Битеф

ko, najbolja predstava od početka festivala. Iduće godine Habima slavi sedamdesetogodišnjicu. Drugim rečima, dobro staro vino, Isto se to može reći za Proces, nadrealističko delo jednog od najvećih modernih pisaca Franza Kafkae, praškog Jevrejina rastrzanog između potrebe da zaradi za život kao blagajnik u banci i pisanja romana. Pre nekoliko godina napravljena je dosta loša filmska verzija Procesu, sa Tonyjem Perkinsom u ulozi K., bankarskog činovnika i gradanina koji poštuje vlast i zakon. Jednog dana mu na vrata zakuca policija, saslušava ga, pretresa mu stan, sve bez razloga. Proizvoljno hapšenje. K, predaju pravdi i mora da prođe kroz suđenje. Razlog nepoznat. К. je jednostavan nevin građanin koga melje točak represivnog sistema. Nezaštićen, nesposoban da se suprotstavi, da zakoči mašinu, uzalud traži podršku u svojoj okolini i sredini i svoju stvar poverava Hoidu, jednom dosta sumnjivom advok'atu. K. najpre olako shvata ceo slučaj, ali übrzo počinju daga

opsedaju postupci upereni protiv njega. DvanaeStoro glumaca i glumica Habime su izvanredno ovaplotili Kovu kalvariju, njegovo mučno kretanje kroz apsurdan svet svemoguće izvršne pravde, iako su sa redit eljem Stevenom Berkoffom ovo remek-delo pripremali svega tri nedelje. Rezultat prevazilazi zdrav razum. Reiija Govoreéi о ovom Procesu, već sam upotrebio reč genijalan. Upotrebiću je ponovo da bih izrekao sud o Berkoffovoj režiji. Nikąd nisam video nešto tako dobro postavljeno sa tako mało sredstava. Habima koristi svu dubinu pozornice u pozorištu Octave-Crémazie, a nikakvog dekora nema. Bela za vesa sasvim u dnu, projektori sa dve strane, i to je sve. Od rekvizita - samo nekoliko stolica i deset konstrukcija od metalnih cevi. To su laki, pravougaoni okviri veličine vrata, koje glumci mogu lako da pomeraju, i dve okomite šine kao nęka vrsta osnovice zaramove da bi stajali i bez

pomoći glumaca. Veštim uklapanjem ramovi, na primer, oivičavaju radni prostor bankarskih službenika, predstavIjaju ogledala, ormane. Glumac, recimo, stoji iza jednog od njih, pruži ruke napolj e, isplazi se i ram postaje.. . umivaonik. Te osnovne konstrukcije se tada poređaju jedna za drugom i, eto hodnika u sudu. Kad se pokreću bez nekog reda bacajući senku na belo płatno, hodnik se izoblićuje: taj efekt je upotrebljen u filmskoj vefziji da bi se prikazao jaz između stvarnog i nestvarnog sveta. Kad ih Ijuljaju vodoravno, u polukrugu, vidimo arenu u kojoj se sukobljavaju advokat Hold i К. Ti predmeti koji podsećaju na ogromne civilüké u slikarevom ateIjeu postaju okviri slika, a glumci u središtu - motiv sa slike. I tako dalje. .. Ko će se übuduće usuditi da tvrdi da se veliko delo może postaviti na pozornicu samo ako se u dekor ulože hiljade dolara? Habima je neopozivo dokazala da su maštovitost i dar najvažniji sastojci pozorišnog čina.

Glumci i glumice savršeno vladaju svojim telima i glasovima. Pantomima, taj opštesvetski jezik, za njih vise néma tajni. lako uopšte ne poznaje jezik, gledalac može da prati zaplet i zabavlja se ođređenim situacijama. To je velika umetnost, nešto novo, predstava koju bi svi pozorišni reditelji trebalo da vide, kapitalno delo. Nekoliko reči o muzici i udaraljkama Raffija Kadishsona. Kod Habime nema orkestra. Muzičari su iza kulisa i odgovarajućim zvučnim efektima uključuju se kad zatreba. Velikö pozorište i scenografija dostojni su kraja našeg veka, prava koreografija. Ovim Procesom Berkoff se uključio u trku za veliku nagradu za režiju. Glumac koji otelovljuje К., takođe je jedan od kandiadata za nagradu ~. □La Presse., jun 1986, Raymond Bernatchez