Битеф

strani je jedan razbijeni glasovir. Za njim. okamenjena poput Niobe, prosjedit če veči dio predstave Dantonovažena. Njen nepomični lik jedini je tragični akcent u ovoj predstavi. Sva zbivanja u njoj propuštena su kroz filter neke sumome. klaunovske veselosti. Poznato je da medu klaunovima postoje dva osnovna tipa: tužni, „ozbiljni“ bijeli klaunovi i šašavi głupi augusti. Dvije grupe likova u BUhnerovoj drami Ciulli je označio karakteristikama tih klaunova. Mada su kostimski na prvi pogled vrlo autentično prikazani, povjjesni likovi, političari i revolucionari ne samo uniformnom bjelinom noše u sebi nešto od batrgave sumornosti lužnih klaunova: Robespierre (sjajna transformacija Volkera Roosa) pompozan za govornicom. ali histerično čangrizav u privatnim prizorima. St. Just (Leopold von Verschuer) nalickani čankoliz, Danton (Hannes Hellmann) i njegove pristaše, više izmučeni životom nego tamnicom i pranjem mozga. Ne, ti ljudi, takvi kakvi su, nisu sposobni da mijenjaju povijest. I oni je ne mijenjaju. Oni su samo nemočne igračke batrgave lutke u njenim silnim tokovima što sumanuto teku go-

njeni svojom unutrašnjom snagom. Poput lutaka njima če biti otkinute glave. Učinit če to głupi augusti koji predstavljaju puk (izvršna četvorka: Christine Soh, Reinhart Firchow, Stefan Matousch, Daniel Rohr), koji če sumanutom veselošču klicati svojim političarima, a da i ne zna čemu kliče, biti sudac u monstrprocesu. krvnik na gubilištu, a kada se čitava ta lakrdija završi, kada na scenu iznesu u nosilima poiudjelu Lucile (Carmen Plate), prekriju obezglavljena trupla, zapjevat če neki veseli pučki napjev i pocupkujuči otiči sa scene, Ovako koncipirana scenska metafora kao da razotkriva sumanutu pustoši prazninu povijesti. Upravo stoga što bježi od povijesnih konotacija, ova predstava je bliska temeljnom smislu Büchnerove drame. Da je on živ, vjerujem da bi mu se veoma svidjela. Jednako ingeniozna kao i ona čuvena predstava Alexandra Langa, ali postvarujuči Büchnerove suštine na sasvim drugačiji način, ova predstava kao da romoni sumornim glasom prerano umrlog mladog njemačkog romantičkog desperatere u povijesti kao o „pjeni vala“, Sredinom scene proteze se pruga koja tu. gomilom kamenja, završava.

Nad njom je veliki viseči sat. poput onih na kolodvorima. koji je stao. Iz pozadine svjetluca se drvo, za koje s malo mašte možemo zamisliti da je ovo čuveno Beckettovo, iz Godota. Svi elementi scene, dakle, ukazuju da je to mjesto negdje na kraju svijeta. U prednjem planu samo jedna žeIjezna bačva. nastan nekom Čudnom, divljem biču, za koje pravo ne možeš znati je li muško ili žensko. Handkeov Kaspar, baziran na sudbini lajanstvenog Kaspara Hausera iz sredine prošlog stolječa, mladiča koji je pronaden kao „divlji čovjek“, nesposoban da izgovori ijednu riječ osim čudne rečenice: „Htio bih biti takav kakav nekoč bješe netko drugi" (štoje davalo povoda za najfantastičnije kombinacije tko bi on mogao biti), rečenice koja se kao lajtmotiv ponavlja i u Handkeovoj drami, poslužila je Ciulliju da sagradi metafora o jednom dovršenem svijetu. U prvom dijelu on se relativno dosljcdno drži Handkeova teksta. Trojica činovničkih krutih ispravljača uzet če u svoje nježne ruke to biče i ne samo što če ga naučiti „govoriti“ klišetiziranim jezikom, več če mu sagraditi čitav svijet pun topline i pažnje. naučiti ga da se veseli, provodi: ta trans-

formacija divljeg biča u praznoglavu lutkicu. u Barbie ove naše civilizacije, provedena je sa sistematičnom pažnjom i nježnošču, kojoj nema prava opoziva. A kada su dovršili svoj posao. oni su otišli. I ostavili tog novog čovjeka samog. s njegovom samoćom i njegovom šutnjom. Sjajna je Ciullijeva dosjetka pretvoriti Kaspara u Ženu. Zena je trpno biče ove civilizacije i Kasparova pretvorba u žensko obličje još je dramatičnija i singnifikativnija. Ali Ciulli bi se teško odlučio za to da nije pronašao pravu glumicu: Mariju Neumann. Zapamtite to ime! Novi Scampoli i nove Gelsomine radaju se i u svjetskim razmjerima vrlo rijetko, A Maria Neumann u svom krhkom tijelu ima toliko čudesne moči transformacije da gotovo iz sekunde u sekundu možemo ne samo s njena lica. več iz čitava habitusa, otčitavati dramu biča. Bog šulnje A disciplina tijcla i duha Neumannova je pokazala u drugotne dijelu. U njemu Ciulli savršcno izncnadenom i razvijenom pričom bez riječi doslovcc priziva sječanje na budučnost. U mrklom svijetu šutljivih ljudi i Kas-