Битеф

Hunt. U ovoj zemlji Wajda je najpoznatiji kao vodeéi poljski filmski reditelj .. . U Poljskoj je takođe poznat i kao pozorišni reditelj, a njegova verzija Zločina i kazne jedan je u nizu romana Dostojevskog koje je Wajda prilagodio za scenu. Wajdaina verzija ovog istraživanja moralnih pobuda koje stoję iza prIjavog übistva nije jedina čuvena pozoriśna adaptacija ovog romana u poslednje vreme. Druga varzija pripada sovjetskom reditelju Juriju Ljubimovu i u Sjedinjenim Američkim Državama biće prikazana naredne sezone (1987. - prim, prev.) dok sam je ja već video u Londonu. Pośto sam bio skoro jedini koga je ova trijumfalna sovjetska režija sa engleskim glumcima razočarala pretencioznośću, veoma mi je stało da je ponovo vidim.

Ironija je u tome śto je LjubimovIjev pristup delovao gotovo potpuno filmski jer je kao pozadinu uzeo čitav raspon romana. Nasuprot tome, filmski čovek Wajda usredsredio se jednostavno na sučeljavanja između pragmatičnog übice Raskoljnikova i dvorskog islednika Porfirija, koji liči na detektiva i igra se sa übicom mačke i miša pre nego śto ga konačno priklješti. Druga osnovna nit su dijalozi о iskupljenju između Raskoljnikova i Sonje, prostitutke koją mu pokazuje put ka moralnom spasenju. Komád je tako uravnoteženi niz rasprava - zasnovanih uglavnom na sudskim aspektima - i moralnih razgovora. U tóm pogledu komád je veran romanu iako je slika zločina, koja je u romanu prva, ovde u predstavi poslednja, Međutim, pozoriśna predstava je,

jasno, samo deo romana, životno dramatičan njegov deo i, za razliku od Ljubimova, Wajda je to uobličio u komad koji apsolutno opčinj ava. Predstava se odvija u niżu rniniranih, zapuśtenih sobą koje je zamislila scenograf Krystyna Zachwatowicz, a tanano osvetlio Edward Kłosiński. Gledaoci koji sede na tvrdim drvenim klupama i slušaju simultani prevod na engleski, postaju, praktično, voajeri onoga śto se pred njima dešava. Virimo kroz prozore i vrata dók se uveliko statična priča od koje se, međutim, oko ne može odvojiti, odvija nekom vrstom predvidivog, ritualnog, smisla za sudbinu. Posebno lepom, pored Wajdaine čiste i osećajne jednostavnosti, ovu predstavu čini gluma Barbaráé Grabowskae-Ollwae u ulozi strasne Sonje, Jerzyja Stuhra kao

ulizički pretećeg Porfirija, a, iznad svega, neverovatno realističnog Jerzyja Radziwiłowicza, zvedze iz Coveka od mermera, kao Raskoljnikova. U njegovoj glumi život se spontano pali. Pre mnogo godina video sam Johna Giełguda i tada vrlo mladog Petera Ustinova i, u londonskoj dramatizaciji romana, obojica su bili podjednako upečatljivi. Ali obojica su glumili, glumili veličanstveno, ali ipak glumili Stuhr, a narobiło Radziwiłowicz, imaju smisao filmskih glumaca za neposrednost trenutka, za to da budu, a ne da se prave da su. A Wajda je, nekako, preneo te stavove njihova otelotvorenja očuvao netaknute na pozornici. Na taj način moralna dilema koju postavlja Dostojevski o ljudima koji prisvajaju pravo da übiju da bi nešto dokazali, bilo da je reč о