Битеф

that looks like an exploded box spring placed on stage simply so that Ludlam can mantacally heave it off stage. Ludlam’s performance is deliciously rococo, and obviously he has infected everyone In his Ridiculous Theatrical Company. For one thing, the masklike make-up, which is credited to the entire company, is neer-miraculous (a knobby-faced slavey, a gilt-skinned angel). Led by Ludlam, a truly terrible actor like Mario Montez (as Lamia the Leopard Woman) seens exactly right and the good actors seem perfect. I particularly liked Black-Eyed Susan as Sybil (she merits some sort of citation for the self-confidence with which in the last scene she wears that third genital) and John Brockmeyer as the Karloffian servant Sheemish. On the tiny raised stage, Brockmeyer looks about 12 feet tail, with a humpy stoop that totally obsurces his head when he turns his back. Although a demi-monster, he is easily frightened out of his half-wits. Any threat of detention in the House of Pain, and he clutches his groin in anticipated anguish. At one point, he cringes, then hops right into Bluebeard's arms, totally obscuring his master from view. In a beard that looks like blue Brillo, his eyes blazing with mad menace, Ludlow is a monstrous, but oddly ingratiating fiend. 'When I am good,’ he boasts, T am very good. When I am bad...’ He pauses, considers his catalogue of turpitude, and concludes, ,i’m not bad.' As a villain, he is not only not bad, he is terrific. ’Bluebeard’ is playing Thursday through Sunday at the Christopher’s End Theater, which is at the far west end of Christopher Street.

plavobradi (martin washburn)

Tekst ’Plavobradog’ u izvodenju Ridiculous Theatrical Company (u pozorištu Trokadero) nije veliki tekst. Ne mogu se setiti nijedne od replika. (Ipak, seëam se jedne ’Rodni!’) Teško je reći zašto je to tako izvrsna pozorišna predstava i zašto bi ëovek poželeo da traje i traje (naroëito ako bi još malo više zagrejali izvođenje). Velikim delom, očigledno, uspeh se duguje blistavoj glumi. Trupa je stručnjak da vas dovede do prijatnog vrhunca zainteresovanosti, i tu zadrži. Siže? U gotskoj melodrami traži se treëa genitalija. Zbog toga Plavobradi želi da sve svoje žene odvede u laboratoriju, Pozornica je zakrčena bivšim eksperimentima zadržanim kao kuëna posluga. Na ostrvo Piavobradog stižu njegova neëaka, njena guvernanta i njen verenik, Rodni Parker. Obe dame podlegnu ëarima ëika Kanazara (Piavobradog) i on se obema ženi, poveravajuëi im kljuë svoje laboratorije. Međutim, nije farsiënost ono što se toliko sviđa koliko osećanje oslobodanja od nemilosrdnog prisustva glumca. Obično doživIjavam da gledanje na bilo kakvu pozornicu übrzo postaje iscrpljujuëe. Za gledaoca, scena Ridiculous Theatrical Company zauzima mesto negde između pozorišta i filma. Izvesni

probiemi verovanja ne pojavljuju se, isto kao što se ne javlja za vreme gledanja filma. Istovremeno, gledalac oseëa fiziëka preimuëstva pozorišta. Iz izvesnog razloga, pojedinosti radnje, mada su apsurdna besmislica, ne mogu se odbaciti kao takve. Međutim, pošto ono što ëini da ih oseëamo ozbiljnim nije vidljivo, to o tome ne moramo ni da razmišljamo. Zbog toga je pozorišna družina, a ne publika, odgovorna i dozvoljava gledaocu da bude prisutan i zaželi da prisustvuje tokom neodređenog vremenskog razdoblja. Besmislenost radnje podržava stvarnost glumaca i obrnuto; njihova fizička stvarnost nije u sukobu sa pozorišnom fantazijom. Oni prihvataju nagost kao drugi kostim. Njihova tajna je potpuna vera u ostvarene reči i gestove. Meni je to potpuna misterija (jer kako bi iko mogao verovati u to: međutim, oni u tome uspevaju). Njihovo poštovanje komada, te besmislene povesti o seksualno opsednutom Plavobradom ne dopušta izuzetke. To ëini njihovu giumu jedinstvenom. Njihovo poštovanje ne ostavija prostor njihovim svakidašnjim ličnostima. One vise nisu prisutne. Videti kako je na ozbiijan način Čarls Ludlam smešan, znači videti svedočanstvo o suštini pozorišta. On je kao dete koje je oživelo lutku Ijudoždera. Najpre dete drmusa lutku, a onda se nastani u njoj. Plavobradi nije Ladlemova uloga glumac postaje Plavobradi, jer zna sve lozinke, pravi način kako učiniti ovaj ill onaj pokret. često njegovi pokreti imaju sablasnu Ijupkost i preciznost baletskog igrača. Crnooka Suzana ima srodno osećanje distanciranja od svoje uloge, što joj daje veliku moć kao glumici. Njeno lice je pozorište u pozorištu, a srećom je pozorišna dvorana dovoljno mala da bi omogućila razgovetno praćenje. Najsićušnijim pokretima ona ispisuje čitave traktate o sadržini događaja. Bio sam impresioniran njenom snagom komičara kad sam opazio da sam, mada je bila sa sebe skinula svu odeću, još uvek gledao u njeno lice. Lola Pavhalinski sreëno je odabrana za ulogu dvotonske mis Kabidž, duenje izvedene Iz uloge mis Malaprop. Meri Breht dala je atraktivne kostlme. Nadam se da ce se ova pozorišna družlna skrasiti u svom novom pozorištu i tamo još dugo, dugo kreirati komade. (The village Voice 16. april 1970) (Prevod: Slobodan Petković)

plavobradi (martin gottried)

Seks, nagost i opscenost (pored pljenja i igranja) na našim komercijainim i eksperimentalnim scenama nisu nigde ekstremnije praktikovani nego u ’smešnim’ pozorištima, niti igde deluju tako pročišćeno i teatarski verodostojno. Kažem ’smešna' pozorišta (’ridiculous theatres’), jer ih ima dva, Playhouse of the Ridiculous, i od njega otcepljena grupa, The Ridiculous Theatrical Company.

Oba polaze sa istog ishodišta, a to je epsko pozorište povezano s narodskom komedijom. Izvođenja su nastrana i prijemčiva, koriste se klasičnom dramskom literaturom isto onako spokojno kao i najvulgarnijim novotarijama, Seksualnost je divlje nastrana, a ipak dirljivo naivna, raspoloženje odlično, isto kao i Perspektive, tako da je čovekova vera u inteligenciju (isto kao i u pozorište) vraćena kroz prasak zdravog smeha. Ove pozorišne družine iznova povezuju popularnu kulturu sa umetnošću, razonodu sa duhom, moralnost sa smislom, a nijedna od njihovih izvedbi nije bila bolja (niti smešnija) nego 'Plavobradi' koji Ridiculous Theatrical Company sada prikazuje u pozorištu 'Christopher's End’, u Christopher ulici na putu prema reci Hadzon. Plavobradi je scenska verzija filmova strave, naročito filma 'Ostrvo izgubljenih duša’ iz tridesetih godina ovog stoleća, i to verna i puna priznanja verzija. Očigledno da su pojedinosti bile divlje preuveliöane i da je opsesija seksualnošću nova, ali samo u doslovnom smislu. Gotovo svaki film strave je (u stvari) opsednut seksualnošću, a duh ’Plavobradog’ je tačno duh takvih filmova. Prema tome to je, ponekad uzvišeno, ponekad vulgarno, ali uvek čisto pozorište. Razvoj radnje je logičan, bez obzira na prividnu bizarnost, a pojedinosti radnje isto onako viktorijanske kao i likovi, apsurdno komplikovani a lišeni svih veza. Kanazar Plavobradi, ludi lekar, sprovodi eksperimente u laboratoriji (’Kući bola’) kako bi stvorio treći pol (’Pa se plavom bradom bespovratno kunem, genitalni organ treći da izumem’j. Svaka nova supruga dobija ključ ove laboratorije pošto je obaćala da ga nikad neće upotrebiti, što naravno svaka čini. U vreme odigravanja komada, Piavobradog posećuju verenici Rodni i Sibila i njena 'voljena guvernata i saputnica', mis Kabidž. Plavobradi zavodi i Sibilu i mis Kabidž, uz pomoć plodova svojih neuspelih opita, čudovišta šimiša i Lamije, Žene Leoparda. Svaki lik je veran kiasiönom stilu filmova strave, a isto tako i klimaks, mada ne i završetak komada, koji je potpuno šekspirijanski (blizak ’Buri’) i sa izvesnom dirljivošću. Ipak živa uobrazilja Charlsa Ludlama (Carls Ladlam), istovremeno pisca, režisera i nosioca glavne uloge vodi izvedbu i napred, u savremeno carstvo reprodukcije (pre nego satire) i natrag u tradicionalno kraljevstvo vulgarne komedije. Ludlamovo shvatanje zapanjuje svojom ëisto kreativnom snagom. Njegov dijalog može biti vedro neposredan kao u deteta (’Shvati da ti činim uslugu i da očekujem uslugu za uzvrat’), melodramatičan (’Odreci se svojih strasti, Plavobradi’), nostalgičan na temu njujorških dečjih uličnih viceva (’Studirao sam vivisekciju kod Kuëakokova u Danskoj’3 ill izrazito vulgaran. Njegovi scenski detalji su ekstravagantni u grandioznom pozorišnom stilu, naglašeni kostimi i maske, lažne grbe, šminka i komična nadahnuća na primer, jedna od dama mice rukama iza zastora, kao da svira klavir, dok čujemo muziku sa magnetofonske trake. Sama muzika, u ëitavom komadu, kao i mnogi zvuëni efekti izvanredno su odabrani ukljuëujuëi odlomke iz Bartokove opéré 'Zamak Piavobradog’ i besprekorno sinhronizovani. 35