Битеф

istorija na licu mesta Pisati o svom sopstvenom tekstu predstavlja náčin da se odvojiš od njega. Žao mi je da napustím jedan svet, objašnjavajući ga. Ako istorija ima svoj tentar, koji katkad r azume a pokatkad ne, i teatar opet ima svoju istoriju koją třeba da se završí sa tackom. U ovoj » Promaji « pojavljuju se dve ličnosti: Mehmed Osvajač i Cepeš Vlád. Jedan se vidi, osvaja scénu, lično i bezlično, drugi je veliká enigma koja dejstvuje jače od svake pojave i scenske vreve. Taj drugi nije stao izmedu tri žida. Kroz njega sam nastojao da zaiskri ideja koračanja napřed, ponad leševa, sa idejom ostajanja na jednom městu, po svaku cenu, jer mesto na коте stojíš predstavlja istinski greben. Mahomed ili Mohamed Ui Mehmet (kako god želíte da ga nazovete) dolazi, dolazi, dolazi, ali isto tako zumo i odlazi, odlazi, odlazi. Cepeš ostaje spojen za zemlju i za nebo svog vremena. Vidím ga kao gredu, и nevolji čak i kao direk-nosač ili kolac, dok drží na sebi jednu stranu nebeskog svoda. Kao autor, naučičeš mnoge stvari dok odvijaš hronike i i stare zápise, izmedu ostalog naučičeš da se mogu dogadati i nepravdě. U prvom veku naše ere, и Evropi su nestali mnogi narodi, koje su progutali drugi i jedva im je i ime ostalo, kao krik koji zamagljuje vazduh, krik onih koje guta močvara. Kad stvari tako stoje, možemo uvažavati za treptaj duše snažnije, smělost, privrženost i sopstveni zaborav izvan scene, to jest u narodu, onih koji nisu hteli da se dave, koji su popłacali močvaru svojim telima. Posao nadničara и istoriji zove se, u dane praznika, žrtva, a u radne dane obavitì svoju dužnost. Rumuński vojvoda ima svoje predstavnike, one vidljive, preko kojih pogadamo njegove namere i sečivo pogleda. Cepeš nije bio ni ludak, ni vampir, niti pak loš borac i strateg, od írenutka kad je njegova akcija, beznadežna и mnogim očima, spasła našu nadu и dobro i и pravdu, dajuči пат, и jednom presudnom trenutku, odgovarajuči tok i kontinuitet. Nismo imali slavné pobede, več pobedonosnu borbu. To je više, imajuči и vidu mačehinsko stanje večne odbrane. Oni koji se javljaju и ovoj evokaciji evo, pojavila se reč evokacija kraj Cepeša, otimaju iz ruku naljučeg dušmanina tog doba pobedu i obeshrabruju neprijatelja da ne prodre dublje и Evropu, koja je iza Cepeša i Štefana Velikog meká kao rukavica. Ovo kao paruka. Kao íehnika, tradicionalna formula smešila mi se и grču

i odvise profesionalno, da tako kazem, pa sam vise voleo čak i krhku svezinu necega savršeno ravnog. Ako uhvatim kakvog kopljanika и тот istorijskom teatru, zadaviču ga, kazao sam sebi. I bez statista. Ja éu nositi tacnu. A и međuvremenu, izmeniću replike, zbog faktora iznenađenja. Teatar nazvan istorijski konstituisao se, odveć cesto, kao drama subjektivné nemoći, kao dramica jednog individuarmi, и okviru пеке velike, objektivně tragedije. Zbog toga ja i nisam pribegao poznatom ceremonijalu, retoričnosti i velìkoj rekonstrukciji. Akcija dugo traje, odvija se před očima vise světová (htedoh řeči ovog i onog sveta, kad ne bi bilo i onog trećeg, и vidu pokrętne Vizantije која Mehmedu prodaje, као sa tezge, primeve istorijskog uspona i pada). Miśljenja sam da u jednom ovakvom teatru, u osnovi narodnom, treba da bude mnogo, mnogo ličnosti, sa smislom i bez nekog smisla (prìvìdno), kako bi se imało šta seči. Zar istorija ne postupa úpravo tako ? Mnogo puta padaju sasečeni, pre svega oni sa smislom, ali to je stvar i odgovornost režije. U drama sam pustio savremene reci, jer jezik epohe (ta ine poznaj emo ga) pokatkad bi odmenio same junake, pa bismo pred nama imali reci a ne dela, spetljao bi nas. Da sam dramu pisao u ono vřeme, mislio bib opět današnjim jezikom, zagledan u budućnost i izmišljajuči šabloně. Ne samo da vřeme pokatkad inhibirá, več i teatar tog vremena. Imaš činjenice to je přednost, bogatstvo. Ali takve činjenice třeba poštovati, njih i jedino njih, treba ih hvaliti i operati ili pak ohrnuto vračati im, pokazati im svoje nepristajanje. Kao umetniku ti zastaje nešto и grlu: izabrano je nešto za tebe, istorija je za tebe i zabrala i gde je tu sloboda? Istorijski teaíar predstavlja přednosti i mane perspektivě. Slika viděna sa distance přikazuje oku odlučne, velike, suštinske Hnije. Ali stvaralac je zainteresován i za mrlje boja, za nijanse, za ono sumpor-zeleno sa guše pupavca, ako je to slika sa pticama. Prozaicno kazano : umetnika privlači i sos subjektu. Detalji, sítnice и umetnosti nezaobilazne su, zbog njihove sočnosti, kao malter и zidarstvu. Ton daje muziku, to je točno. Ali i škripa stolica pre koncertu, žamor orkestra i kašalj iz sale mogu zainteresovati onog kojí evocira dogadaj. Neko mi je kazao da je čuo Eneskua kako škripuče na violini, naštimavajuči instrument. »Ali, da dodao je škriputao je božanstveno« ! Poverovao sam mu. Znamenití muzičar učinio mi se tad još i večim. U istorijskom teatru, najžešču borbu ostvaruje imaginacija. Nju ne treba vůči za rukáv da Ы se rasplamsala, niti je roditi na uzdama, več pažljivo, sa brežuljka, podržana, razdražena, navedena da panovi svoj napad i jedino na kraju potpomognuta ... da viteški izgubi od realne činjenice. Neka istina trijumfuje ! AU njen trijumf neče značití nišía ako ona ponavlja síereotipno hronografe, kóji su najčešče susto siromaštvo. Ne suprotsíavljamo se traktatu istorije, več počinjemo od njega, kao pisci. Svetim senkama treba dati naš dah i pomenicima sa židova žamor pražnika и hramu. Moj teatar je egzaktan, ali и kretanju. To jest, istina jedne tačke и istoriji je pomerena и njenom sopstvenom pravcu, и pravcu njene neophodnosti, i tačka pastaje linija. Mehmed II nosi ka rumunskom carstvu fanariotsku epohu, preskačuči několiko etapa. Tako da, ako autor ostaje dužan realnom