Битеф

smeh, Filmovi Čarlija Čapiina su zapravo tragični filmovi, ali mi ih gledamo i stnejemo se sudbini tog čoveka. Svi ti termini - tragedija, komedija, drama - nisu preduslov za pozorišnu radnju. Možemo, naravno, da manipulišemo rečima, pričamo o tragikomediji, tragikomičnoj drami i tako dalje, ali u svetlu punoće današnjeg pozorišta, ta kulturna terminologija izgleda bajato. Odbacuju se nepotrebni pojmovi koji ništa ne znače. Ostaje iskustvo: ovo je tragično, a ono komično. Isto je sa muzikom i slikarstvom. Pitanje: Običnim Ijudima se desto govori da je pozorište svet glumaca, reditelja, scenografa, majstora rasvete, blagajnika. Slažete li se sa definicijom iz rečnika da je pozorište umetnost glume i ustanove (zgrade) u kojoj se prireduju javne predstave (komadi)? Odgovor: Pozorište je zajedničko delo u kome učestvuje mnogo ljudi koji nešto rade: neko šije, a neko plete, Naravno, današnje pozorište ne počinje od vešalice. U torn smislu, blizak mi je način razmišljanja poljskog teoretičara i reditelja J. Grotovskog (Grotowski), ili, tačnije rečeno, njegova računica bez koje se pozorište jedva može zamisliti, meni je još bliža. On pita: "Može li pozorište da postoji bez vešalice?" I odgovara: "Može'. A bez dekora? Možda, da, može. Bez muzike? Možda takođe može, I tako dalje - dok ne stigne do pitanja; 'Može li pozorište postojati bez glumca?". Tu stane. Nema pozorišta bez glumaca. Ili bez gledalaca. Glumac i gledalac. Pozorište je mesto gde se oni sreću, Samo se glumac priprema za susret, gledalac ne. Sada možemo drsko da zaključimo i ustvrdimo da je moderno pozorište takođe mogućno bez glumaca, odnosno bez lica koje se posebno sprema za susret i očekuje reakciju na svoje akcije. Hepeninzi (i sve druge akcije) bili su i ostaju samo susreti, potpuna improvizacija, bez predviđanja reakcija. U celini, međutim, pozorište uvek počinje od susreta. A kasnije, naravno, taj susret može da se završi i vešalicom. Pitanje: Šta se krije iza elegantne i asketske statističke trilogije; kreativan spoj sa glumcima, tačan red i stroga poslusnost, improvizacija i neodređenost, spontanost Ijudskih odnosa? Odgovor Neodređenost, spontanost, improvizacija, ne pokušavam da autorima sugerišem svoju viziju kako bi na osnovu nje stvarali. Susrećemo se da bismo improvizovali. S druge strane, improvizacija sama po sebi još nije rezultat. Ona je proces, traganje. Moramo da analiziramo sebe, da prodremo u sistem svojih umova. Postoji jedna ruska reč "zaum" (van pameti, mudrovanje). To je zanimalo nadrealiste: sipali bi boju na platno i neka apstraktna, nasumična mrlja već bi diktirala formu, izraz. Delo je samo trebalo dovršiti. Rekao bih da naše odnose sa glumcima određuje nepoverenje u sopstveni um i našu društvenu i kultumu atmosferu, Tragamo za nečim čime ćemo sebe iznenaditi, dok improvizacija, kao što znamo, pomaže da se izazove božanska iskra. Pitanje: Plašite li se scenske materijalizacije vaših likova, duhova, koji se tope u gradskoj noći?

Odgovor: Ne. Načelo koje stoji iza naših predstava ne može tako da utiče na glumce. Suština tog načela je da se glumac ne preobražava u junaka, on ga igra ili, tačnije, on obavlja funkciju lika, navlači ga kao odelo, a onda skida. Ne misiim da maska može imati tako katastrofalno dejstvo na ličnost. Glumac može i mora da otelovljuje svoja marginalna umna stanja na

pozornici, all to za njega nije opasno. Opasno je preobraziti se u drugoga, opasnost od šizofrenije je u poistovećivanju sa likom. A materijalizacija nedijih najboljih ill najgorih osobina jedina je terapija za pravog glumca. I za gledaoca. Pitanje: Ipak ostaje utisak da među njima postoji posrednik. Dali vas to uznemirava - svuda videti pozornicu... i likove - kad gledate na sve ljude kao da su poput vas. Možete li da se oslobodite pozorišta kao od fantoma? I želite li da se oslobodite? Odgovor: U tom pogledu sam Slobodan. Likovi, pozorišni fantomi me ne progone u stvarnom životu jer umetnost ima svoje zakone. I svoj život, takode. Ti zakoni su desto apsolutno suprotstavljeni. Ako se oni stalno mešaju, to je znak poremedenog uma. Moram reći da šizofrenija zbilja predstavlja profesionalno oboljenje pozorišnih ljudi, glumaca pre svega. Za to je delimično kriva stara pozorišna škola. Dešava se da se neko preobrazi u Hamleta i oseća se srednim, tako da kasnije sve te Hamlete srećete po radnjama i kafićima kako zasmejavaju svet. Dela i budućnost njihovih autora povezani su čarobnim nitima. Različite dramske price desto progone one koji su s njima povezani. To je kao podsvesno pamćenje, viđenje bududnosti, posledica prošlosti. Mislim da je to problem odgovornosti. Ne treba odijukati sa pozorištem ili biti suviše opdinjen preobražajima, jer, ako to uradite, kraj de vam biti vrlo tužan. Potrebno je biti oprezan. Neko je jednom rekao da se pojedincem, lidnošdu neko može smatrati samo dok se oseda odgovomim za ono što mu se dogada. Neko drugi, medutim, odgovorio je da je u ovom životu umetnik samo obidan špijun. Osoba koja se "lažno" ponaša. Tu je njeno prokletstvo. Prema tome, govoriti o umetnicima kao lidnostima možda je previše... Pitanje: Šta je vaš duhovni alibi? Odgovor: Pripadam onima koji su spremni i želeli bi da veruju u ono što su stekli. Kao umetniku, potreban mi je alibi: umetnik ima nesumnjivo pravo da bude subjektivan. Umetnost je kutak u svetu, u kojem subjektivnost uvek ima kontrolu. To je karakteristidno za svaku generaciju. Pitanje: Mnogo ste govorili o vremenu. Koliko je sada sati u Litvaniji? Odgovor: Ponod je. Razgovor vodio: Aleksijus Matvejevas Linija, prolede - leto 1997.