Битеф

Scenografija je često mogla da stane u jedan veliki kofer, a glavni junak je često bila masovka koja je funkcionisala kao dobro podešen sat U predstavi San letnje noćl koja je pre nekoliko godina gostovala na petrogradskom Baltdomu erotična fatamorgana je žitelje bajkovite šume i stanovnike Atine ujedimla u gotovo nerazmrsivo klupko. Nečije noge su postajale Kalemove magareće uši, nečija poprsja Ijubavna postelja, a te munjevite telesne metamorfoze (umetnici glavne nade litvanskog pozorišta uvek su i žongleri, akrobate i mađioničari) prate se opčinjeno. Pošto ga je međunarodna pozorišna zajednica priznala, Koršunovas je počeo da radi neprenosne predstave, zasićene dekorom, smišljene za veliku pozomicu, ali je energija ostala ista. Romeo iJulija podseća čas na cirkusku predstavu s vrtoglavim salto mortalima, klovnovskim gegovima i iluzionističkim trikovima, čas, naročito na početku, na neku televizijsku razbibrigu. Radnja se odvija u kuhinji. Tačnije, u kuhinji picerije - ipak smo u Itaiiji. Dva tima (upravo tima, a ne porodice) takmiče se u veselju i snalažijivosti. Kad su Frensisa Forda Kopolu (Francis Ford Coppola) pitali kako mu je palo na pamet da snimi film Apokalipsa danas, odgovorio je: "Pomislio sam da će biti baš zgodno posmatrati helikopterski napad uz Vagnerovu muziku". Ponekad se činNa, kad bi čovek pitao Koršunovasa kako mu je palo na pamet da režira Šekspirovu tragediju, on bi odgovorio: "Pomislio sam da nešto prosto kao testo sadrži silne izražajne mogućnosti". Upravo testo - varljivo, podatno, poslušno i lepljivo - postaje glavna metafora (čovek se jedva uzdrži da ne napiše sastojak) ove predstave. Ono se može oblikovati kako god duša poželi. A i telo. Na primer, ogroman falus. 'Ajd da vidimo čiji je veći. Pa jedan tim o punom smislu reči igra na sve, a predstavnik drugog tima prilazi i kastrira testeninu. Ovde se ne tuku mačevima nego kuhinjskim priborom. U prizoru dvoboja Merkucija i Tibalda nožu uglavljenom među noge suprotstavlja se kutlača (na istom mestu). Ispostavlja se da najveći neprijatelj glavnih junaka nije mržnja među porodicama - timovima (takva je mržnja dece na pesku), već knez - oličenje surove i neumoljh/e vlasti. On šeta u strogom crnom odelu i crnim naočarima, personifikujući nasilje i smrt. On prodaje otrov Romeu. Koršunovas je u Moskvi poslednji put bio pre dve godine s predstavom Lice u pamenu po komadu Marijusa fon Majenburga (Marius von Mayenburg). Predstava je govorila o tako uobičajenom događaju na savremenoj današnjoj pozornici (koja ne može bez svih mogućnih perverzija) kao što je incest, Bili jednom brat i sestra koji su se mnogo voleli jer više nije bilo mkog drugog koga bi voleli, Surovi svet odraslih nije ih video, nije ih čuo, nije ih razumeo. U finalu dečko je čitav taj svet koji je za njega bio jednak njegovom stanu, zapalio zajedno sa samim sobom. U Licu u plamenu su brata i sestru igrali Raza Samuolite i Gitis Ivanauskas. Glumili su tako potresno - i detinju ljubav i strah i očajanje - da su gledaoci prosto zaboravljali na nesavršenstvo i deklarativnost komada. U novoj predstavi Koršunovasa isti par igra Romea i Juliju i činjenica da za sobom imaju iskustvo ovladavanja brutalnom modernom dramom, na šekspirovskoj predstavi ostavlja sasvim neočekivan pečat. To je tragedija koja se dogodila posle seksualne revolucije. U svetu u kojem caruje večiti pubertet. (Ne samo Romeo i Julija, čak je i Paris sasvim golobrad, budalina kudrave glave). Mržnji se ovde ne suprotstavlja ljubav koja sve uzvišava, sve preobražava i briše sve granice, već upravo polni zanos u kojem se oseća moćna paganska sila.

(Uopste govoreci, litvansko pozonste je veoma mnogo zasnovano na paganstvu i njegova izvanredna metaforidnost, naravno, ima paganske korene.) Rekla bih da je ovo još jedna varijanta Koršunovasovog Sna letnje noći u kojem je moćna seksualna energija bila osnovni motiv. Jedino što su tamo beskrajne metamorfoze šekspirovskih junaka govorile o beskonačnom kruženju stvari u prirodi. Ovde je konačno, Ali isto tako kruženje. Ne neko slučajno kretanje u krug - razgolićeni mehanizam časovnika koji projektor naglo osvetli ili ogromna rotaciona bačva nisu toliko važni u ovoj predstavi. Važno je još nešto. Romeo i Julija kod Koršunovasa nisu van tog vrtloga, već se prirodno uklapaju u njega. Sve okolo je puno faličke energije. Svuda kipti od viška životne snage. U jednoj od masovnih scena koja se dešava pod plaštom noći, neko ne može da odvoji ruke od polnih organa. Neki par se Ijubi na poklopcu oslonjen na ivicu kovčega, seksom smrt ispravi, Eno, Romeo se s blagoslovom Lorencovim upućuje Juliji, a eno Lorenco lično obara dadilju na kuhinjski sto (ona je ovde zamišljena vrlo smešno - tetkica u kućnoj haljini, malo ispijena, pali cigaru na cigam, pušta dim iz nozdrva i nimalo se ne gadi telesnih uživanja. Osim testa, u Koršunovasovoj predstavi postoji još jedna metaforična dominanta: brašno. Ono je ovde i talk, i bela maska smrti, i otrov za Romea i čarobno uspavljujuće sredstvo za Juliju. Lorenco joj njime posipa glavu kao pepelom. A bačva puna brašna postaje mesto i pogibije, i venčanja i seksualne inicijacije. Neumoljiva sudbina gnječi i mesi Ijudske živote kao teste. A ti se životi rasipaju u prah sa istom lakoćom kao brašno. Kao i uvek kod Koršunovasa, u predstavi ima nekoliko prizora neverovatne snage. Kada, na primer, dadilja navlači venčanicu na Juliju koja spava dubokim snom, a odmah posle toga joj sklopi ruke na grudima: bračna postelja postaje odar. Ili potresna završna scena kada Lorenco, pošto su glavni junaci stradali, očajno pokušava da otvori poklopac kovčega u porodičnoj grobnici. Romeo i Julija, posuti brašnom, vrte se za to vreme u bačvi na samom proscenijumu. Kakva prekrasna vrteška! Poklopac kovčega pada. Junaci odjednom malaksavaju i klonu. Ispostavilo se da je smrt jača od života. Mržnja jača od seksa. Da li su jači i od Ijubavi - teško je pitanje. U ovoj predstavi o mladosti, koja nije rađena mladalački, rekla bih da se njime nisu bavili. Marina Davidova, izvestija (Moskva) 6. X12003 Vilna - Moskva JULIJA MORA DA UMRE U ovoj predstavi posebnu pažnju privlači scena kad se tragedija bliži raspletu i dadilja stiže da probudi naizgled mrtvu Juliju, ujutro pred njeno prividno venčanje. Upravo na torn mestu u Šekspirovom tekstu reditelj, kao veknu hleba, prelama vekovnu pozorišnu tradiciju u prikazivanju Romea iJulije. ...Dok petlja okolo i mrmlja besmislene reči, dadilja se priprema za dugačak obred oblačenja neveste: cipele, čarape, haljina, veo... Nevesta spava. Mrtva je u stvari. Samo mi, gledaoci, to znamo. Dadilja počinje da je oblači kao bebu: čarape, cipele, haljina, veo... Publika napeto čeka: kad de dadilja primetiti da nevesta nije živa? Kada de početi da vrišti i da se kaje? Još nije vreme za veo. Dadilja nastavlja da pažljivo oblači mrtvu Juliju kao zaspalu