Битеф

njezinu žudnju za Hadom? Komé se osvetila Elektra? Egistu i Klitemnestri kao vladarima zemlje? Vlasti? Državi? Ali zar država na ovim brdima ne funkciómra bolje kada razmahuje strasti, kada razbuktava Instinkte? Zar državu ne održava zloćin? Коте se dakle osvetila Elektra? Na kraju predstave lezi pored Seljaka krvava i silovana. Još maločas gorila je kao piámén, Euripid joj nije pomutio samo historijski dio svijesti nego sveukupno bice. Elektra je založila cijelu sebe u činu osvete. A sada? Ništa, пета ni pokolja, ni erotike. Biološko trajanje i to je sve. Elektra se osvetila samoj sebi. Euripid je, pisali su mnogi, mrzio iene. Sam je u Kiklopu rekao: „Da se barem nikada żeński rod nije rodio!” Njegovom pozornicom protutnjale su Klitemnestra, Elektra, Medeja. Pa je li najmraćniji od mraćnih tragićara bio odista mrzitelj iena ili se możda radi o dubijim tišinama? Ako pogledamo bolje čime se bave njegova lica primjetit ćemo da ona imaju posła samo do onog trenutka do kojeg mogu uništavati. Uništenje ih opsesionira, ono ih smiruje, uzbudjuje, uposluje, opušta. Čim ga obave postaju suvišna, anonimna, zguivana bica, koja ne znaju vise ni govorìti. I opet čekaju nekog Onesta koji će udarcima noia ranjavati zemlju. Zemlju kao roditeljicu. A iene, tko su iene kod Euripida i zašto su redovno u prvom planu? One su prijesvega, kao i zemlja, roditeljice iivota. Bit će prema tome da jè Euripidova

nesnošljivost uz pojam žene u nekoj svezi s njegovom nesnošljivošču uz pojam života. Ćerau nastavljati život koji je toliko inrzak? Nije li ga bolje uništiti? Uništiti upravo tamo gdje se stvara, u izvoru, u maternici. Euripida baš kao i Klitemnestru ne unesrećuje smrt nego život. On prema tome progoni ženu, alj ne ženu naprosto, nego ženu koja rada. Zato njegova Elektra ne übija samo Klitemnestru da bi osvetila oca, ne übija samo Majku kojom zadovoljava arhetipski animozitet u odnosu majkę i kćerke. Elektra umjesto da rodi übija onu koja je nju rodila. Kao što će Medeja übiti djecu jer ih je rodila. Elektra je znači specijalan Euripidov izaslanik. Protiv života. Ona je uništiteljica, zaljubljenica u smrt. O’Neill je rekao: Mourning Becomes Elektra, Elektra postaje emina. A Magelli pokazuje kâko ona nije lice nego stanje što stanuje u nama. Elektrin princip siri se posvuda, obuhvaća cijeli prostor. Napuštena su sela, uništena grobÍja, „mrtva stabla ne mogu dati sjenu, ni cvrćak olakšanje". Stare su nastambe iznutra opljačkane a izvana urušene mecima vremena. Kao da se cijeli svijet pretvorio u rekvizitu vlastite tragedije, Na tavanu kuče u kojoj se ovog Ijeta na Mosoru igrała Elektra pronašli smo jednu staru, dobro sačuvanu kolijeO ku. Kolijevku za neki budući zivot. Odmah je postala rekvizita u predstavi. U završnoj sceni novodolazeće vlasti bacit će je s terase i ona će se raspasti u komádé. Kazališni radnici

popravilj su je nakon pokusa kako bi je mogli ponovno uništiti. U jednom trenutku učinilo mi se kako vidim Euripida gdje se smije gledajući u tu kolijevku skriven iza velike smokve što raste u kuhinji Elektrine kuće. I što nam na kraju preostaje? Sto nam preostaje dok na Magellijevoj sceni predstavnici Kora govore leševima kako će sve biti dobro ako budemo poslušni i radośni? Sto nam preostaje ako znamo da je Kor oduvijek bio onaj domaci glas, glas s ognjišta, sam sukus zavičaja? Sto nam preostaje ako i taj tajanstveni glas kolektivne svijesti govori jezikom politike? Sto još možemo kada Elektra ne moie ostati sa svojim Seljakom, kada u prostoru kojeg vise nema ne może zaboraviti na izravnavanjeraćuna, kada ne možeimatižuljeve na rukama umjestopamćenja? Išto još možemo učiniti kada više ne možemo prepoznati govor kojim govori Dijete u svojoj nedužnosti i povjerenju? Kada u njemu ne vidimo poklon bogova? I dokié će još Orest i zemlja Zajedno cviliti? Sto nam naime preostaje nego da opet pozivamo u pomoc Euripida (a i on nam se cereka), da uz njega okupimo njegove srodnike u literaturi. da krenemo od Homerovih upita, da se zaustavimo kod Eliotove Puste zemlje koja „ne umire treskom nego cviljenjem'ki da napokon zajedno są Seljakom pitamo: Ma koji čovjek, koji heroj, kakav bog? Zaśto su ovdje došli prinčevi? I tko su svi ovi ljudi?

Sto će oni ovdje? Ovdje néma vode, véé samo kamen, i néma vode ni kamena ni pješćane staże, cesta vijuga gore u planine. .. Ovdje se ne može ni sjesti ni ledi. Zašto su došli? Nema više tišine u ovim planinama ni samoée nema. Može li biti da ovdje nitko više ne dodje? Zašto svoje leševe ostavljaju pored svetih kostiju mojih predaka? Sto hoće? Da im lesevi proklijaju? Da procvjetaju? Koji ćovjek, koji heroj, kakav bog? □ Mani Gotovac