Битеф

mena ili su još uvek zaključana u nekoj fioci čiji ključ je još odavno izgubljen. U tim dvoranama kraljevi su primali poslanike, odlučivali o ratu i miru, pri svečama citali tajne beleške; kraljice su sa pratnjom sedale na kamene klupe, u dečijim sobama prinčevi i princeze igrali su se žmurke. Citav dvorski aparat služio je kralju i njegovim podanicima. Kraljevi su i umirali, cesto i neprirodnom smrču. U vreme vladanja Hamleta 1, i kasnije njegovog brata Klaudija, prekinuta je kraljevska loža ove porodice. Posle mnogih tragičnih zapleta, osveta i übistava - Elsinor je ostao prazan. Velar zavija po napuštenim hodnicima, niko ne leže u kraljevsku postelju, u jednoj od soba venčič ruzmarina, uz kraljevski presto svitak papira sa ispisanim recinta, recinta, recinta - s Hamletovim potpisom. Jesu li to snovi ili stvarnost? Sta je sanjao Hamlet, danski kraljevič? Možda je hteo da sanja čoveka savršene potpunosti i da ga nametne stvarnosti? Možda je video sebe usred kružnog amfiteatra, Ljudima je diktirao lekcije iz anatomije, kosmologije i magije. Potom je sanjao o srcu. koje kuca, o srcu aktivnom, taplóm, skrivenom, kao stisnuta pesnica, granitne boje, u sumraku ljudskog tela. Možda je sanjao svog oca kako ga uči da lovi; ili toplo majčino naručje ili junake komada uprizorenog na dvoru, u kome su junači zaista umirali s krvavim ranama na prsima, možda sanja Ofeliju, raspletene kose, kako stoji nad svojim grobom i seče kosu koja kao slap pada u tamu. I onda je, možda, video sebe kako stoji na renesansnoj ladi ludaka, u društvu izmišljenih junaka, na simboličnem putovanju koje če doneti - ako ne nesreču, onda bar sliku sudbine i istine. Jer život ludaka na takvom brodu večno je putovanje od grada do grada, putovanje ljudi koji su prekoračili granicu. Tako su zatočenici usred najslobodnijeg i najotvorenijeg puta, na brodu sa koga ne mogu pobeči, na vodi koja je u dosluhu s ludošču. Brod ludaka piovi sa svojom bezumnom posadom da osvoji neznano i otkrije istinu. Tako sanja Hamlet i, jedne noči, možda s olakšanjem, s poniženošču i grozom, sazna da je i sam privid koga neko drugi sanja. □ Livia Pandur

Oče, došao sam „Rodoskrvna“ Hamletova majka u drugom prizoru prvog čina nagovara svog sina: "Good Hamlet, cast thy nighted colour off, And let thine eye look like a friend on Danmark.

Do not for ever with thy vailed lids Seek for thy noble father in the dust. Thou know’st ’tis common, all that live must die, Passing throug nature to eternity.” Smrt je, dakle, nekakav most preko koga se ljudsko biče „preliva“ iz vremenitosti u večnost. I u torn „prelivanju“ je ključ za (novo) čitanje žalobne igre o danskom kraljeviču: kad mati (kraljica) po prvi put pregovori sa svojim sinom, več razotkriva svu istinu života-igre, iako pokušava da svojom izjavom nekako „bagatelizuje“ Hamletovu (preteranu) žalost i „traženje plemenitog oca u pepelu“. Jer, ako je svemu živom sudeno da umre, jedini „lek“ pred smrču, pred virusom vremenitosli , jeste traženje puta u večnost. Traženje one „duge“ za koju islamski ezoterici tvrde da je

uzani, zaljuljani most, jedini put izmedu Vremena i Večnosti. I da bi Hamletu uspelo da pronade i prede táj „most“ - mora da dela upravo tako kako dela, mora se „potapati“ u očevu smrt, bez obzira na to je li njegova smrt bila prirodna ili je bio übijem Samo tako može Hamlet doseči stanje Večnosti, izbeči Vreme i pridružiti se svom mrtvom ocu. Nije, dakle, reč o goloj osveti (revenge) kako je zapisano u prvom (piratskem) izdanju Shakespeareove drame, kojom se sačinjava znamenita trijada Orest-Elektra-Hamlet (Jan Kott), nego o Hamletovoj nezaustavIjivoj želji, žudnji, opsednutosti (gotovo racionalnoj) da dosegne stanje Večnosti, „nirvane“, čiste zemlje u kojoj nema više nikakve mogučnosti ponovnog rodenja. gde bi, zajedno s očem, živeo večno. Mrtav, a večan kao otac. „Obožavanje“ i poštovanje mrtvih (predaka) nije nikada i nigde samo znak svojevrsne obolelosti ili nekakve nekrofilije, nego, pre svega, težnja za uspostavljanjem „mosta“, „duge“ izmedu vremena našeg života i vremena mrtvih - večnosti. Dakle, strast za večnim životom! O torn nama, evrocentričnim polukartezijancima - neshvatljivom stanju „postajanja", koje tako precizno i s jezom vrhunske poezije opisuje Tibetanska knjiga mrtvih , koju je baš zbog toga C. G. Jung nazvao jednim od „najmuževnijih i najherojskijih“ tekstova ljudskog roda. Opravdano se nama, evrocentricima, postavlja pitanje šta uopšte možemo da kažemo o smrti, osim što pišemo tragedije o übistvima i pokoljima. Ništa više! Jer niko se - tako verujemo - nije vratio iz Zasmrtja da svedoči o onome što mu se tamo dogodilo. A stanovnici Krova sveta, i „severni“ i „južni“ budisti, znaju ponešto, ako ne i sve, o smrti; nema nikog ko več jednom nije umro i ponevo se rodio. Lama Angarika Govinda objašnjava tu „jednostavnu“ činjenicu: „Može se tvrditi da niko ne može s punim autoritetom govoriti o smrti ako nije umro; i pošto se niko, kako nam se čini (podvukao I. S.) nije vratio iz smrti, kako bi bilo ko mogao da uopšte išta zna o tome šta je smrt i šta se posle nje dogada“? Tibetanac bi odgovorio: „Nema ni jednog živog čoveka, zapravo ni jednog živog biča koje se nije vratilo iz smrti. Činjenica je da smo svi mi več mnogo puta umrli pre no što smo došli u sadašnju inkamaciju (stanje postajanja). I ono što nazivamo rodenjem samo je druga strana smrti, kao jedna od dve strane medalje, ili vrata koja zovemo ,ulaz’ kad smo napolju, a ,izlaz’ kad smo unutra“. Tako se - bar u svetlosti ovakvog razumevanja „vremena“ (čovekovog ži-