Битеф

11l U svakoj prednapregnutoj istovremenosti postoji vise priča koje se prepliću, osporavaju, nekad jedva dodiruju ili teku uporedo... Ipak, u oficijelnoj dijahroniji je jedna. Ona koja bride estate, upisujući njihove tragove u svoj glatki teleološki tok. Ali, dta je s tim prebrisanim istorijama? U arhivi čuvaju? Dali su traumatidne? Zavodljive? Neposlušne? Šta bi bile kada bismo u svakom AB preseku raspolagali svim pričama, kad bismo biii arheolozi - arhivari koji otkopavaju kompleksne sinhrone slojeve? Eve, na primer: ...Nekada davno, u modernem zapadnom društvu... u umetnosti se događa krah koji odnosi mnoge žrtve. Sa propašću projekta modernog zapadnog društva - kartezijanskog dobroskrojenog sistema - propada i projekat modernistidkog sveta umetnosti. Rezervat kreacije se pokazuje kao nezaštićem poligon društvene prakse. Umesto autonomnog i nevinog sveta umetnosti - matenjalna društvena institucija. Umesto originalne autentične stvarnosti - artificijelno generisana simulacija. Umesto doslovne prisutnosti - medijska odloženost. Umesto dramske teieologije - algoritam rizomskog hiperteksta, Umesto purgativnog čina kolektivne katarze - dosadna uznemirujuća samorefleksija... Prva, mada žiiava, žrtva tog kraha u svetu umetnosti je projekt autora. Nekada suvereni centrirani subjekt sveta, autor opstoji još samo kao vlastita krhotina. Decentrirana, fragmentisana, razlučena. Zahvaćena procesom koji pokreće, Ne vlada označiteljima, a pokrećući ih, proizvodi označena sveta... Autor posle smrti autora je operater/ka kojem/oj je oduzet božanski dar stvaranja, koji nije genije i ne stvara ex-nihilo. Samo rekombinuje, povezuje, prepisuje, dekonstruide, dizajnira hipertekstove rasute po mreži. On/a je avatar/ka, dizajnirana medijska figura čiji je suverenitet ograničen bivanjem u digitalnom procesu. To, ipak, nije neutralno biće. Stavide, sasvim je determinisano svojom partikularnom pozicijom; svojim, uvek drukdije, prljavim rukama; svojom, uvek individualnom, željom; svojom, uvek specifično proizvedenom, materijalnošću. U tome je osnovni užas savremene umetnosti, užas koji stalno prodire u umetničku produkciju i istovremeno se stalno mora prikrivati. Užas koji ostaje prebrisan u osnovnom toku umetnosti. Trag te hipokrizije, međutim, upisan je u same temelje savremene umetnosti. I zato, evo doslovnog užasa psihoze i smrti autora-koji-ne-postoji u svetu umetnosti postsocijalističke Evrope. I ne samo da je ta užasna priča sporedni tok čiji je glavm akter sablast koja je tek kao isključena upisana u središnu priču savremene umetnosti već je i sama priča izvedena sve samim bočnim scenarijima - podjednako važnim i marginalnim, ukljudivanim i isključivanim po volji publike. Bitno je shvatiti da je reč o tragičnoj figuri. To je autor koji - upravljan sistemom regulacija odnosa modi margine i centra - još nije postao autor, a ved je mrtav. To je medijska figura koja - per definitionem ekranski simulirana - nikada nije bila prisutna, a prisustvo je ved onemogudeno. To je lebdedi oznaditelj koji je - bez starih procedura semioze - spreman da slobodno prihvati bilo koje znadenje, a značenja su čvrsto određena mrežom globalnog kapitala. To je petrificirana poza koja se - odazivajudi se na prizive velikog sjajnog internacionalnog sveta umetnosti - pojavljuje kao drug! koji još nije stvorio remek-delo, a remek-dela vide ne postoje.

To je psihotični, poludeli autor na granici transgresije zakona, a ludilo je već ludilo zakona koji poziva na transgresiju. Učinite sa torn Sablašćukoja-kruži-Evropom šta god želite! ...Ako vaša želja nije već želja drugog. Ana Vujanović PSYCHOSIS AND AUTHOR'S DEATH: ALGORITHM YUO3/04.13 I Psychosis and Author's death: algorithm YUO3/04.13 is the first theatre play from Serbia and Montenegro completely realised through digital technology. By using computer generating and image/audio editing software, as well as information and communication technologies, three modes of performance were accomplished: CD-ROM, LAN and the Internet mode. The CD-ROM has already been published, and at the 38th Bitef there will be a premiere synchronised performance via LAN (at the Industrija internet club in Belgrade) and the Internet (on the website http://www.bitef.co.yu/psihoza). All three modes are realised in real time, by an interaction with the actual audience. Cooperatives from the fields of art and culture theory, performance and visual arts and music, programming, web design and digital sound/image processing participated in working on the project. The play is a co-production of the University of Arts in Belgrade and the TkH-centre; it has been announced as a finalist of the New York Rhizome.org center 2004 competition, It is being realised with the support of the Office of the Culture Secretary of the City of Belgrade. The performance includes: fragments of the 4.48 Psychosis drama by Sarah Kane (translated by David Albahari) and texts Death of the Author by Roland Barthes and What is an author? by Michel Foucault; clippings from the film Last Year in Marienbad (L'Annee Derniere a Marienbad) by Alain Resnais; and drawings by Siniša Hid II Bojan Đorđev, director Born 1977 in Belgrade. Graduated from the Faculty of Drama Arts in Belgrade in 2001, at the department of theatre and radio directing. Active in performance arts since 1998 as a director and/or performer. The author of many experimental performance projects in Belgrade: Frida Kahlo una pierna y tres corazones, 2002, Archaeology/Autopsy of the play Waiting..., 2003, and abroad: The Dracula Project, Vienna/Lyon, 2002/03, B-ing in the Desert of Picture, Ghent, Belgium 2002, Snow White Session and Actress (Work) in Progress, Stuttgart, 2004. In his lucid moments, he deals with drama theatre as well: S. Šnajder The Snake s Skin, 2001, S. Vujanović Frankie Tear's last Death, 2003. Member and one of co-founders of the Walking Theory group (2000), and also a full associate of the TKH performance art theory magazine. Together with Sena Đorović and Siniša Hid Artist in Residence of performance arts at the Akademie Schloss Solitude, Germany 2004/2005.