagala čistiti crkvu, a zvonila je i na misu. Najveća je pak bila radost nježina, kad joj je otao prepušio ono veće zvono. To se ogiašivalo vaz’da o po’đne i u veče. ITve je svoje godine kao djevojče proživjeia tako s ocem crkvenjabom u bijeloj crkvici. Jedne se nedjelje, ima tomu mnogo gođina, uzbunilo selo. Narod je napumo crkvu, a kad provrvi iz crkve, opkoli župhika i zasu ga pitanjiina. Tek kad ostađoše nasamU župnik, ona i otao njezin, sazna gorku istinu,

— Mala, sad ćeš ti [/osvciua preuzefi službu oca svoga — reče joj župnik. A kad još tle razumje, župriik će neobično svcčano: — Tvoj otac ide u rat. Ona je zaridaia, kiekla i obujmila očeva koljena. ■Zupjiik ju je pridigao, pojlubio u čelo i uznastojao utješiii je. — Ja ću ti biti drugi otac. Kako je župnik rokao, tako 90 i zbilo. Ona je preuzela potpunoma elužbu crkvenjaka. I odsele se još više odbila od svijota. U crkvi ,se nsrodotoćio njezin život. Od jutra do jcasne večori l>oravila je u njoj. Neobični je bio osjećaj, koji ju je vezao uz crkvu. Nabujao bi i pofrastao istom onda, kad se crkva ispraznila u sumrak se nje stao da hvata. Ova je sarnoća i tišina slatkoin voljkošću iapunjala njezinu unutrašnjost. No najmilije njezino boravišto bijaše kraj zvona. Poput vjeverice uspela bi se trošnim i klimavim stepenicama u tornju do zvona te sjela uza nj ne skidajući pogleda s njega. Osobito se u veče dugo ne bi micala od njega, pa ni onda kad je zvono davno već umuklo. Tajinstvene su neke ntoći, koje ovdje žive i bdiju bez prokida, neobjašnjeni i neobjašnjivi drhtajl nekog posebnog neumrlog života, koji tn odišu vječriotn 1 neslomljivom snagom. Vjera u to ulijeva u njenu dušu sladjahno toplo osjećanje. Nepoznatt i neznani ftar okoline uftini, te joj je obamrla duSa za sve druge porive i zahijeve, za sav ostali svijet Podavanje cijelom unutamjošću, besprekidno podavanje ovom širokom i dubobom,

slalkoćo i milinja punom osjećanju to bijašo vas život njezin. Po vas ja dan i mnogo noći, na javi i snatrenju i u snu u sanjima, vazda jo strujao njcuim bićem nepromjeoljivi zahtjov, komu 90 pokoravala čcsfo i posve bosvijesno, zabljev za nekiin užitkom, potajnim i za drugo nc| ristupačnim, užitkom polpuno sa.moćo uz ono zvono. To se podavanjo festo uzdiglo do velebno ekstaze, kad bi se oglasilo zvono i zvuk njegov prodro joj u dušu. Bilo je časovo, aa joj tijelo zadrhlalo kao topolov list, suze bi sjelo u oči poput j^ase na lice tratinčico, lice bi problijetlilo nalik lopoču rascvalom u sjenovitim močvaraina. ('.©sto bi znala stali uz zvono iobujmila bi tamnožuto obličjo njogovo s noobično bijolim punanim rukama svojim, prislonila bi lico uz kovinu, i zaklopila |ooj i mirovala. Mirovalo su bijele ruke, fnirovalo bijelo lico, mirovalo mladjalino ftisto ne’taknuto, bijeiim haljotkom obuhvaćeno tijclo uz zvono kao andfeoske suze na rajskom zvonjt. Uz to ju je zvono prožiinala neobiftna sigurnost. Kad ono zazveči, glas mu jo uz nju, ftuva jje i štiti i pokriva. Tadla je jaka. Kako moraju kla bježe one tmurne i zlo sjene, fcoje krile svijetom, na glas zvona baš kao i ŠišmiŽ, 6tO se Uvukoše u toranj. Zvono ih prezire, a gnušanjem pratt njihov let. ,Kako li se raduju njene oći njjliovlm Lijegomi OnJ su Jedini nezvani svjedod njožine samofte. I kako 3e samo lumiju sakritii Ne može da ili nadje ma da pretražuje sve kutove i zakutko, đa ih istjera iz tornja. Ali zvono... zvono... Kako 11 bježe! Bježel

Ona se pouzdava u njega. Jeđnug je dana otkrila, da so zvono zove isto Ikao i njozin oliaot I <>U toga je dana liora* voći uz njega nvijek mislila. 11a oca. Njogov zvuk kao da je dozivao njezina oca. Zove ga, da se vrali. I čežnja je za ocem! rasla iz dana u <lan, dok so glas njcgov. nije protvorio u vapaj, u glas vapijuttega, djotela za ocom. Neutrudivo bijaše zvono U zazivanju svomo, a ona noumoma u molitvi zn njogov život., neumoma Xi ftežnji za njogovim povralkom. Vjerovala je, da ćo se on vratili. VL Jodnu se dogadjaj iz toga vrcmcna Auboko zasjokao n njczinu rlušu i bio je odsuđan za sav njezin budući živoL Kadgod bi polazila iz župnoga dvora u crkru ili kad bi se vraćala iz crkve, gvirile bi oči nekoga mladića za njoin iz kojoga grma ili jza ziđa. Njeno je bićo stalo odisati toplom i slatkoće pnnom zamamljivom draži, a da ona to nije ni primtjetila. Nije zapazila ni onoga mladića niti je opazila njegove pogle* đe iza zida. Kad bi se nedjeljom razjunačio i progurao se izmedju svijeta ispred crkve 1 isprsio se, da je dočeka, upao bi joj u oči. Gledao ju je izazovuo, ali člm bi se njegov pogled sukobio a njezinim oftima, smeo bi he i oborio glavu. Njoj nije bio njogov ipogled nepoćndan. niti ju je smetalo ujegovo držanje. Navikla se na to, što ga je svake nedjelja \ddjala na i8tom mjestu. To je za nju bilo posve prirodno i razumljivo. To je bilo u ugodnom skladu s neujcljnom sveftanošću i nekako je j>ripadalo onom te*