Битеф

pruža Paši ruku: Mladiću, saglasan sam. Posao je sklopljen. U vrtu oko kuce poćinje igra. Pasa je prekida. Moli Koku da saopśti da kuca pravno pripada njemu. Koka svima pokazuje dokument. Pasa saopštava da je otkupio kucu od Koke, Petliću, izgubio si, - każe Valjusa i prva spuśta sabljicu. Treći ćin Rano jutro. U vrtu s dve strane kuce sede Lars i Petlić. Petiié drżi u rukama veliku knjigu, drevni korejski roman. Petlić iz njega cita poćetak prve glave i stihove kako je Vladar neba pozvao pesnike na gozbu u Nefritni dvorac. U taj se visokoumetnički tekst übacuju Larsove replike. On upravo čita debeli Kukov putopis. Kad Petlić zaćuti, Lars poćinje svoj monolog. U njemu, prema podacima iz putopisa, podrobno opisuje zamrśenu marśrutu kojom namerava da se vrati kući u Švedsku. Petlić mu prilazi i njih dvojica yode oprośtajni razgovor obećavajući da se neče dopisivatL Cuj, ako sretneš kralja red mu da tamo, u Rusiji, Živi jedan Petlić. Još skače, ali vise ne kukuriče, - vice Petlić Larsu kroz prozorće. Pojavljuju se ostali kolonisti. Paśa ih tużno posmatra kroz prozor verandç. Każe da je ulazna vrata tapacirao kożom dok su kolonisti spavali. Hteo sam da vas iznenadim - hudit e se, a pred vama vrata. Сети ovaj protest? Koferi, ruksak, torbe?. . . Na verandi Valjusa i Petiié razgovaraju o sebi. Prisećaju se mladosti, neke fotografije na kojoj su ostali zabeleženi u vreme kad su se voleli. Kad se vratiš kući, pocepaj je. Prekinimo s tim- każe Valjuša. U tom trenutku Paśa neočekivano pred.laže Nađi da se uda za njega. Nada niśta ne razume. Paśa istovremeno pokušava da objaśni kolonistima da ih uopśte ne tera iz kuce, kuca je njegova, ali im nudi da u njoj žive. Promene su kod mene. Za vas se ništa nije promenilo. Kolonisti to više ne čuju . .. Verenički prsten koji je pružio Nađi, Paśa vraća u džep. Svadba se ođlaže zbog prethođnog razvoda. Dobro. Podela imovine. Коте ide šta? Na to baca ključeve od kuce na verandu. Vladimir Ivanovič dobija neki čudan napad i moli Pętlica da mu pomogne. Priseća se kako ga je jedanput, pre mnogo godina, kad je imao isti takav napad, Petlić čvrsto stegao za ramena, pa se odmah oporavio. Pośto je napad prośao, Vladimir Ivanovin ustaje s poda i hoda ukrug izgovarajući repliku koju poćinje Čehovljevim rećima; Sve mora da bude prekrasno na ćoveku: i lice, i odelo, i duśa i misli. . .

a nastavlja na savremen način ~ . i stan, i kuda će sena letovanje, i gđe nabaviti lekove i pojesti nešto dobro . . . Pojavljuje se Koka i kaže daje šetao i došao do ribnjaka, pored koga su sedeli starać i stanica, pa su zajedno posmatrali retku prirodnu pojavu koja se ponekad desi u času zalaska sunca kad se na obzorju odjedanput probije zeleni zrak. Koka obaveštava kolonistę daje spalio venčanicu i tako uniśtio sva svoja prava na kucu. Bio sam odvratan, oprostite, - każe. Pasina replika: Raspakujte kofere, gospodo. Sezona se nastavlja. Kolonisti svi upadaju sa svojim monolozima. Vladimir Ivanovin priča kako sumu preci bili ruski seljaci, živeli u zabačenom selu u Sibiru, iśli u opancima, a on, Vladimír Ivanovič, sad nosi ~ skupa odela, dobro zna staje pra viina ishrana, kakva brana komé odgovara i sta s ćim treba da se jede. Otkud mi sve to? - pita se u uźasu. Pa, preci su mi bili mnogo velike neznalice. Valjuša je konačno odlučila da ispriča istorijat svog porodičnog života: kako je živela sa ravnodušnim mužem, kako ga je sama upoznala s jednom mladom devojkom i kako ju je muž napustio i preselio se toj devojci. Covek se probudio. pa nek mu bude - završava. Petiié se priseća kako je ružno počelanjegova Ijubav sa Valjušom u sobičku preplaśenog starca koga su otpratili kući posle пеке ulične nezgode. Ja tu se, verovatno, udati - każe Nada i priča kako se naslepo preko pisma, upoznala s nekim pilotom, a on ima dóban stan, zaprosio ju je, onda je öklevala, a sad će mu j aviti da prihvata. Na kraju nastupa Lars. Njegov monolog je najekscentričniji. Prića o putu u Majami, kuda je s jednim drugom otišao na odmor, kako su teśko naśli sobu i pravili čitav skandal da od gazde dobiju posteljinu. U Larsovom monologu se neverovatno prepliéu momenti iz sovjetske i američke stvarnosti, što sve izaziva komićan efekt. U pauzi posle monologa, kolonisti na nebu prate jato ptica koje lete na jug ... Tada se Lars obraca Koki u ime svih kolonista i predlaže mu da ostane u kući i živi tu sa svojom unukom. Drugim rečima, svi će otputovati i kuca će ostali prazna. Ne, ne. Moram kući. Moram u Brjansk. Osramotio sam se - Koka kategorićki odbacuje predlog. Pasa, pomozi mi, - każe Petiié i zajedno poćinju da zatarabljuju kucu, koją vise nikorn ne treba. Lars im se pridrużuje. I na kraju krajeva - jesi Ii Svedanin iii sa Baltika? - pita ga Pasa. Ovaj odgovara; Sto je babi milo, to joj se i snilo - i tako pitanje

njegovog porekla ostaje nerazmrsivo. Kroz lupu čekića čujemo Nádin monolog. Ona priča kako bi joj u detinjstvu baka pred spavanje čitala pripovetku Kaštanka od Čehova i kako ju je priča o beskućnom psu dovodila do suza. Kao daje Kaśtanka, Nada pomalo zavijajućim glasom izgovara poslednje reči Cehovljeve pripovetke. U tom trenutku žurno prilazi Koka, uleće u kucu i istrčava s paketoin u rukama. U zavežljaju su cucle koje je u Moskvi kupio za praunuka. Unuka upravo treba da se porodi. Pasa baca te jeftine cucle i obećava da će mu pokłonili mirišljave cucle iz Švedske. Żelim da vašem praunuku život od poćetka budę ukusan. Moida će tako biti bolji od nas. Finale. Kuca je zakovana daskama, kolonisti odlaze. Razmenjuju beznačajne frazę o vremenu, Nada priča kako je jednom otišla u bioskop i propustila pomračenje sunca, Lars joj preporućuje da idući put nagaravi staklo i kroz njega prati pomraćenje ... Evo sad i kiše - kaže Petiié. Poslednju rečenicu u komadu izgovara Valjuša: Učinilo mi se... pomislila sam ... da bismo boś sad mogli svi zajedno da živimo и ovoj kuči . . . □

Aleksej Petrenko Igra Nikolaja Ljvoviča Krekšina Koku. Studirao je na pozorišnoj akademiji u Harkovu. Život na daskama počeo je u pozorištima Zaporožja i Ždanova. U Lenjingradskom pozorištu Lensovjet uspeśno je igrao od 1965. do 1978. godine. Među mnogim njegovim ulogama izdvajaju se dve najveće: Svidrigajlov ( Zločin i kazna F.M. Dostojevskog) i ataman Platonov (Lévák N. Ljeskova). Po dolasku u Moskvu priključio se Dramskom pozoriśtu na Maloj Bronoj, gde je igrao u predstavama Anatolija Efrosa - Potkolesina ( Ženidba N.V. Gogolja) i Boljšincova (Mesec dana na sein I.S. Turgenjeva). Neko vreme je sa Olegom Jefremovim radio u MHAT-u igrajući u Lova na patke A. Vampilova i Fijakeristi Hemel и H. Hauptmana. Aleksej Petrenko je i poznali sovjetski filmski glumac. Igrao je Grigorija Raspućina u Agoniji (Raspućinov kraj) E. Klimova i Petra I u Priči kako je car Petar ženio Arapi-

na A. Mite. Drugi su mu filmovi Ključ bez prava prenosa i Nesreća D. Asanove, Surova romansa (po komadu A.N. Ostrovskog Devojka bez miraza) A. Rjazanova, Dvadeset dana bez rata A. Germana, Oproštaj E, Klimova, Lav Tołstoj S. Gerasimova i mnogi drugi. Grupi glumaca oko Anatolija Vasiljeva pridružio se 1985. godine i sa njima u Moskovskom pozorištu drame i komedije na Taganki igrao u komadu V. Slavkina Sabljice (Cerceau). Sa pozorištem Skala dramske umetnosti vezuju ga i planovi za dalji rad. Njegova sledeća uloga je kralj Lir u novoj režiji Anatolija Vasiljeva. □

Aleksej Petrenko Kao i biografije mnogih drugih velikih glumaca, i ova počinje banalnom rečju iznenada. Iznenada je na predstavu Zločin i kazna došao filmski reditelj Elem Klimov, koji se upravo sprerpao da snimi Agoniju (na Zapadu se ovaj film prikazivao pod nazivom Raspućinov kraj). Iznenada je Klimovljevu pažnju privukao neobični Svidrigajlov. Posle predstave Klimov je glumca pozvao na probno snimanje u Moskvu. Nepoznati glumac morao je da prođe vise od uobičajenih próbnik snimanja. Na Klimovljevu molbu, s njim su razgovarali parapsiholozi, Ijudi koji se bave vančulnim zapažanjima i poznali hipnotizer Volf Mesing. Mesing se neopozivo izjasnio za, odnosno zaključio da glumac poseduje poseban magnetizam kakav je, svakako, posedovao i Raspućin. Bilo je to 1973. godine . . . Film Agonija je za AleksejaPetrenka postao posetnica, na osnovu koje su počela daga pozivaju najistaknutija pozorišta. Logično je što se Petrenko našao u trupi Anatolija Vasiljeva. Logićno je zato śto i Vasiljev i svi oko njega pripadaju ljudskoj rasi koją izumire. Možda se ne bi mogło reći da se suprotstavljaju tom našem užurbanom vremenu, ali svakako mu naročito ne odgovaPaju. Na probama Sersoa (Sabljica) glumac je morao ponovo da iskusi nešto śto je od śkolskih dana bilo zaboravijeno: da se ponovo oseti kao đak suoden sa umetnośću, a to je sigurnp i potreba i sposob-