Битеф

sve doživljavam lično. Zbog te organske provere mogu da kažem da je lik napisan bez greške. Neki pisci u svojim dramama na silu izmišljaju neke mehanizme koji, po logici stvari, ne proizlaze iz lika. Prosto nisu organski izvedeni. Sebastijan: Zašto ponovo Cehov? Verovatno je na našem razvojnom putu to nekakav stepenik koji u ovom trenutku najviše odgovara. Čehov je, bar prema mom shvatanju - da tako kažem - actable - (igriv, glumljiv; Iva i Uroš übacuju prevod). Primož: Smisao pozorišta je u onome što se dešava tog trenutka, ovde i sada. Kad stvari tako doživljavam, bez obzira na to da li je reč o filmu ili o pozorištu, zadovoljan sam i u tome uživam. Srećan sam kad lično postajem deo toga i to mogu da podelim s drugima, Robert: Zašto u pozorištu stalno stremimo ka realnosti? Zato što je još nismo pronašli. Ako bismo je jednom pronašli, prestali bismo da je tražimo. Srećom, i gledaoci imaju isti problem, pa tako zajedno s njima možemo da se prebacujemo iz jednog privida realnosti u drug!. U tome mnogo mogu da nam pomognu autohipnotički metodi. Suština je u tome jesmo li svesni da je reč o autohipnozi ili smo, možda, hipnotisani i izvan scenskog prostora. Sandi: Odnos prema realnosti se menjao tokom vremena. Ako se predajemo nekom radu i ako smo u tome pažljivi, organski, emotivni, onda se u svakom trenutku može funkcionisati. Robert Ni Cehov ni Šekspir nisu otkrili nikakvu apsolutnu istinu. Obojica su pokazali nepatvorenu izgubljenost u prostoru i vremenu, A mi smo izgubljeni na isti način. Matej: Pa i da budemo neaktivni, i da ne razmišljamo, i to može biti suština našeg rada. Ne razmišljam, samo osećam. Maruša: Cesto mi se dešava da na probama nešto predstavljam, bivam "korišćena", ali do večeri uvek moram nešto da izmlsllm, moram nešto da proizvedem u svojoj glavi. Onda na probama postajem kreativna - moja mašta je svesno živa. Simona: Kao gledalac mogu da kažem sledeće: ako glumački rad na sceni teče kao sam život, onda je gledalac prinuđen na razmišljanje. Zbivanje na sceni, inače, može samo da se doživljava, oseća... Između nas (glumaca i gledalaca) može da se uspostavi opuštena, nenasilna komunikacija. Robert: Postupak ill metod, ili kako god to nazivali, ograničava nas na sopstveni svet predstava i samo takav svet je dopušten. Sve je u tvojim rukama, oslanjaš se na ono što si ispleo u svojoj glavi, nema čak ni partnera; čak je i partner nekakav statista koji služi doživljavanju tvojih imaginarnih

sadržaja. Ako pređeš taj okvir, prestaješ da budeš pravi, nisi vise u okviru metoda. To onda nazivamo sloboda ili nezavisnost, više ne zavisiš ni od koga i ni od čecja, već tokom cele predstave slobodno putuješ kroz sopstveni monolog. Sta me, dakle, u svemu tome muči? Muči me to što sam samome sebi najdosadniji stvor na svetu, uhvaćen u uvek ista polazišta i okvire, pa tako i rad na torn nezanimljivom sadržaju doživljavam kao veliku dosadu i usamljenost Pa ipak, nije reč o tome da bih želeo da prekraćujem sebi vreme time što ću čeprkati po drugim Ijudima i prekrajati ih prema svojoj volji, već o tome da tek kroz drugog čoveka mogu da prepoznam svoju zabludu kao zabludu, jer sam nisam u stanju da je vidim. Svoje misli, emocije i nagone mogu da razapinjem na sve četiri strane, ali život i istinitost postižem tek kad se neko toliko sažali na mene da uz njega mogu zaboraviti sebe. Tek na tom mestu se otvara dijalog. Samo, šta da radimo kad takvu utehu mogu da nam pruže samo još deca i domaće životinje. Janja: To ne treba smatrati toliko sudbonosnim. Niko nije prinuđen na to. lako sad poznajemo tu tehniku, neću se odreći ni svojih malih tehnika. Obradujem se kad ih primetim unutar ove tehnike, jer zapažam nešto što sam nesvesno radila i pre toga. Suština je u tome da ih postanem svesna, iako su samo moje. A svako traga za sopstvenom istinom na svoj način. Pozitivna strana tog traganja je u tome što svako može da ga pnlagođava po sopstvenoj želji.

Sa glumcima Matejem Recerom, Marušom Gejmajer - Oblak, Barbarom Krajnc, Ivom Babič, Janjom Majzelj, Urošem Mačekom, Primo žem Ekartom, Sebastijanom Kavacom, Robertom Prebilom, Sandijem Pavlinom, Jadrankom Tomažič i Marinkom Stern u junu 2001. razgovarala je Simona Ješelnik. Učestvovao je i TomažToporišič. Melihovo, 25. novembra 1892. Čehovljevo pismo AS. Suvorinu (...) Sada je veliki trenutak nauke i tehnike; za nas umetnike to je sumorno i dosadno vreme, a i mi smo turobni i dosadni: radamo decu od gutaperke. Razlog za to nisu naša glupost, neobdarenost i drskost, kao što misli Burenjin, već holest koja je za umetnika gora od sifilisa i polne nemoći. Činjenica je da nam nešto nedostaje; odignete li plašt naše muze, otkrićete prazan prostor. Imajte na umu da pisci koji važe za večne ili jednostavno dobre i koji nas opčinjavaju, imaju jednu zajedničku veoma značajnu odliku: idu u nekom pravcu i zovu nas da krenemo s njima, a mi osećamo, ne razumom već čitavim svojim bićem, da imaju nekakav cilj, upravo kao što ga je imao duh