Битеф

načelo života i načelo smrti, Mesec i Sunce, čoveka i Ženu. U ovoj predstavi pozorišta La Cuadra potvrđuje se i utanačuje i ženski lik, takođe mnogostruk i dvosmislen. Cas žena-bik, grbava žrtva, koja se suočavasa muškom snagom torera, čas Maja, poluobučena i bestidna, izazovna, izišla pravo iz Goyinih slika, koja črka muškarca pomoču jednog razglavljenog lutka, erotske igračke, posprdne zamene za muškost. Zalim je udovica u crnom, bespomoćna i očajna, tragična majka. Pojavljuje se takode u belom, zaslepljujučem obličju torera, ženski arhandeo koji trijumfuje nad bikom-demonom. Vrača se sa črtama revolucionarne buntovnice, kao pasionaria, uspravna, oči u oči sa Diktatorom. Pomirene ili borbene, žrtve ili rušioci, te su žene možda mnogostruka lica jedne iste žene, jake, protivrečne, obilato obdarene svim močima. I u samom toreru, torn samoubilačkom ludaku, zajedno žive Umetnost i Okrutnost, krvavo nasilje i najblaža sporost, hrabrost i strah, sumanuta težnja ka Smrti i strasna želja da joj se odmaknu granice.

A u vrtlogu tela bika i torera odjednom se vreme isteže, zaustavlja. Ono što traje samo nekoliko sekundi (trajanje jedne faene - zamaha plaštom), traje celu večnost. Snaga i umetnost venčavaju se u uzajamnoj hipnozi. Ko je čovek, ko je životinja? Ko je dželat, ko je žrtva? Ko je mužjak, ko je ženka? Cudan par u kome se polovi obrću i ukidaju, u kome neka vrsta ljubavi razoružava svu mržnju, okręcę naopako opšta mesta i gotove ideje kroz dvosmisleno sjedinjenje nerazdVojivih suprotnosti. Svakako nije slučajno da plakat za Piel de Toro predstavlja ozbiljnog i sanjalačkog minotaura To, sigurno, nudi ključ za predstavu i duboki smisao borbe s bikovima? Možda je to takođe simbolična i sintetična slika dve Španije, konačno ponovo sjedinjene: Andela i Demona, Života i Smrti, tako jake i tako slabe, muževne i ženstvene, tamne i svetle, bele i črne? O španski zidu beli! O jada biku črni! (cf. Lorca: Plač za Ignasijom Sančes Mehijasom) □ Chantal Albertini, 28. maj 1985.

Piel de Того Depuis son premier spectacle Quejio, Salvador Tavora n'a cessé de remonter son histoire personnelle, liée à l'histoire de l'Espagne et plus précisément de l'Andalousie. De Quejio à Nanas de Espinas (en passant par Los Palos, Herramientas, Andalucía Amarga) la confrontation avec le Passé ne s’est pas faite sans douleur ni violence. Il était évident qu’un jour viendrait où Salvador Tavora réglerait ses comptes avec la Tauromachie, qu'il pratiqua dès son adolescence et pendant de nombreuses années. Déjà, dans Nanas de Espinas, l’élément taurin apparaissait dans sa force brutale et funeste, sous la forme d’une faucheuse donneuse de mort. Piel de Toro reprend le thème tauromachique en creusant au plus profond les mythes et les symbo-

les, le sens premier et les sens cachés, l’ambivalence spécifique d’un rite venu du fond des temps et du plus loin de la Méditerranée; étrangement archaïque et mystérieux, il persiste dans cette Espagne qui, comme la Tauromachie échappe à toute appréhension univoque, à toute exégèse réductrice. L'Espagne et la Tauromachie: des noeuds de contradictions qui se referment dès qu’on croit les délier et qui résistent à toute explication trop rationnaliste. Pur Salvador lavora évoquer la Corrida, dans sa complexité contradictoire, son apparat désuet, sa grotesque cruauté, c'est une façon d'appréhender l'histoire de l'Espagne en exorcisant ses démons internes et de les assumer pour les dépasser. Le spectacle Piel 4e Toro est construit comme une corrida traditionnelle: au début, un prologueparade: entrée des alguaCils et des matadors; à la fin, un épilogue en forme de solitude en jaune dans l'arène désertée; et entre les deux, six actes ou séquences, correspondant aux six taureaux réglementaires et qui forment chacun un tout, mais, comme dans la Cor-