Битеф

traži odluku, od bogova naredbu. Odlazi kao moderan tragični junak u izbor koji mu je nametnut zbog kojega se unaprijed kaje. Prije toga če Orest svom snagom razuma i dostojanstva postaviti pitanje koje će biti ostrica zabodena u utrobu svijeta. Orest: Moral te mi se osvećivati jer sam übio vlastitu mater. Elektra: Naredio je bog. Orest: Ili zio u liku boga? Sloboda da se postavi takvo pitanje govori о napuklinama postojeéeg sistema življenja, vjerovanja, mišljenja. Svojom sumnjom anticipira katastrofu tog svijeta. Orestova sumnja je izraz vjere u slobodu bez dogmatizma i fanatizma. Ako se Elektra i Orest doimaju kao lik i njegov odraz u zrcalu, uoči čina übojstva matere takva slika nestaje. Elektrino predavanje osuśenoj strasti i Orestova sumnja koją nikąd neée usahnuti, njena tvrdoglavost 1 njegove zapitane oči - podjednako su nemoćni pred tragičnim mehanizmom, Udvojeno bice mora zato postati jedno i nevinošću djeteta baciti se u ponor, zamjenjujući nevinost krivicom. Cin übojstva majkę njihov je prvi i posljednji poljubac. S najnevinijih raku prokapat će krv, a tuga će ustreptati njeźno i duboko. Ova predstava govori i o umiranju jednog svijeta čiji je žanr bila tragedija. Taj je svijet bio izuzetan i naprosto je zasluživao izuzetan žanr. Dokaż je u djeci koja su odlučila ne da prežive, nego da žive, ma koliko ih to skupo koštalo. U ovoj predstavi prisustvujemo i rađanju jednog drugog svijeta. Dok su stari u samrtnim grčevima koprca, dotlę novi - iz pritaje, podmuklo i lukavo, nasladujuéi se - promatra. On ceka da stupì na scenu i zavlada svijetom na način svog morala, svoje vjere, vrijednosti. To je svijet koji će znati dobro unovčiti i idejű i eraociju, koji nikąd nećę upoznati fanatizam strasti ni dubinu sumnje. Svijet iz kojeg je dostojanstvenije izaći (poput Alkestide) nego mu pripadati (poput Admeta). Na sceni ga otjelotvoruje muško-ženski par, On i Ona, ostatak zbora gradana i gradanski odraz tragićnih junaka. Oni nareduju da se pokupe leševi, oni dijele kazne, oni proglašuju jedno vrijeme završenim i najavljuju rađanje nove zone. To je svijet novog žanra. Zamučena vida od patnje, krvi, suza - nijedan od tragićnih junaka ne zamjećuje tu promjenu. Za njih je zavjesa spuśtena a spoznają o pozorju Ijudskog života završena. Samo je mi vidimo. Tim naćinora postajemo suputnici pod kapom zajednićkog obzorja, onoga zbog kojega teatar i postoji. □ Lada Martinac