Битеф

ein odigram nervozno, raspaljivo, dakle i priznanje óe biti snažno, dramatično, odnosno sumomost okoline preovladače nad srećom ljubavu Čehov se nije složio sa Knipperom i opet je podvukao da se treba čuvati od spoljašnjeg dramatizovanja trećeg čina. Dragi moj, Masino priznanje и trećem činu nikako nije pokajanje, već iskreno kazivanje. Moieš biti nervozan, ali ne smeš biti ogorčen, nemoj vikati, nekad možeš da se smeškaš, dakle ponašaj se tako da se oseti nočna iscrpljenost. A neka se oseća i to da si pametnija od svojih sestara, Ui, bar, da ti to smatraj. Za vreme próba mnogo se raspravljalo o tram-tam-tam dijalogu između Masę i Veršinjina u trećem činu. Čehov je Knipperu pomogao u sledećem; Veršinjin svoj tram-tam-tam postavlja kao pitanje, a ti svoj dajeś kao odgovor i to deluje kao vie, pa se ti nasmejeś i, u međuvremenu, kažeš tram-tam-tam. . . To kaieš i nasmeješ se, ali tek. Ne treba da imaj izaz lica kao u 'Ujka VanjT, ovde si mlada i življa. Zapamti da si nasmejana, ali ujedno i besna. Posle próba prva dva čina, Knipper je napisao: Bez sumnje, prijatnoje komád pogledati Ponese ioveka. Ovom ništa više ne treba dodatl Posle dva dana tome je dodao: Komád je izJuđujuće uzbudljiv. Glumica koja je igrała ulogu Irine, Andrejeva, isto je pisała Cehovu: Radimo punom parom, probamo i navijamo za 'Tri sestre. Boże, kako je dobar komád, kako je teiak, na casnu reč, veoma je teiak. Posle generalne probe celog komada, 27. januara 1901. godine, Cehovljeva sestra Marija Pavlovna napisala je bratu: Samo sam sedela u pozoriśtu i płakała, naroćito za vreme trećeg ćina. Izvrsno su napravili i izvanredno igraju tvoj komád (. . .) Kad Ы samo znao kako je zanimljiv i veseo prvi čin! (. . .) Misiim, a i osećam, da će komád imati ogroman uspeh. Sećajući se prvih predstava komada Tri sestre, Stanislavski je primetio da je publika posle svaké predstave oduševljenija nego гаnije: I tek tri godine posle prvog izvodenja publika je shvatila punu lepotu i snagu komada i poćela se smejati i ćutati baś tamo gde je to pisać i zamislio. Svaki ćin je - pohednićki pohod (...) Čehov je predstavu video tek u sledećoj sezoni najpre probe, a onda, 21. septembre 1901, celu predstavu. O tome ovako piše Sređinu: . ..' Tri sestre prolazi odlično, na pozornici je to mnogo bolje nego što sam ja napisao. Mało sam se petljao i ja и reiiju

i, navodno, sada je predstava joś bölja nego što je bila u prošloj sezonu Na to mešanje u režiju glumac Lužicki, koji je igrao ulogu Andreja, ovako se priseća: Bio je sa mnom zadovoljan na probi, pozvao me je i, hodajući gore dole, dao još пеке instrukcije o Andrejevoj ulozi Bar и tri slične prilike sam se tako sreo s Cehovim i svakom pńlikom se on bar jedan sat bavio sa mnom. Želeo je da Andrej u poslednjem monologu bude jako uzbuđen. Da prosto pesnicom preti publiai. Stanislavski beleži daje Čehov bio veoma zadovoljan probama, samo je žalio što ne zvone dobro i da scene sa vojnicima za vreme poíara nisu dobre. Malo se vajkao zbog toga. Rekli smo mu пека próba on to sam da aradi i prepustili smo mu scensku tehniku. Anton Pavlovié je sa srećom preuzeo režiju i spremio je celu listu rekvizita koji su mu potrebni za ton. Ali, priseća se Stanislavski, za vreme predstave došlo je do takvog zvučnog haosa da smo se morali odreći rešenja koje je predložio Anton Pavlovié. (...) □ Liv. Tverdohlebov: Komentari uz Tri sestre - odlomci.

Pismo Aleksandra Bloka majci (13. april 1909) Odlomak Juce u toku dana bili smo kod Mereškovskih sa Ljübom. (. ~) Uveče sam došao kući potresen predstavom Tri sestre. To je ostrvo ruske umetnosti koje je slučajno ostało, zahvaljujući čudu, to je utočište u ovoj mojoj prljavoj, glupoj i krvavoj domovini, koju ću ja, hvala tebi Bože, sutra napustiti, Pa čak i ova tupoglava publika, i ona je razumela komád. Poslednji čin prekidaju histerični povici. Kada Tuzenbach odlazi na dvoboj, na galeriji izbija prava histerija. Posto odjekne pucanj, čuju se povici iz mnogih grla, odvratno i iskreno zbog preterane napetosti, to su takvi povici kakvi se mogu čuti samo u Rusiji. Dok Andrej i Čebutkin plaču - mnogi su se iz publike zapłakali, čak sam skoro i ja to ućinio. Maeterlincka i Hamsuna nisarn mogao da odgledam, za Revizora mi je bila potrebna čitava večnost da ga nađem, ali Čehova sam u potpunosti primio u svoju dušu, delio sam sve njegove suze,