Битеф

godina posle njegove smrti Zeamijevi se komadi i dalje izvode uz divljenje, u celom svetu. Njegovi teoretski spisi, od kojih je najslavniji Kadensho, prevedeni su na mnoge jezike i svojom dubinom i izazovnošću umetničkih koncepcija i u današnjem kontekstu impresioniraju čitaoce širom sveta. Tako je ZEAMI-ZA zasnovan na radu i idejama Zeamija u želji da NO i KYOGEN drame što bolje predstavi savremenom svetu. Do sada su skoro svi ansambli NO bili okupljeni oko glavnog glumca, site, ili oko naročite škole šite-glume, dok se drugi glumci iz ansambla uvode tek kasnije. ZEAMI-ZA naprotiv zeli da od svih vodeéih glumaca, kao i onih manje važnih i muzičara stvori ravnopravne partnere. Članovi ZEAMI-ZA su se kroz rad na sceni dobro upoznali. Osim opsežnog klasičnog repertoara, oni su počeli da eksperimentišu sa novim predstavama, kao sto je TAKAHIME, adaptacija Jìtsove poeme NA SOKOLOVOM IZVORU. ZEAMI-ZA zeli da nastavi i prosiri ovakav rad, i da NO u Japanu i inostranstvu predstavi ne kao ezoteričnu i daleku umetnost, veó kao neposredan oblik čija se lepota i značaj mogu razumeti i biti cenjeni u svìm krajevima sveta. (Hisao Kanze, reditelj)

k antan Čovek po imenu Ro-sei, koji je napustio svoj dom da bi tragao za znanjem u drugom delu Kine, zaustavlja se da prenoéi u selu Kantan. Vlasnica konaka daje mu jastuk I on odlazi ina počinak. Dolazi kraljevski poslanik i imenuje ga vladarom. On zatim živi u neviđenom bogatstvu i sjaju tokom pedesetogodišnje vladavine. Rudi se i čuje kako mu krčmarica govori da je njegov pirinač gotov. Sva priviđenja sna nestaju. Shvatajući da je i sam život takav trenutan san, Ro-sei se odlučuje da prekine put i odrekne se svoje tastine. Vraća se u svoj dom gde će mimo provesti ostatak svojih dana.

no-drama NO drama, koju su tokom četrnaestog i petnaestog stoleća razvili Kanami Kijocugu i njegov sin Zeami Motokijo, rodila se u hramu, da bi docnije postala

zabava kulturne elite. Neki njeni elementi asimìlirani su docnije u popularnom kabukiju, ali je no pak zadržao svoje odredene i precizne karakteristike vezane za neizmenljive i stroge zakone. Pozornica na kojoj se igra no-predstava sasvìm je jednostavna i skoro je okružena giedaocima. Desno se nalazi mala platforma za hor, a u dnu pozornice druga platforma za orkestar. Svlačionica je na odvojenom prostoru s leve strane i vezana je za glavnu scenu mostom, koji se zove hašigakari, i služi glumcima za dolazak na scenu. Verovatno zbog toga sto su se predstave nekada prikazivale u šumarku pokraj mesta, na scenu je pobodeno nekolìko drveta. Dekor se sastoji od jednog običnog drvenog panela u dnu pozornice, na kome je na jednoj strani nacrtan bor, a na drugoj bambusova trska. Za most su prikačene tri borove grančice. Glumci su obučeni u bogate i sarene kostime. Maske glavnih ličnosti su pravo čudo umetničke vestine. Nekoliko maski sačuvano je iz drevnih vremena s kolena na koleno ili kao muzejski predinoti. Na njima se oseća brižl jivost i napor da se postigne savršenstvo karakteristično za čuvene no-predstave. Glumci, isključivo muškarci, uče glumu od svojih malih nogu. Svaki gest nosi neko značenje, a najtananijim pokretom lepeze izražava se neko oseéanje, a unutrašnja drama otkriva se stilizovanim pokretom ruke. lako Ima nekoliko priznatih »škola« no-pozorišta, svi se slažu u upornosti s kojom insìstiraju na doslednoj vernosti tradicionalnoj praksi, koja se delimìcno prenosi sa oca-glumca na sina-glumca, delimično opisanoj i kodifikovanoj u starim spisima. Tradicionalna praksa insistira u najvećoj moguénoj meri, kao i kod Kineza, na konvencijama uz upotrebu rekvizite, koja samo sugerira, a ni u kom slučaju ne predstavija realne predmete koji su vezani za radnju ... Eunice Tietjens ovako opisuje predstavu no-pozorišta: igrači no-pozorišta ulaze na scenu u savršenoj tišini. Vazduh pokreću tibi zvuci muzičara, a zraci popodnevnog sunca između scene i publike topli su i puni zvukova. Igrač je obavijen tišinom, a vreme ustukne kad god se on pokrene. Na uskom uzdignutom mostu on je između Tu i Tamo, između ovog i onog sveta. A kada on u jednom eonu dospe do scene, govoriće neobičnim visokim tonom, kao da istovremeno peva i zapeva. Reči će biti nerazgovetne. Onda će on biti duh umrle princeze koji se vraća na ovaj svet da sa zrakom meseca odvede svog gospodara do Sudine seni.

Ali sada, na uskom mostu, on je samo prisustvo, inkarnirani ritam, vidljiva apstrakcija. Dogata brokatna svila na njemu teško pada, kao što bi padao kamen. Maska mrtve princeze mogia bi biti mesec, tako bled, tako slabašno udaljen ... Pokreti njegovog dolaska su potpuni. Svaki pojedini pokret nizom očiglednih spajanja postaje celina, koje u ritam vezuje njegovo prisustvo. Kreóe se kao piima, spor kao pianeta, konačan kao lepota. Igrači no-pozorišta ulaze na scenu u savršenoj tišini. Takva umetnost svakako zavisi ne samo od dugog indivìdualnog treninga, veó i od duge tradicije. No-scena je pretrpela veoma male izmene od svoje pojave. Gotovo poiovina rukopisa od nešto vile od osam stotina (od kojih se oko 25 neprestano ìgraju) napisana je pre sedamnaestog stoleóa. Kompozicija i stil starih majstora i danas se ìmitira, ali Kanami Kijocugu i Zeami Motokijo ostaju dominantne figure u ovoj složenoj umetničkoj formi koja je u početku bila jeretìcna, i zbog toga prilično popularna, tako da je Zeami mogao da izjavi: »Savršen glumac je onaj koji se dopada 1 onima u palati, i onima u hramu i po seiima, ili sak i na poselima po najzabačenijim mestima«. Predstave su postale ekskluzivno aristokratske, čak i kada su zadržale svoju drevnu formu. Drevna forma propìsuje redosled komada u predatavi, lako su sada uobičajene tri predstave u jednom programu, po tradiciji no-drame klasifikovane u pet kategorija, propisano je da se tokom jedne vecerì igra po jedna od svake kategorije, izabrane po određenom redu, sa po jednom humorističkom kyogen dramom između svake. Posle uvodnog komada, u kome je kraljica sunca glavna ličnost, dolazi komad (shura-monoj u kom se pojavljuje duh ratnika, zatim komad sa plemkinjom (kazura-mono), pa komad sa nadprirodnim sadržajem i na kraju, komad koji se bavi Ijudskim strastima i propoveda jednu određenu vrlinu. Na sceni mogu da se pojave najviše šest lica; heroj ili shite, njegov najbliži prljatelj ili tsure, waki, druga ličnost sa svojim prijateljem i dete kokata, a kad je potrebno, još jedan dodatni glumac ili ai. Neki od komada imaju strukturu, iako konvencionalnu i skraćenu, koja se bavi materijalom na normalan dramaturški način, ako se tako može redi. Po toj pravilnoj formi waki počinje predstavu sa uvodnim poetskim kupletom, kojim objavljuje svoj identitet i opisuje put koji je poduzeo. Sreće heroja i započinje razgovor, koji kao da se dosava u stvarnosti. Medutim, u ostalim dramama pojavljuje se metod koji je toliko udaljen

115