Битеф

Pasolini, ita cete, mogao sam da budem Pascoli ili d’Annunzio! ... Sta cete? ja sam mogao biti »ČOVEK JE SAM SVOJ STIL!« Sta cete? ... Ja, ko zna koliko puta crnji od Mavra кода igram ... Samo tražim prijateljicu sa kojom bih bdeo... Jer »smrt« (deco!) ipak je u suitini »POLITIKA«, ali »POLITIKA« nije uvek (nikada!) SMRT ... Da se vratimo »OTELU«? Moj »OTELO«, je tragedija »PLANA SLUŠANJA«, on je ŽENSKO PRILAŽENJE POGREBNOM BDENJU ... Sve je počelo bezbrižnom veselošću (pre dizanja zavese), koja je zbog ženske nesposobnosti, da »misli« dovela, možda, do svoje (ne)sigurnosti ... Ali sve se otvara »crnim velom« žene koja misli, koja u stvari više ne veruje u »bdenja« (više nije deficitarna-odsutna), ostaje (rekao bih istrajava) u »nehajnosti svoga zagrljaja« (to je navika, tu ništa ne treba reči, činiti i misliti kao u ŽIVOTU) ... »Misao« je ŽENA (Oh, pobede!) i suprotstavljanja RAZLIČITOM, ratniku OTELU, razuzdanim smehom više ìli manje besmrtnim (BJANKA, EMILIJA, DEZDEMONA) .. . To je nešto vise od Ijubomore: ČAST (STIL) koja potresa ceo Kipar (naiu proznu pozornicu) ... Nemojte mi vise pričati о »mom teatru« kao о »posebnoj vrsti« ... »jedinstvenom i neponovljivom« ... Neka me niko ne proglaiava za »najvećeg glumca« ... Ne znam ita sâm sa sobom da radim (a tako maio treba) ... О meni cete govoriti kao о nekom koji je sa (suviie) maio ljubavi znao biti »učen«, itd. ... Samo smo na probi jednog PESNIKA ... Sve ostalo je pozoriite ... А ко се о tome u pravom smislu reči »pisati po vodi«? Nema žaljenja u »večnom povratku« ... Postoji tu izvesna tuga ... žaljenje za stvarima (u principu) »koje sadrži setu zbog kraja« ... a to su »pametnjakovići« uvek povezivali niita manje nego sa zajedničkim »građanskim« (reakcionarnim) mestom ... Nestrpljivost? Ne: glupost! Ja uopite nemam nameru da budem radnik komedijai! ... Neka me bog sačuva od ironije establiimenta ... Od tih PRAZNINA neka se čuva omladinska ideologija mladost je »zloupotrebljavana« reč ... Ko je tek roden nema zadatak da se »seća«. »Pristalice mogu da ožive«, da jedan drugom pričaju price u čaii (nikada u svetom putiru sveta je sadainjost) ... Secati se znači kandidovati se za predsednìitvo jedne republike; OTELO se ipak udaljuje ... »Jednom u Alepu ...« Naučio sam da u životu nema Hoéu da kažem, biće plakanja zauvek (a veé oduvek rizika (ali, rizik možda poseduje život) ... se i piace) čak i tamo gde ce utopijski socijalizam

biti REALNOST ... Večna grimasa Ijudskog boia je osmeh umetnosti . »OTELO« nije drama Ijubomornog čoveka (sam sebe izdaje) nego čoveka Ijubomornog na svoju CAST (njegov STIL) koja »smeštena« u svaki vek (revoluciju) logiòno je izdala sve »mase«, ali je ipak (slučajna ironìja) stvorila STIL. [Carmelo Bene]

OTELLO О LA DEFICIENZA DELLA DONNA

Sono note ... appunti ~. spunti ... Per es: «OTELLO» о la «DEFICIENZA DELLA DONNA» (e come no?): «deficienza» nell'etimo puro = ASSENZA... Ma la cosidetta »assenza» altro non dice che il »menage» immanente ... Insomma questa DONNA (spettatrice о lettrice dell’avventura d’Oteilo), non può essere che quando è assente, ma nell’assenza «disiata». E se esiste (consiste), ignora (s)’IGNORA ... e vi presento la mia «signora» ... «CONFLITTUALE» é la PRESENZA-ASSENZA (logorare una assenza, graziare un «rapporto») .., «OTELLO» è una occasione a presentare la incompatibilità d’una signora (nostra signora) che si trova a esistere esattamente dove «NON E’» (dentro il letto d'Otello) ... Il «rapporto» è così «rappresaglia», è un includere ■ ’ESCLUSIONE ... La «VITA NUOVA» trascende lo «stilnovismo»: è FORMA che preventiva la DONNA MORTA... Ma la «donna» (e morta per di più) è programma di STILE e di STILE è PRASSI, dello «stile-u0m0»... Perdiamo il tempo (e il conto, se vogliamo «amare»): In questo senso «amor presente di donna è perdita di tempo». Ma quale tempo a noi «su questa bassa riva dei mondo» è dato ritrovare?! ... Pensiero e morte ridono in maschera ... Freud e Lacan lo sanno da insegnare... (la psicoanalisi è questione ormai squisitamente ESTETICA) ... La DONNA è «DEFICIENTE» e «deficere» è contro tutta STORIA... E DEFICERE è FABULA a dispetto dei politici (gl’inimici del cosmo) a disepto dei «POLITICI» (gli scellerati artefici del caos provvisorio). (Non escludiamo i termini sociali...). Ecco perché alla STORIA preferiamo la DONNA: per il suo «variare», la tutta sua «incostanza», il «TRADIMENTO COSTANTE» che ci benedice, «aneddotica», se ne siamo degni (indegni, о vuoi sdegnati di madre storia) ... lo preferisco l’inconsistenza DONNESCA, il suo cangiare agromento d’attimi, la sua splendida INCOERENZA (che ahimè si cerca d’organizzare) alla maggiore gloria dell' «IMPERO», al «FALLO», alla