Битеф

koja se sužava prema vrhu, a Christoph Marthaler je u kantini stavio šešir preko nje i tada nam postalo jasno da je to šešir na pravom čiviluku, pa smo to onda i uradili. To je podstaklo inscenaciju, i na torne sam mu do dañas ostao zahvalan. Reč je o nekoj vrsti pojednostavljivanja metafora koje su znatno rečitije i koje se jednostavno pojavljuju, naprosto uzgred, i uvek imaju veliki umetnički predznak. Tome se radujemo, a pri torn nema radikalnog razaranja, nema napada pruskim argumentovanjem tezama, što meni lično više leži. Marthalerove figure su ljudi koji traže oslonac za sutrašnji dan, a ne za ovaj današnji. Zato su i toliko na meti. Još jednom ču citirati Ludwiga Binswangera, koji govori o nečemu što je u inscenacijama Christopha Marthalera nesporno, a to je manirizam; "Medutim, ovaj svet u kome živimo i ovaj strah od smrti, ovaj gubitak poverenja postaje manirizam, prožima se njime tek kroz napregnuto, prilježno, pa čak i grčevito nastojanje da se pronade oslonac usred ovog opšteg nedostatka bilo kakvog oslonca. Taj oslonac se, pak, ne pronalazi u trpljenju straha, u torn smislu da postajemo ono što jesmo, več u preuzimanju spoljnjeg predloška, predstave, nekakvog uzora i stalnim naporom da taj uzor kopiramo, potpomognuti spolja, kako je naznačeno i u kolokvijalnom govoru, u metafori propelerskog uspona. Samostalnost samostalnog čoveka kao i samostalnog umetničkog stila ogleda se u torne što svi odista jaki stilovi, doduše, pretpostavljaju neki drugi stil, ali samo kao koren, a ne kao sliku ili sferu življenja, bez obzira na negodovanje, ne kao nešto što valja podražavati i svakako izbegavati. Isto váži i za sve zaista jake ljude." Übeden sam da je i Marthaler u torn smislu jak čovek zato što je autonoman. On, naime, poseduje sopstveni ritam i nikakva ga se moda ne dotiče. Zato se uvek obradujem kad sretnem nekog poput njega, nekog ko peva pesme i ume da podstakne tolike ljude da stvaraju autonómni svet. U torn smislu je Christoph Marthaler jak

čovek, ne u smislu konfuzne nemačke metafizike da su jaki najmoćnije usamljeni: on je zaista poslednja velika autonómna pojava. Frank Castorf CHRISTOPH MARTHALER Marthaler, Christoph, geh 1951 in Erlenbach (Schweiz). Komponist und Regisseur. Studium der Musik, Besuch der Theaterschule Lecoq in Paris. Mitte der siebziger Jahre ging er zu Horst Zanki an das Zürcher Theater am Neumarkt, wo er als Theatermusiker arbeitete, aber auch eigene Liederabende und Choreographien herausbrachte. In dieser Zeit komponierte er Bühnenmusiken u.a. für das Deutsche Schauspielhaus Hamburg, das Burgtheater Wien, das Düsseldorfer Schauspielhaus, für das Württembergische Staatstheater in Stuttgart, das Bayerische Staatsschauspiel München, das Schauspielhaus Bonn und das Schauspielhaus Zürich. 1980 beteiligte er sich mit "Indeed", einem Projekt für Schauspieler und Musiker, am ersten Zürcher Theaterspektakel. 1985 präsentierte er beim Zürcher Minimal-Festival die Aufführung von Eric Saties "Vexations" - Dauer 24 Studeň. 1988 inszenierte er mit Schauspielern und Musikern am Zürcher Schauspielhaus den Kurt-Schwitters-Abend "Ribble Bubble Pimlico". Von 1988 bis 1993 arbeitete er kontinuierlich am Basler Theater, wo er gleich in seinem ersten Jahr in den Räumen des Badischen Bahnhofs ein Projekt zum 50. Jahrestag der Pogromnacht zeigte: "Ankunft Bad. Bahnhof'. Es folgten die Produktionen: "Wenn das ALphirn sich rötet, tötet... ein Abend über Soldaten, Serviertöchter und ihre Lieder" (1989); "Stägeli uf, Stägeli ab, juhee!" (1990); Eugène Labiches "Die Affäre Rue de Lourcine" (1991); die deutschsprachige