Битеф

VIDELA SAM STA SI URADIO Zakljudla sam da se ne može biti vise u centru grada negó što je to na petnaestom spratu poslovne zgrade u Broad ulici, gde me je privukao plakat koji je obečavao “fanki pokret s prizorima iz sapunskih opera i stolicama iz zabavišta." Ovo potpuno originalno kopile Hamletmachine i Koyaanisquatsi nije izneverilo ni moj smisao za hirovito ni moju žudnju za nedm jedinstvenim. U prizemlju, hol poslovne zgrade bioje pun dobro odevenih muškaraca i žena bezizražajnih lica, koji su svi tužno stezali buketiće sveća, nešto čekajući. Stigli smo na petnaesti sprat i tamo našli muškarca sa aktentašnom kako stoji usred 1 00-metarskog nezavršenog kancelarijskog prostora i zuri u daljinu dok se mi smeštamo. U Prvom delu, Budjenju, njemu se pridružuju drugi muškarci i žene u elegantnoj odeći i patikama i svi zure u to daleko obzorje, osvetljeno jutarnjim suncem. Onda je vreme da se krene na posao, pa tiha flauta i ambijentalna okeanska muzika ustupaju mesto bubnjanju i zvukovima podzemne železnice, a svih dvanaestoro izvodjača nagrne kroz ogroman prostor u stalno promenljivim skupinama, i to je drugi deo: Odiazak. U Trećem delu, Radgledaoci bivaju zamoljeni da kroz prostor krenu ka šest belih kutija obeleženih na podu belom trakom: u svakoj su po dva glumea i sićušna narandžasta stolica. Parovi prevode prizore iz One Life to live i As the World Turns u divlje kineticke plesove, a njihov snimljeni dijalog se ponavlja uz sve vece mahnitanje strasti i pokreta. Svetla nad svakim prizorom gase sejedno po jedno i bivamo privuceni na kraj prostora, gde se okupljamo oko obeleženog igračkog podijuma za Četvrti deo: Žurku. Svi radnici su tu, igraju, šetaju, poziraju, flertuju uz ritmičku muziku, alijos uvek čudno bezizražajnih lica. Zamršena koreografija se ponavlja sve mahnitije dok uz snimljeni vrisak “svi ¡demo do djavola”, jedan muškarac ne izgubi kontroiu i skoči uvis. Tamo ga drže njegovi zemljaci, svi vrište dok ga obreu u krug sve dok muzika iznenada ne predje sa industrijske buke na mirnu baladu. On postepeno dolazi sebi, a smireni junaci, spustivši ga dole, raspršuju se medju gledaocima i pričaju intimne anegdote, neke kiselo-smešne, druge tužne. Zatim postepeno nestaju kroz gomilu, a gledaoci ostaju da zure jedni u druge. U Petom delu, Povratak, glumci se udaljuju kroz polje ervenih zad-

njih svetala sve dok se ne postroje uz svoje aktovke kao na početku da ponove ceo ciklus nekog novog dana. Retko sam vidjala predstave koje su delovale tako celovito: bogat zvuk, neverovatno specifičan pokret, vibrantni, izražajni giumci, ciklično ponavljanje zbivanja, čaroban preobražaj praznog prostora u konkretno mesto, prave kostime; čakje i upravijanje gledalištem na nogama bilo dobro uradjeno. Zamišljeno kao odgovor na Silence Johna Cagea, delo prikazuje besmislenu animalnu prirodu postojanja jer svako radi ono što mora, ne znajući zašto (“ne traže da prokljuve njihovu prirodu”) i tako stvari dodju do vlastitog života, što svakako i eine u ovoj privlačnoj predstavi. Elisabeth Banks OFF BESKONAČNE PETLJE Onome па кода se odnosi sa podnaslovom odgovor na Tišinu Johna Cagea, začarava. Ovo napeto delo, radjeno za odredjenu lokaciju, traje više od 83 evokativna minuta. Atletski ansambl, sastavljen od 12 glumaca, prikazuje masu obicnih Ijudi. Ujutru se bude, kreću se ljudskim potokom, najpre utroje, a zatim neki zaostaju, drugi se izdvajaju, a treći pokušavaju da ih skakućući stignu. Život je niz dnevnih rituala koji haosu daju privid reda. Unutar četvrtastih granica posla, glumei se uortačuju i igraju glupe igre mod, koristed se praznim gestovima i mahnitim pokretima. Na zabavi u noenom disku, igraju, kruže, razmenjuju osvajačke poglede, govore banalnosti, stvaraju mreže i sulude permutacije. Ekspresivno delo destiluje bilione Ijudskih interakcija u beskonačne petlje. Lirska meditacija o žestokom geometriji ambicije i želje odjekujejače zato što se izvodi na gornjem spratu oblakodera u finansijskoj cetvrti. Randy Gener The Village Voice