Битеф

Marquise, koja se na taj način, istovremeno, sveti. Ipak, kazna je na pragu. Valmont gine u duelu od ruke namagarčenog Ijubavnika. Marteuilu če unakaziti boginje, a uz to još gubi i sav svoj imetak. I pored toga, ta dva heroja mraka su sjajem zla, koje izbija iz knjige, od Laclosovog doba pa sve do naših dana, bili tako fascinantni da je knjiga u XIX veku dugo bila zabranjena u Francuskoj. Laclosove tvrdnje da su Opasne veze napisane radi demaskiranja zla i zastrašivanje drugih slično je tvrdio i raskalašni Marquis de Sade za svoja dela - nisu bile od pomoči. U nedovršenem diskursu koji je pisan neposredno posle romana o ženama i kako da se njihovo vaspitanje popravi, umnogome potvrđuje moralistiche težnje autora. On zagovara - sasvim u duhu revolucionarnog mislioca i sanjara Jaen-Jacquesa Rousseaua prirodnu, jednostavnu, jaku -i, takođe slobodnu Ženu. Tourvelova je mnogo bliža njegovom idealu nego isuviše civilizovana, smrtonosna Merteuil. I Laclosove Ijubavi i kasniji brak (po pričanju, vrlo harmoničan) s gradanskom cerkom, Marie-Soulang Duperré svedoče o tome. Mereuil je, međutim, bila jača. Heinrich Mann, poštovalac i prevodilac Laclosovog romana, majstorskog u slikanju ne samo karaktera i morala več i ponora, skrivenih u njima, je rekao: Laclos bi se trgao da danas moie da vidi svoje prijatelje. Mislio je da im ukazuje na neinu Tourvel, a oni se oduševljavaju beskrupuloznom Marteuil. I upravo hi on, koji je nekada prkosio osmehom, danas sa smeškom prihvatio svoju slavu, koja je sigurno veča od naširoko rasprostranjenih zabluda o nama samima. Može biti. Upitajmo se stoga šta neprestana pobeda Marquise govori o nama samima, nama koji se divimo Opasnim vezama - a možda i komadu u kome Heiner Müller uzima za ruku Laclosove heroje kako bi još dublje zašao u pomenute ponore. Biografija uspešnog vojnog profesionalca, koji je, pored ostalog, i pronalazač granate sa šupljim teloni, stekavši na taj način i značaj u modernoj tehnologiji übijanja, nema više nikakvih literarnih akcenata. Služio je Hercoga od Oléansa, rodaka Ludwiga XVI. Zatira je prešao na stranu revolucionarnih jakobinaca, uređujući njihov časopis Journal des amis de la Constitution. Tokom revolucije je više puta zatvaran, kao bivši orleanista, računajuči i na smrt na giljotini, pošto su njegovog gospodara

hercoga i njegovog zaštitnika Dantona več pogubili; izbačen je iz vojske, a Napoleon ga je unapredio u generala. Umro je 1803, za vreme francuskog pohoda na ItaHju, od infekcije zadobijene tokom opsade Tarenta. Imao je tada 62 godine.

Melange Najčešći argument tolerantnosti da su svi ljudi i sve rase jednaki nož je sa dve oštrice. Zdravom razumu, uz nedvosmislene antropološke dokaze, sasvim je jasno da Jevreji nisu rasa, ali to u slučaju progona skoro ništa ne bi ¡zmenilo; činjenica je da totalitet uvek dobro zna koga žeb da übije, a koga ne. Ako bismo, nasuprot tome, podstrekivab jednakost svih koji imaju ljudski lik kao neku vrstu ideala, umesto što je podmečemo kao činjenicu, verovatno da ni to ne bi pomogło. Apstraktna utopija vrlo brzo i lako bi se sjedinila s nepoštenim tendencijama društva. To što svi ljudi ličejedini na druge upravo je ono što mu je toliko odgovaralo. Ono posmatra stvarne i uobražene razlike kao sramne belege koji dokazuju da se nije daleko doguralo; daje bar nešto promaklo mašineriji, da totalitet ne odlučuje baš o svemu. Tehnika koncentracionih logora svodi sena težnju da zatvorenici postanu isti kao svoji čuvari, da übijeni postanu übice. Rasne razlike uzdižu se do apsolutnog, kako bi se mogle potpuno ukinuti, čak i ako ništa što je drugačije ne bi preostalo. Ipak, emancipovano društvo ne bi bilo jednoobrazna država, več ostvarenje opšteg zajedništva, kroz pomirenje različitosti. Zato politika, kojoj bi još do toga stalo, ne bi smela, ni kao ideju, da propagira apstraktnu jednakost ljudi. Ona bi, umesto toga, trebalo da na osnovu današnje, loše jednakosti tumači indentitet zaljubljenika u film ili oružje, imajući u vidu bolja vremena, kada čovek bez straha može da bude drugačiji. Ako bi nekom crncu potvrdili daje isti kao i belci, dok on u stvari još to nije, opet mu se čini nepravda. Opet ga, prijateljski, ponižavamo merilima iz kojih če, pod pritiskom sistema, neminovno morati da zaostane, a samim tim to bi bila i sumnjiva usluga. Zagovornici unitarističke tolerancije, osim toga, često postaju

netolerantni prema svakoj grupi koja se ne prilagodi: samim oduševljenjem crncima, podnosi se i srdžba zbog jevrejske neuljudnosti. Melting pot je bio proizvod razuzdanog industrijskog kapitalizma, dospeti u njega bila bi mučenička smrt, a ne demokratija. □ Theodor W. Adorno, Minima Moraba, Frankfurt- a.M. 1951.

Uspeh Quartetta bez odobravanja kritike? Publika, i pored toga, učestvuje u predstavi Quartett je režirao Bugarin Dimiter (Mitko) Gočev, za koga je Heiner Müller, videvši njegovu verziju predstave Philoktet, 1983, u Dramskom pozorištu u Sofiji, imao samo reči hvale (Müllerovo pismo upučeno Gočevu, Theater heute 9/83). I u Kelnu je Müller bio prisutan i odmah izjavio da je reč o najboljoj postavci tog komada na nemačkom jeziku: „Jer nije okrenuta psihologiji, več je tekst preveden u napetu igru"; nije u pitanju literarna razmena reči, več vrlo čutni dogadaj. O groteskno-izveštačeno-stilizovanoj igri Susanne Barth i Petera Kolleka u prostoru koji je istovremeno i atelje i ruina, biče verovatnojoš reči. Za prvo poluvreme Pierwossovog kelnskog tima („Nestrpljenje je preveliko, vece je uzbuđenje nego li u saveznoj fudbalskoj ligi"), to može da bude neka vrsta preokreta ako dve predstave koje slede posle Quartetta ne budu mimo očekivanja: O’Caseyev Freudenfeuer für den Bischof, u režiji Rolf Winkelgrunda i Haptmannovi,Pacovi, u režija Manfreda Kargea. Intendant Pierwoss, i pored sve samokritike, razočaran je rigidnim stavom Stampe prema njegovom radu. Tako, po njegovom mišljenju, Günter Rühle u Frankfurtu, na primer, živi od stare slave, koja se njemu ne priznaje: Frankfurtski HAMLET nije, sasvim sigurno, bolji od naše GHETTOVERZIJE. Cak ni jedan kritičar nije imao ni reči razumevanja za činjenicu da je uvoden nov tim glumača: ako več na nekome moraju da se slome kola, onda bi trebalo sačekati da taj tim sakupi iskustva bar iz jedne pozorišne sezone. Mesto po-

zorišta (prioriteti) očigledno se menja u Kelnu. Mesta u pozorištu, računajuči i januar 1986, u velikoj sali bila su rasprodata 88 procenata, u kamernom pozorištu 85 procenata, a u Schlossereiu 78 procenata. Konvencionalnom Shakespeareu danas aplaudirá mešovita publika, koja se nije odrekla gradskog pozorišta i pored filmskih i pretencioznih izvodenja. Slično kao i u Stutgartu (kod Nagela) i Frankfurtu (Rühle), kod novih početaka, poseta publike i kritičarski- eho nalaze se u raskoraku. Tako če tek na kraju kelnske sezone, od 16 predstava ako sve budu stvarno i realizovane, biti mogučno oceniti novi start, odnosno, tek tada če se moči reči da li je reč o pogrešnom startu. □ Heinz Klunker, Theatar heute, 3/86.

Heiner Müller 1929. Roden u Ependorfu u Saksoniji, Srednja škola; radne akcije Rajha, mobilizacija, zarobljeništvo; matura; radio u knjižari; novinarstvo. 1950/51. Prvi ozbiljniji literarni radovi, pored ostalog i scene koje su kasnije objedinjene pod naslovom Bitka (die Schlacht). Kasnije stručni saradnik (sekcija za dramu) Udruženja pisaca i urednik časopisa Junge Kunst (Mlada umetnost). 1957. Pra-premijera Zehen Tage, die die Welt erschüttelrten (Deset dana koji su potresli svet). Napisao Hagen Müller-Schahl po Johnu Reedu, 1958. Angažovan na dve godine kao saradnik Maxim-Gorki Teatra u Berlinu. 1969. Zajedno sa Inge Müller dobitnik nagrade Heinrich Mann (DDR) za Der Lohndrücker. 1961. Premijera Die Umsiedlerin oder Das Leben auf dem Lande (Doseljenica Ui iivot na selu) na studentskoj sceni ekonomskog fakulteta Karlshorst (režija: В.К, Tragelehn), skinuta s repertoara po naređenju viših vlasti, a Heiner Müller ¡sključen iz Udruženja pisaca. 1965. Centralni komitet SED-а kritikuje Müllerov komad Der Bau (Gradevina). 1970. Berlinski ansambl angażuje ga kao dramaturga (do 1976). 1975. Prva poseta Sjedinjenim Američkim Državama. 1979. Mülhemska nagrada za dra-