Битеф

sam da predstava pogada metu. : Deca se ne igraju asocijacija ili ■ apstrakcija. Ona slede potpuno bukvalan put. Jedno dete je došlo s majkom, glumicom i ona mi je ispričala šta joj je dete reklo u pauzi: Znam o čemu se radi To je pakao. Sin joj je to rekao sasvim ozbiljno i übeđeno kao što to več rade deca kad vam prepričavaju neko svoje otkriče. NOG: Koristite li te reakcije da menjate predstavu? Eugenio Barba: Pisma su osetiljiv termometar koji mi pomaže da doteram mnoge pojedinosti, nikad da ih promenim, nego da. ih podesim. To se odnosi na dužinu neke radnje, trajanje, disanje neke situacije, stepen snage, vrstu dinamike koja vodi drugim neočekivanim asocijacijama. Te se stvari mogu tanano podesiti. Pisma su, pre svega, sadržala izobilje tumačenja i utisaka kojih nismo bili svesni. Znači, pomažu nam da razvijemo razne asocijativne mogočnosti. NOG: Koliko je vremena prošlo od t početka rada do časa kada ste po- ( čeli da puštate ljude na probe? i Eugenio Barba: Probe su počele 1. : marta 1984. Prvi su ljudi ušli da i vide šta radimo tačno godimi n dana kasnije. Probali smo ustvari i sedam-osam meseci pošto nas je svašta prekidalo. Predstava je, međutim, bila u mojoj glavi i mojoj utrobi mnogo duže, najmanje dve godine. NOG: Sta ste prvo uradih na prvoj probi? Jeste počeli od razgovora o likovima? Nečem drugom? Eugenio Barba: Zamolio sam svakog glumca da pripremi neki lik i dónese o njemu neki materijah U našem pozorištu postoji dogovor da glumci počinju od improvizacije, gradenja slede radnji, odlomaka situacija koje onda zajednički razrađujemo. Lik Jovanke Orleanke može dobro da posluži kao primer. Glumica je bila pročitala da je Jovanka Orleanka bila žena koja je uvek nosila mušku odeču, koju su opčinjavali njen mač, njena zastava i slično. Onda je počela da radi s tim rekvizitima izučavajuči epizode iz biografije Jovanke Orleanke. To je poslužilo kao ishodište za improvizaciju. Način na koji radimo, liči na snimanje filma. Svaki glumač je kao snimatelj koji je snimio mnogo traka, odnosno sakupio niz radnji, od kojih večina proističe iz improvizacije sičušnih ritmičkih i dinamičkih pojedinosti koje treba daje kadai da ponovi. Pošto su te radnje ob radene ili, kako mi kažemo prečiš cene, materijal se montira. Ja sam kao reditelj, odgovoran za monta

žu. Glumci su odgovorni za sopst- veni materijah Taj nas metod oslobađa okova uzroka i posledice. Glumač može da fiksira neku improvizaciju, a ja mogu da odlučim da isečem sredinu i ostavim samo početak i kraj. Na glumcu je da štiti dušu te korenito preobražene transformacije. NOG: Kad glumač improvizuje, puštate li ga da radi ili pokušavate odmah da tu improvizaciju usmeravate? Eugenio Barba: Niko s ne meša tokom glumčeve improvizacije. Glumač uvek ima pravo da upotpuni, dovrši svoju improvizaciju, dođe do kraja gradenja puta kroz prostor i vreme, vizuelizaeije vlastitog filma u svom mozgu. Mi radimo ovako: glumač improvizuje. Glumčeve kolege ponekad zapisuju tu improvizaciju sve do naizgled zanemarivih detalj a: podignut palač leve noge ... Ponekad snimamo na video. Glumač mora da bude u stanju da improvizaciju ponovi tačno, bez oklevanja To je muko-

trpan i naporan proces jer zahteva od glumca da absorbuje mnogobrojne akcije i reakcije, da tako kažem, spolja. Poteze za koje možda nije svestan da ih je uradio. Proces dugo traje. I tako, glumač se u početku oseča kruto i mehanički. Ali kad stighe do tačke, kada su potezi potpuno absorbovani i zapamčeni, sa svim bezbrojnim i različitim mišičnim tonusima, improvizacija postaje ponovo spontana i ponovo stiče dušu koju je prvobitno imala. U tom momentu ja počinjem da radim na materijalu u skladu sa nekim osnovnim načelima. Reč je o energiji koji svaka radnja mora da poseduje u odnosu na kontraste i suprotnosti sagledane kroz telo glumca, koje stalno moraju da preobražavaju njegovu pojavu Onda nastupa čas kad sve poteze nekog glumca treba dovesti u vezu sa potezima ostalih glumača. Taj susret izaziva mnogobrojne asocijacije i tumačenja koji produbljuju naše razumevanje • onog što radimo. Ne moramo da i imamo neki a priori dogovor na ■ samom početku o tome šta bi : neka predstava trebalo da znači. - Nikakvih teza za izlaganje nema. i Nikad unapred ne kažemo Hoče- mo da izrazimo ovo. Tek na kraju j tog dugog procesa to nešto pro- cveta, to nešto što mi se čini da a ima energiju Ne radi se o logiči, kom pitanju več o energiji. Snazi h života. Upravo tu energiju pokušar vam da zaštitim u glumcu da bi je )- mogao ponovo otkrivati svake ve>■ čeri, do poslednjeg slova ponavljati ti to čudo, davati nešto što vredi i- da se vidi. To je dug i mučan pro-

ces jer je svaka radnja prošla kroz niz neprekidnih metamorfoza. NOG: Da И ikad poželite daje proces krači? Da možete nekako da ga übrzate? Eugenio Barba: Cisti optimizara. Potpuno abstraktna želja. Ja, naime, znam. da taj proces mora baš tako da se odvija. Ne možete da ga zaobidete i ne možete da ga übrzate. Detetu je potrebno devet meseci da dođe na ovaj svet. Kadgod započinjemo novu predstavu, neki odbrambeni mehanizam u meni kaže: Ne. Hajde da ne pokušavamo da pravimo novu predstavu Hajde da čekamo. Smisli kako da je odložiš. Ali kad jednom počnem, prihvatam da moram daje dovedem do kraja. Sto sam duže u tome, sve više osečam da se kraj sigurno približava. To iscrpljuje, demorališe. A onda, ono iznenadno ushičenje kad ugledate prvi daleki zrak svetlosti _____

The Dance Of Faith On The Skeleton Of The White Whale An interview with Eugenio Barba by Niels Olaf Gudme, published in the Danish monthly, Tusind Ojne, June, 1985 Copenhagen. Niels Olaf Gudme: To begin with, what does Oxyrhincus Evangeliet mean? Eugenio Barba: Evangeliet, or gospel, means the good news. Oxyrhincus is the name of a city on the Nile that became a great Hellenistic center, blossoming shortly after the birth of Christ. Three fragments of a text were excavated there in 1897 that were thought to belong to the first Christian tradition. No one could figure out which Gospels these writings related to, until 1945, when at Nag Hammadi, also in Egypt, 45 more manuscripts were found, some of them totally unknown, Apocryphal Gospels, and texts from the Ghostic sect. These ■ Apocryphal Gospels inspired me. ■ Apocryphal is Greek and means i secret. I thought these secret texts - might help me decipher my own : era. - NOG: Why did you want to do a - production inspired by these i texts? ■ Eugenio Barba: The title pulls to-

gether a number of threads that come from our work process. It is a knot that binds these threads together, but it is also a suggestive intimation for the audience. This production tries to evoke the spirit of our time. A time when many seem to have found their Messiah and construct very precise human relations, a determinate Society, on the basis of His message. Then there are those whose Messiah has not come and who are still waiting for Him. This, in general terms, is the theme of the production. But not only it has to do with revolt, as well. Revolt buried alive. And with the trivialisation of cruelty the aceptance of evil as something inevitable. Precisely the kind of evil the Gnostics were unable to accept and which led them to rebel against the Supreme Being that had created such a world. The title, Oxyrhincus Evangeliet, may also be a memorial and a homage to those who have been rebellious in thought and belief. NOG: So the fragments of those Apocryphal Gospels are the basis for the production?

Eugenio Barba: I ended up writing the entire text, although there are traces of apocryphal and other writings throughout. I started with these Gospels but later many different references and associations саше into it. For example the popular literature on the Brazilian outlaw Lampiau and the tales and legends of the Hassidic Jews. There was also material the actors and actresses brought in themselves. The development of this material - images and situations - did not occur only as theatre, as a story taking place in space and time, but also as a written text, and thus it appears to be a traditional play... A traditional play, with characters, dialogues, scenes, and staging. The actors then translated this version into the two languages we use in the production; Coptic, the language of the Nag Hammadi manuscripts, and Coinic Greek, the language spoken at Oxyrhyncus. NOG: So you decided to make the text incomprehensible to the audience, rather than present it in Italian or Danish? Eugenio Barba: Odin Teatret actors come from different countries. This is a handicap. We do not have a common language. The I audience's language varies as well, since we cannot perform in , Denmark alone. So we can try to . turn this handicap into an advantage. We do this with each production, each production presen-