Битеф

bih, ipak, da je glumac uvek spreman na svaki način rada. Poslednjih desetak, čak i dvadeset godina, svaki redrtelj je "donosio" neki način rada. Naročito u ovom (Mladinskom, prim, pisca teksta) pozorištu. Takav rad mi daje najviše slo bode, iz čega proizlazi i najviše kreativnosti. U razgovom s kolegama iz drugih instrtucija učinilo mi se zanimijivim da svi uživaju na probama, ali predstava je nešto drugo. Predstava sama po sebi ima neka ograničenja, predstava je reprodukovanje nečega što je nekad, u nekim trenucima na probama, verovatno bilo mo. Pretpostavljam da može b’rti mučna svest o tome da predstoji još četrdeset ili pedeset repriza, na kojima treba reprodukovati, odnosno pokušati da se ponove živi trenuci. Možda ima takvih trenutaka! Ipak, ovo veselje, ovu veliku radost s kojom dolazim na predstavu - jer dolazim da bih živeo neke trenutke ili doživeo neko iskustvo koje je svaki put drukčije - nisam ranije nikad osetio. Matej: Radeći sTomijem bavim se delićem samoga sebe, nečim što ima ime, na primer, duša ili tako nešto, bavim se u suštini nekom svojom maštom. Sta god da sam radio u životu, taj delić je uvek postojao, mada vise nesvesno. Nisam baš znao šta ću s njim, šta da radim sa unutrašnjim nagonima, impulse ma. I ja sam se na probama dobro osećao, mada nisam baš tačno znao zašto. Ovakav način rada pruža mi mogućnost da stvari konkretizujem, da imam svest o tome šta ja to činim sa svojom maštom. Ono što čovek nosi u sebi, u svojoj psihi, mnogo je konkretnije. Sad se ovi impulsi mnogo lakše iznova podstiču, Jedan od načina, na primer, jeste da se prisetim određenih okolnosti iz prošlosti i pokušam da sebe dovedem u isto raspoloženje. Unutrašnji proces u sopstvenoj psihi, u sopstvenoj mašti - tako mogu mnogo bolje da konkretizujem. Simona: U svom životu teško nalazimo iskustvo koje odgovara nekom liku iz price, na primer Andreju. Matej: Nemam iskustvo nalik na iskustvo Andreja, koji je prokockao kuću. Ali u svom životu mogu da nadem situaciju koja me na to podseća, i od toga polazim. Ta iskustva mogu biti veoma banalna, na primer kvar na automobilu koji ne umem da otklonim, Takvu situaciju tada doživljavam ovde, na sceni. Reč je o tome da to nije “prošlosf, već da tu situaciju živim tako ona postaje Andrejeva i povezuje se sa njegovim karakterom i njegovim iskustvom. Takav rad mi pruža mogućnost da nadem sredstvo koje mi na sceni pomaže u približavanju srtuacije, pa i iskustva karaktera koji tumačim. Simona: Da li bi mogao da odrediš svoj odnos prema takvom načinu rada? Matej: Uživam u radu. Vratio mi je veru u to čime se bavim, u moju profesiju, veru koju sam već bio izgubio. Doneo mi je radost i volju da i übuduće radim u pozorištu. Cini mi se da ovo svoje iskustvo mogu da koristim i u radu sa drugim rediteljima, u drugim pozorištima. Naravno, takav rad traži dugotrajan proces. Svestan sam da se nalazim negde na početku. Potrebno je neprestano raditi. Simona: Znači, glumcu je potrebno odredeno vreme da se razvije. Potrebno mu je vreme da stvari u njemu sazru. Stvaranje i realizacija predstave ipak su povezani sa mnogim činiocima, na primer sa brojem proba, datumom premijere.

Matej: Možda smo radili približno mesec dana duže nego u nekom drugom pozorištu. Duže smo radili i zato što smo sami tražili kodove i jezik da bismo se mogli zaista razumeti. To smo učili, nismo radili prema odredenom metodu. Za to nam je bilo potrebno izvesno vreme. Ponešto smo doduše naučili već radeći Edlpa, nešto pri radu na Galebu, a ponešto smo dodali sada. Primož: U slovenačkom prostoru je reč "metod" i sve što se s njom povezuje nekako stigmatizovana: "Aha, to su oni koji se prave pametni". Ne voiim kad se kaže da smo predstavu radili po nekom "metodu". Ako glumac postigne da mu se na sceni veruje, da deluje verodostojno, o kakvom meto du je onda tu reč? Simona: Nije reč o tome da ovde objašnjavamo ili veličamo pojam "metoda". A nije reč ni o našem opredeljivanju ili našem sudu o tome. Interesuje nas isključivo vaš giumački rad. Maruša: Kad je reč o meni, bila sam Korunova učenica. I ne nameravam da tvrdim kako smo danas ili pre tri meseca otkrili svet Svako od nas ko se u svom radu prošetao kroz različite estetike, našao je sopstveni metod. Većinu tih iskustava nosim sa sobom još od profesora Koruna. On to nije direktno nazivao tako kao što to činimo mi. Bavili smo se, medutim, supstitucijom, treningom okolnosti, osećanjem za okolnosti i sličnim stvarima. Meni se sviđa što je to ovde dobilo svoje ime, oblasti koje čovek trenira ili, na primer, da kažemo veštine. Posle mnogo vremena počela sam se baviti isključivo sobom, svojom glumačkom suštinom, a ne dramaturgijom neke odredene estetike ni svojom funkcijom u nekoj odredenoj estetici. 0 svemu ostalom brinu drugi. Tomaž: Uvek je reč o metodu. To što se radi veoma se teško može definisati. Metod može da se definiše po tome odakle proizlazi: od Grotovskog, Strasberga, Stanislavskog itd. Reč je o suštini savremenog pozorišta: kojim metodom postići odredeni rezultat. Zanimljivo je da taj metod sve vreme nastaje i razvija se. Ne može se ni teatrološki definisati. 0 Galebu. na primer, možemo reći da je to bilo novo čitanje Stanislavskog, ali to uopšte nije bitno. Zato je zanimljivo kako svako od nas govori o tome, kako se s tim suoöava, odnosno, ovde je više reč o razgovoru u vezi s tim šta Tomi pruža putem sistema koji razvija u Studiju. Ako se taj sistem, taj metod dalje razvija i oplodava, doduše postepeno, onda ima smisao, mada nije postavljen dogmatski. U Sloveniji, nažalost, nismo stigli dotle da bismo teoretski definisali šta su metodi, jer nemamo razvijenu teatrologiju. Amerikanci je imaju. Zato je problematično odmah reći da su "to oni što vežbaju", a na Akademiji su "radili po Stanislavskom"; svaki profesor, verovatno, ima svoj metod, Oni koji su bili u klasi profesora Koruna imali su veoma precizan, razradeni metod. Neki drugi, opet, radili su drukčije. Barbara: Reč metod koristi se iz potrebe da se nešto definiše. Kao I u svim profesijama, I ovde je u pitanju samo način rada. Svuda postoji metodologija rada. Stanislavski je već otkrio određene elemente koji su suština glume. Naš rad, na primer, uvek počinje relaksacjom. Veoma je značajno biti opušten. Još je važnije, međutim, da u postupku opuštanja glumac oseti sebe. Tek kad se to desi, možemo početi da radimo. Onda sledi lično raspo-