Битеф

predstavi daje dramsku tenziju. Yuki Magasaburo, mladi umetnik, pokušava da modernim japanskim komadima udahne dah tradicionalne umetnosti, kao što isto pokušava i sa inostranim piscima, recimo Sheaspeareom: Ohana Yumejigoku napisao i režirao Yoshiyuki Fukada; Yumedoshi, Yumedoshi; Shojokamen napisao Juro Kara, režija Makoto Sato; Magbet napisao Viljem Šekspir, režija Makoto Sato; Lepotica i zver napisao i režirao Tadashi Kato; Sluga dvaju gospodara napisao Karlo Goldoni, režirao Tadashi Kato. U Japanu, osim Yukiza, postoji i lutkarsko pozorište Bunraku, koje prikazuje isključivo tradicionalni repertoar, a ostala lutkarska pozorišta i trupe igraju uglavnom za decu. Zbog toga Yukiza predstavlja jedinstveno pozorište u Japanu, koje moderne lutkarske predstave daje i za odrasle i za decu, sjedinjavajuči moderan i klasičan repertoar. Još jedno interesantno svojstvo Yukizeje utsushi - koriščenje projektovanih slika na platnu, tradici-

ja još od kraja Edo perioda. To je umetnost kreiranja slike na licu mesta, što se može smatrati pretečom modernih multi-projekcija pri snimanju filma. Nekoliko kinooperatera sa projektorima u rukama tree levo-desno iza ekrana, napred-nazad, tako da višebojne slike postaju čas velike čas male, pojavljuju se i nestaju sa ekrana. Utsushi se može projektovati na zid ili tavanicu, dajuči tako posebne dramske efekte. Jedan kritičar je te projekcije nazvao projekcija akcije, sintetizujući dramu i umetnost muzike u posebnu celinu. Utsushi se može prikazivati samos-, talno ili se može uklopiti u lutkarsku predstavu da bi se istakla dramska radnja.

O Yuki pozorištu Marionetsko pozorište, Yuki-za osnovao je Yuki Magosaburo Prvi, 1634, godine, u Edo periodu

(1603-1867). Njegova istorija traje tri i po veka. Sadašnji voda trupe je Magosaburo Jedanaesti. Prema starodrevnim dokumentima - Ozatsuma Keifu (Hronologija narativne Shamisen muzike) i Seikyoku Ruisan (Antologija vokalne muzike), Yuki-za je najstarije mańonetsko pozorište koje izvodi sekkyo joruri (dramska balada prepovedno g stila) u Edou. To pokazuje da se marionetska umetnost Yukiza prenosila zahvaljujuči čuvanju bliske veze sa narativnim jednoličnim pevanjem i muzikom Joruri. Tokom ranog perioda istorije japanskih marioneta bilo je mnogo vlasnika pozorišta (zamota); vlasnici pozorišta i izvođači (tayu) sekkyo bushija (muzičke predstave sa jednoličnim pevanjem Budinog učenja) koje su dostigle svoj vrhunac sredinom XVII veka. Početkom 1700. godine interesovanje za sekkyo bushi naglo je opalo, dok gidayu bushi (stil jednoličnog pevanja koji je uveo Takemoto Gidayu) doživljava veliku popularnost. Yuki-za rano prelazi sa sekkyo bushija m gidayu bushi, postajući jedna od prvih pozorišnih grupa koja izvodi predstave u pratnji gidayu

bushija. Grupa je imała stalno pozorište u Fukiya-cho u Edou, gde je, jednu za drugom, izvodila originalne drame. Reprezentativna drama iz tog perioda je Meiboku Sendaihagi, u kojoj se razmatraju unutrašnje teškoče Date Ciana Interesantno je da se ta drama još uvek prikazuje i rado gleda u Kabukiju. Vlast je 1841. godine zabranila komercijalne predstave reproduktivnih umetnosti, kao deo akcije Velike revizije Tenpo ere, koju je zastupao Mizuno Tadakuni, Shogunov savetnik. Kada je Tadakuni bio primoran da podnese ostavku na svoje mesto 1843, tri za grupeKabuki-Ichimura-za, Nakamuraza i Kawarazaki-za - 1 dve lutkarske grupe - Satsuma-za, sa ručnim lutkama i Yuki-za, sa lutkama na žici (marionetama) - odlučuju da se presele za Saruwaka-cho u Asakusai, osnivajuči novu, zakonom dozvoljenu pozorišnu koloniju. Vlada je odredila imanje i piatila troškove selidbe. Na nesreču, kako je vreme prolazilo, te pozorišne kolonije u Saruwaka-cho prestale su da postoje: Satsuma-za više ne postoji, a tri za Kabuki grupe samo su zadržale svoja imena

46

«NThF