Битеф

»Ivan Groźni «, predložio da igra EHzabetu , englesku kraljicu. Napravio je сак i próbne snimke. Eakav genijalan čovek třeba biti, genijalan režiser, pa ne primetiti da postoji pol, da postoji muškarac i žena. Kantor poseduje neíto tako. Gleda na nekoga i káže: »to je muškarac« mada to može biti i žena »a to je žena«. Ima и sebi neceg božanskog. Fonala se kao tvorac kóji sve radi prví put, Rozewicz: Zato ito je to pre svega Ijudska kreatura ili možda božanska .. .a ne » poděla polova« na muikarce i žene. Wajda: U vřeme snimanja » Mrtvog razreda«, predajuči se potpuno tom filmu, postao sam Kantorov asistent. Gledao sam svaki njegov gest и želji da razumem da li je zadovoljan ili ne, sluiao sam svaku ree koju sam odmah pretvarao и reálnost. Rano ujutru poili srno zajedno na Novi trg (plac Nowy) na Kazimíru (Kazimierz) gde je uveče trebalo da se snimi jedna scena. Kantor je hteo da se и prvom planu napraví dubriite. Pitao sam od čega třeba da bude; rekao je daje izlazeči iz kuče video teretnjak pun makulaturę, ali to je bila talasasta tektura braon boje. Odmah sam naredio da se traži taj kamion i uvee je bio na trgu. Kantor je pogledao, nije se začudio, i pokazao gde třeba da bude dubriite. Übrzo je ogromna gemila ležala na kolovozu, »Bilo Ы dobro da se to polije v o dom« rekao je on. Joi nije ni zavriio rečenicu kad je na moj znak iz pobočné ulice izaiao kamion za polivanje i gomilu tekture pretvorio и mito ito je teiko bilo definisati. Kantor je blagonaklono gledao na noi rad, ali kad smo zavriili primetio je poluglasno da je to prethodno trebalo potpaliti, jer voda nije uniitila tvrdé ivice papirnih kutija. Na moj znak doírčao je asistent sa kaniom beznina i istog trenutka huknula je vatra. Osetio sam se srečnim. Bio sam asistent Tadaeusza Kantora. Puzyna: Pričate mito kao iz »Fausta«. Rozewicz: Uneli smo mnogo emocija u nai razgovor: simpatiju i radost. Interesantno je i to da kad sam nekada mislio da napiiem skicu o »Mrtvom razredu«, počeo sam je bukvalno od ovih reci: za mene kao čoveka a ne » dramaturga «, » autora « i tako dalje, največe iznenadenje i vrednost bili su radost i čudenje. Ta dva oseéanja pratila su me tokom čitave představě. Nisam kriticar kojí odguruje představu i pravi mesto sebi, svojim demonstracijama. Ponavljam joi jednom : bili su to radost i čudenje. Radost ito postoji tako mito, da se tako mito dogodilo, da ja tome prisustvujem. Ali kad kao dramaturg go vor im o představí, ne mogu isključivo i samo govoriti o radosti. Ne želim da analiziram od Čega je to postalo, i iz čega je izailo. Pre je Cricot prikazivao Vitkacijevu » Sipu «, gde je veliku ulogu imala Marisja Jaremjanka (Marysia Jaremianka), starija Kantorova koleginica, takode scenograf . .. Puzyna: Tamo je bila kostìmograf i igrała jednu od dve Matrone. To je bilo 1956. Rozewicz: Da. Godine su uobličile takav izraz, formu. Jarocki mi je govorio; »Ti pričai o radosti, ali, Tadeusz, ti piiei, ti si dramaturg, imai svoje teorije. Ne pričaj ti meni o radosti nego káži како to samo Jarocki ume da

'»cedi« zašto ti se sviđa?« Ija sant pokulavao da odgovorim, počinjući od: oblik i sadržaj. Naravno da ču odgovoriti zašto mí je ta představa přičinila radost predao sam joj se bunio kao gledalac a ne kao aktivní saučesnik akcije. Vidíte, iníeresantna stvar: sedeo sam и gledalištu, nisam se umesao medu glumce i glumci se nisu uspentrali na mene. Bio sam odvojen. U představí sam učestvovao kao gledalac, na » starinski « náčin, dakle nije to ono . . . Sugestija nije proistekla iz toga sto sam ja saučestvovao i bukvalno Ыо и kontaktu s glumcima, Puzyna: Kod nas se dosta primitivno shvata to »saučestvovanje« i uopšte neposredan kontakt glumaca i gledaoca. Rozewicz: Ali, o tome se govori. Ja sam čovek reči, ja svoje stvari piíem; govorim sad protiv sebe. » Mrtvi razred « to je oslobadanje od reČi, to je pozorilte-plastika. Na toj se představí odmaram od reči. Ne očekujem da če se ovog trenutka čuti izvanredan víc, da če na taj vie doči jol blistavija replika, piruet, aforizam ;ja ču prskátí и smeh. Ne čekám te fabularno-dijalolke zaplete, a stalno sam napregnut. Činí mi se da je ta představa rasterečena grbavosti grbavosti reči, dijaloga, čak duhovitih i inteligentnih. Ne radi se ovde o losím auíorima kojí stvarno pozorilte zasipaju rečima i uniltavaju glumce, rad režiséra i sve ostalo, nego je isto tako reč i o dobřím autorima. Uzmimo představu »Grbavca« Mrožeka (Mrozek). Tamo je dijalog na dobrom nivou i duhovit je, bar и prvom dělu. Ipak i tamo, и toku čitave představě, glumci nose tu grbu reči... Puzyna: Kod nalih glumaca se obično oseča da su naučili nelto tude. Reči ne prijanjaju uz likove. Pa da, grba. Rozewicz: Kantorovo pozorilte je takvo jer on tamo može da intervenile, da čini čuda kao ìnscenìzator. Međutim, tvoja představa govorio sam Jarockom i tako če vuči grbu teksta, čak i najboljeg. Vučičel je i ti i čitav ansambl. Tvoja představa je odlično komponovaná, ali ако neki glumae ili glumica zaboravi tekst, ili ima sklerózu, znal Ita se dogada. Tako je to и nalim komadîma: dijalog za dijalogom; ti meni to —ja tebi to, ti meni tako — ja tebì ovako. Literarno pozorilte. Ако jedan gumac zaboravi svoj monolog citava představa mole propasti, ukoliko taj drugi nije inteligentan. Jer se sve zasniva na njihovom govoru, I onda Kantor ... Ta veliká Kantorova tajna. Ja govorim protiv sebe jer ja pravím »pisano« pozorilte i praviču ga sve pisanije. Ако ne budu hteli da me igraju, onda ču sve od A do Šda ispìsujem na hartiju. U nalim očima dogodila se čudna transformacija ta forma se pamti . . . Ona je postala jediná, primárná и stvari, přetvořila se и sadržinu. Takva je moja analiza pojave ... Forma je stvořila sadržinu. Puzyna: Ne znam Ita je tu bilo prvo i ne znam da li če nam te síereotipne kategorije oblik, sadržaj biti od bilo kakve kořisti. Představa je zbog toga tako monolitna i integralna jer je, rekao bih, neverovatno autorska. Ni о коте iz ansamblu ne govorimo nego samo: Kantor, Kantor. To je značajno i to je istina. Hteo bih da podsetím da je Kantor nasíupao i и svojim ranijim predstavama, na primer и » Vodenoj koki«, и