Битеф

kom ovog vijeka, Ćorovićeva veristička siika, od koje su zatim stvárali neetnografsku insceanciju, nego antropološko tumačenje etnografske grade. Dakle, ugao posmatranja i realizacija bili su tragalačkí, gotovo laboratorijski. Ovako modifikovan duh Mostara početkom ovog vijeka stavljen je pod lirsku i psihološku lupu, pokazujuči tako sve svoje nadrealne neravnine, naravi, sukobe, tragične sudbine, sa blagim nostalgično—ironičnim osmijehom kao komentárom. Bila je to vrlo rafinirana vivisekcija patrijarhalnog života i njegovog pada, sa izrazitim savremenim asocijacijama. Ovako inventivno koncipiran scenario za pozorišnu predstavu, kako dramaturg Marinovič naziva svoj dio posla, reditelj Miloš Lazin je još dalje domislio i obukao u zaista moderno i maštovito scensko ruho. Prvo je inficirao saradnike i glumački ansambl da vjeruju jedni u druge, u osnovnoj intenciji da ne igraju život, več da ga otkrívaju parce po parée. Odlučio se za stil minucioznog sjenčenja i mekanih tonová, sa mnogo sfumatičnih pauza, Tragao je, zajedno sa glumcima, po unutrašnjim lagumima likova i njihovih odnosa, pipkajuéi šavove i konce pada, sociološke, etičke, psihološke. Tako rafinirana, introvertná, tiha dramatika i minuciózni emotivni náboji dugo nisu viđeni na našim scenama! Pored snažno izraže-

ne unutrašnje dimenzije, reditelj je eksplicirao nekoliko scena izuzetne likovne Ijepote i metaforičnog značenja, koje su svojim ukupnim pojavnim mizanscenom predstavljale visoke izlete imaginacije (teferič, krsna slava, vjenčanje, npr.)... Značajna inovacija je ideja da se predstava razionai u dva dijela, te da se iz tog rašomonskog, relativizovanog odnosa porodé osnovni nukleus, misao i stil cijelokupne izvedbe. Prvi dio je bio široká freska sukoba i atmosfera patrijarhalnog porodičnog života i čaršijsko-socioloških strasti, dok drugi dio priča istu priču, ali prezentiranu kamerno, intimno, psihološki do patnje i krivice. Prvi dio je nešto dramaturški koherentniji i interpretativno ekspresivniji. Reditelj se služio stalnim paralelizmom radnje, odnosa likova, inscenacije, izražavajuéi tako polifoničnost misii i dramaturgije. Likovi su slobodno prolazili kroz sve prostore, gotovo lebdeéi, dodirujuči i prošlo i sadašnje vrijeme, rušeči sve barijere standardnih dramaturških konvencija i izražavajuéi otvorenú antropološku misao. Predstava traje nešto duže (oko dva i po sata!) nego što môže podnijeti ponudeni materijal, njegova dramatika i tenzija. Ima zamornog ponavljanja, pa éak i multipliciranja nekih sekvenci i replika. Ostaje osjeéanje da su sve scene duže, za izvjesno krátko trajanje. Pogotovo se pretjeralo u prezentaciji et-

nografsko-ritualnih inscenacija, njihova dramaturško-sadržajna funkcija je predimenzionirana, a trajanje narušava optimálni ritam predstave (bajalice, vračanje itd.). Predstava u sebi sadrži još jedan osobeni kvalitet - sugestívnu igru cijelog ansambla Mostarskog pozorišta. Posebno raduje interpretacija mladog dijela ansambla. Lik razmažene i ohole patrijarhalne kčerke - rnajčine sultanije Milke tumačila je Siinčica Todič sa čudesnom simbiozom unutrašnje dramatike i fizičke izražajnosti. Klicu izvjesnog protesta protiv patrijarhalnih slega i čaršijske zlobe, ona je otkrivala postupno, sve do gradacije sudbinskog pada. Kreacija kakva se rijetko dogada na našim pozornicama! Milan Komljenovič (Savo) donio je sve protivurječnosti i tragiku lika razapetog izmedu pojave Ijubavi i socioloških prepreka. Toni Pehar (Ato) vrlo je studiozno tumačio cijelu skalu raspoložcnja - od surovosti do krajnje patnje i mekote. Velimir Njirič (Šeler), iako je kvantitativno imao mali prostor za igru, uobličio je svoj lik uočljivo i kompleksno. Ante Vicán (Jovan) ne samo da je potvrdio svoje visoke interpretativne mogučnosti nego je obogatio još jedan razuden lik, od tiranskog autoriteta do čovjeka - krhotine. Mali hor žena (Milena Selenič, Vera Pregare, Dana Kurbalija, Hadžija Hadžibajramovié, Mekrema Vuko-

tić) dvostruko je irnpresionirao: disciplinovanom kolektívnom igrom i raznorodnom individuálnom izražajnošéu. Činimo nepravdu što nemamo prostora da pomenemo imena švih članova ansambla, Bio je to praznik razigrane skupne igre! Scenografija i kostimi Miodraga Tabačkog, izuzetno inspirativan okvir, funkcionalan, liričan, scenski konkrétan i metaforičan, likovno markantan. Muzika Gorana Bregoviéa, diskrétna, bazirana na melosu, prilagodljiva osnovnim koordinatama predstave. Zadivljuje podatak da je tehničko osoblje vrlo disciplinovanú, precizno i sinhrono izvršavalo sve komplikovane scenske zahtjeve i promjene. Predstava Majčina sultanija Svetozara Ćorovića značinovi kamen-medaš u trenutnom hodu bosanskohercegovačkog glumišta. □ Uroš Kovačevié