Битеф

jedan krokodil pojede sva dokumenta iz džepova, drugi proguta sav nakit ušiven u postavu, a treći każe; Ja s tim nemom veze i proguta putnika. Završavajući vie, Paša razbija bocu šampanjca о zid kuée - bum! Odjednom čujemo šum mora kao da se kuéa zanela i zaplovila - kao brod ... Počinje život naśih kolonista (tako ćemo ih zvati) u staroj kuci. Kolonisti se razmile po kuci. Nada i Vladimir Ivanovié penju se na mezanin. Lars iskače u vit i odjednom se upušta u strastan monolog o korisnosti prelaska ulice kad je zeleno svetlo: Covek mora da poštuje saobraéajne propise ne reda radi véé sebe radl Time se ne por obijává, véé, naprotiv, oslobada. Petiié i Valjuša ostaju sami. Priseéaju se svoje nekadašnje ljubavi. Za trenutak se ponovo budę stara osećanja, ali Valjuša prva prekida scenu i izlazi u vrt. Jedan po jedan, kolonisti prilaze Petliću. Ispostavlja se da ih je sve na prevara primamio na vikend. Vladimiru Ivanoviéu je rekao da se dopada Nađi. Nádi je obeéao da će joj Vladimir Ivanovié .pomoći da reši stambeni problem., Larsa je podmitio ribolovom, a Pasu mogučnošću da kupi kuéu na selu mada se ispostavilo da tu néma ni reke ni kuce na prodaju. Otkrivši prevaru kolonisti hoće da se odmah vrate u grad. leste, prevario sam vas - każe Petiié i trči za Pasom, koji je već upalio motor. Lupa po haubi i uzvikuje idiotsku rečenicu: Imam ćetrdeset godina, ali izgledam kao mladić! Pasa ga diże, unosi u kucu i baca na kauć. Petiié polako prestaje da histeriše. Za to vreme Lars na gornjoj verandi drži ekscentričan monolog о svom umeéu da podražava zvuke i bez naglaska govori bilo koji jezik; dedino naslede. Na to Petiié, posto se konačno smirio, otkriva pravi razlog svog poziva. Nikada nije imao vlastiti krov nad glavom i sad, pošto je postao vlasnik velike kuće izvan grada, nudi svojim prijateljima da se tu presele. Ideja mu je sledeća: Može se iiveti porodično, а тоге i kao samac. Ali postoji i treća varijanta - družina slobodnih odraslih osoba, niko ne zavisi ni od koga, ali nam je naśe društvo zanimljivo. Imamo svoju kucu i u njoj iivimo zajednički Petiié nastavlja da vatreno übeđuje kolonistę, ali oni su veé davno odlučili da ostanu: kad su veé preva1Ш toliki put, glupo je da odlaze, a i kuéa nije tako loša. Larsa iznenada obuzimaju prijateljska, drugarska osećanja, pa poéinje da otkrlva svoju tajnu. Sveđanin je, živi u Stokholmu, a u Rusiju je doputo-

vao jer mu je žena Ruskinja, bolje reći razvodi se s njom, a stvar je u tome da se oženio da bi živeo u Rusiji, a ona se udała za njega da bi otputovala u Švedsku. Priču о svojoj porodici Lars prażą zapetIjano i užurbano - već je vise od dva stoleća vezan za Rusiju (predak mu je zarobljen pośle Poltavske bitke 1709, pa gaje car Petar I izgnao u Tobolsk), priča o svom dedi, umetniku koji je nastupao u svim evropskim varijeteima, obećava da će im kasnije izvesti jednu njegovu tačku ... Tek tada društvo primećuje da se u kuci pojavio neznanac. To je starać osamdesetih godina, ali držeći, uspravan, ima čak i nečeg kicoškog u njegovoj pojavi. Zove se Nikołaj Ljvovič Kreškin, pokojna Petličeva baka gaje u dalekoj mladosti iz milošte zvala Koka, a on nju Lizica. Na samrti je Elizaveta Mihajlovna molila da se obavesti Nikołaj Ljvovič u Brjansku, pa je on, eto, dośao u kucu u kojoj je nekad, vrlo davno, bio srećan. Dolaskom-starca u kuci kao da vaskrsavaju seni iz njegovog života. Na belom zidu se polako pojavljuju i gase stare fotografije. Brkata gospoda u jutarnjem odelu, student! u školskim kacketima, dame sa čipkanim suncobranima, gimnazisti u belim platnenim košuljama ... Koka, koji sedi nasred verande, odjednom ugleda Nađu koją je u međuvremenu obukla stara bakinu haljinu iskopanu negde u kuci. Ganutom se starcu čini da je pred njim priviđenje iz prošlosti. Liza! Lizice!. . . Bote! Otkud ti ovde?! - i pruża ruke ka Nađi. Drugi ćin Kasno veée. Ista kuca, ali sada se vidi da se u njoj živi. Deluje pomalo praznično. U njenom izgledu postoji neka neuhvatljiva promena. Kolonisti u punom sastavu sede za stolom. Iz ruke u ruku kruże stara pisma, razglednice ... Reč je o mladalačkoj prepisci Lizice i Koke, u kojoj je zabeleżena istorija njihove Ijubavi. Nada čita reči ispisane starinskim rukopisom, punę neżnih osećanja i tananih doživljavanja. Pisma budę u Koki sećanja na toplinu u toj kuci. Cela prva polovina čina građena je na lirskom duetu Nikolaja Ljvoviča i Nađe koja kao da se preobražava u daleku Lizu. Uzvišene reéi deluju na naśe kolonistę pa se i oni pomalo uzdiżu iznad svakodnevice, Međutim, kroz pojedine njihove replike ipák se probija stvaranost. Pasa pokazuje Nikołaju Ljvoviču trik sa izvlaéenjem eksera iz zida prstima, a onda ga za-

kucava bez čekića. Sve je и oštrini Treba samo oštro objašnjava Koki Pasa, Petiié, udubljen u ljubavnu prepisku s poéetka véka, iznenada se obraca Valjusi i moli je da mu priča о svom mužu; kako su živeli, zašto su se rastali... Valjuša izbegava temu. Nađa čita pisma jedno za drugim i iz njih polako počinje da se ocrtava kobna uloga istorije u odnosima između Lizę i Koke.’ Koka je 1916. posłom otputovao u Sevastopolj, lučki grad na obali Cmog mora. Eh, kako sam tad setao po Nahimovskom bulevaru! .. . - uzvikuje Nikołaj Ljvovič i priča о svojim pustolovinama, priseća se vina koje je pio ... Nada odjednom dolazi do pisma u komę Liza moli Koku da joj vise ne piše i vrati joj sva njena pisma. Ispostavlja se da je saznala za jednu lakomislenu Kokinu vezicü u SevastopoIju. Koka je, istina, nastavio da joj pisę neżna pisma, ali se osetljiva Liza uvredila i prekinula prepisku. Uhvaéen na prepád, Koka sad pokusava da se opravda pred kolonistima: cela veza bila je posledica šale, ljubav za opkladu .. . Uzima kobno pismo, ljubi ga, udiše mu miris .. . Koliko uspomena!... Tu su se, eto, ruski dečaci i devojčice provodili, igrali ćorave bake. Nikołaj Ljvovič objašnjava kakö se igra ta starinska igra, a kolonisti prihvataju dečju brojalicu: Plamti, plamti strasno, da sve budę jasno.. . Poslednje reči Nikołaj Ljvovič i Nađa izgovaraju kao oni davnašnji Lizica i Koka: Voliš? - Valim/ - Kupiš? - Kupim l - Kupi! Koka počinje da jeca. Kolonisti sede nepomično za stolom. Ne bi se reklo da su pred nama drugi Ijudi, ali nešto se u njima ipák promenilo. Citanje pisama Elizavete Mihailovne i Nikołaja Ljvoviča, dvoje mladih Ijudi s poéetka veka, smekšalo im je dušu, raznežilo ih ... Odjednom, osećaju potrebu da jedan drugom govore tajne reči ili, možda, da otmenim, poetskim rukopisom razmene prijateljske poslanice. Nešto kao igra pošte. Ali, pošto naši kolonisti ne poznaju uzvišepe reči, oni ih pozajmljuju od čuvenih ruskih pisaca. Vladimir Ivanovič čita Nađi svoju ljubavnu poslanicu i, da bi izrazio osećanja, koristi prodorne Puškinove stihove. Valjuša se obraća Petliću strasnim rečima о njihovoj neostvarenoj Ijubavi i u svoje pismo upliće redove iz pisama Cvetajeve Pasternaku, Paša upućuje Petliću poslovno pismo, kao kolegi, sabratu, ratnom drugu na bojnom poiju službe Otadžbini i apeluje na građanska osećanja svog druga rečima uzetim iz pisma Gribojedova, autora čuvenog koma-

da devetnaestog veka Nevolje zbog pameti. Najzad, pośle pauze, Petiié počinje da čita svoje pismo. On jedini ne koristi tuđe reči. U njemu se prirodno rađaju uzvišena osećanja i uzvišene reči. Petiié se obraca svima oko stola. Każe da mu je ranije bilo lako da odgovori na pitanj e Sta je Otadžbina? Otadžbina su svi Ijudi moje zemlje. Sreću je zamišljao kao prvomajsku parada, kolektivnu šetnju rečnim tramvajem po reci Moskvi, pevanje ogromnog hora na stadionu. Ali, godine su prolazile i oko njega je bilo sve manje ljudi .. . I, eto, seđimo ovde, nekoliko Ijudi pod istim krovom - każe Petiié ... A moida to ijeste naša Otadžbina? Vaš, vaš, vaš Petiié - potpisuje svoju prvu posianiem Pośle kratkę pauze i iznenadne eksplozije, kroz dim koji obavija verandu, pojavljuje se Petiié sa gas-maskom, sa presavijenom papirom - to je njegova druga poslanica kolonistima. U njoj opisuje neki fantastičan rat u koji je dospeo kao jedini od kolonista i u komę mu je suđeno da pogine. A kad dode moj red i buknem, moida će vam se u kuhinji gas u peónia sam zapalili, stavite tada na plamen čajnik i popijte mało čaja. A kad je reč o pismu, Petiié moli da ga po prijemu spalę. Citanje pisama odjednom prekida. Kokin razbojnićki zvižduk. Koka priča kako su se u toj kuci igrali sabTjice. To je igra u kojoj jedan baca alku, a drugi je lovi drvenom sabljicorn. I tako, jedanput da bi prekinuo igru koju nije znao, a suparnik mu u njoj bio izuzetno vest, Koka ukrade rekvizite - alkę i sabljice i sakrije ih na tavanu ove iste kuce. Petiié predlaźe da ih potraźe i organizuju parti] u. Ustaju, a za nj im u vrt kreću i ostali kolonisti. U tom času blesne jaka svetlost i pojavljuje se Lars preobučen u varijetskog umetnika, Došao je trenutak da im izvede tačku koju je nasledio od dede. Lars je izvodi i izaziva aplauz kolonista. Koka iznenada izjavijuje da bi i on nešto izveo. Jednu pesmu ... - każe uzbuđeno. Ona budi u meni bezbrojne uspomene.. . Koka peva Sevastopoljski valcer, ariju iz operate koja je pośle rata bila vrlo popularna. Reé je o lirskoj komediji, čija se radnja dešava u primorskom gradu - lepe devojke, uparađeni pomorski oficiri, južna romantika ~. Sevastopoljski valcer pamte svi mornari/ Zlatni dani, ko da vas zaboravi! Koku ponovo potresaju jecaji. Valjuša i Vladimir Ivanovič odlaze na gornju verandu. Dolazi do tihog razgovora u alegorijama, u čijem je podtekstu ljubav kojase rodila između to dvoje ne naročito