Борба, 10. 10. 1991., стр. 17

_ ILIJIGE __

А у i '

гоотђепог srca Idrabić, BIGZ, Beograd, 1991.

03 ı kome ne mora da smeta ni glomotnojstom, da prodene sudbine svojih jusm i neodlučnosti i uvrnuti junaci, koji s|ig:alja i vrckavi humor, nasočen inte| samas je već uvodio isti nobelovac, od влејага2

»mo:ome što je njegovo kazivanje dvos· mijim otkačenjaštvom ispunjava svaki ssaologađaje, u romanu „Više se može... · Đigtski naslov ne uspeva da ofira ili naје ба ацгот опеобсауапја и ргол 50n mom novom romanu američkog pisca rio Zorica Babić, u prividnom potčinja2 RViva svoju strategiju podsmeha i pec-

Sjevstvo апкоу i Nadežde Obrado· 1991.

sižmešta kraljevstvo, recimo pevanja, u

> Što veli jedan stih, traži „luk usamnove niske stihove pogodna pesma ila prediva da bi mogli da se zaustaputnom. Ili je to varka, poput gvozva s jedne i s druge strane „isto nikoji u hinduizmu predstavlja sunčeru, simbol same religije, dakle točak uxiku. Ili bar ukazuje da je Drugo krar prevlada upitnost, i ujedno sećanju zsama u ovoj zbirci Dejl Kušner ima mikinja izdušiti da svet „nije srušen“

· a žena

manović i Ane Jovanović, „Na-

IuiBjubavi Anik Žej, se, u novoj knjizi, eme — osamljenosti. Sve šaramare za čovek živi na usamljenom ostrvu i a se čini obratno, da je uspeo da joj sre pripovesti, iz pika će morati sebi su stvari stajale mnogo nepovoljnico, zaljubljenu ženu. Jjjubića i koristi njegove pogodnosti, [ije olakost trijumfa i nemogućnosti opremosti sve što ga dalji i „otiskuje“ || — ljubavi. Pobedničke slike, kojima nn Friman, s kojim se zbližava, ne bi ; sjtata već unapred upakovan nepovo20105. "а

danas“, Studentski kulturni

rmm sistemu“ i Tomislav Gavrić će u elu njegovu sintaksu. Jer ta sintaksa УК ogleda, Gavrić će govoriti o meta2, posebnim oblicima naracije kao i

ima, pre nego što pređe na ispitivae filma, u uvodnom zapisu govori O copčinjenosti u zamračenoj sali, pred sma, osobitog doduše, on se može \zlike“, kako govorenja tako i viđe-

)iva i MI %. Mec), daleko je nepredvidljivija'

га naiva gledanja.

IR

Priredio S. Lebedinski

аташе

опаспо je Ante Pažanin, filozof iz ·

Zagreba, uradio ono što mi, zbog suYe jete ili objektivnih „prepreka“, nismo uspeli. Svojevremeno je, naime, bilo planirano u obnovljenim „Karijatidama“ publikova-. nje Huserlove „Krize...“, ali se posle javnog: spora koji je do danas ostao nerazjašnjen od: toga odustalo. Pomenuo sam ovaj spor samo zato da bih podsetio da je prvi nacrt svoje „Krize...“ Huserl objavio 1938. godine u časopisu „Philosophie“, koji je tada izlazio u Beogradu. Inače, u ovom prevodu, objavljen je samo glavni tekst „Krize“, bez takozvanih dopunskih tekstova, koji iznose još oko tri stotine stranica. Izdavači „Philosophie“ bili su nemački filozofi koji su emigrirali pred Hitlerovom vlašću, koja je ostarelom Huserlu, zabranila svako publikovanje i svaki javni rad u Nemačkoj. Huserl je na glavnom delu „Krize“ radio do leta 1937. godinc sve do nastupa smrtonosne bolesti (umro je 1938. u Frajburgu) tako da je ovo veliko dclo ostalo nedovršeno. >

Fenomenologija je inače još za Huserlovog života postala svetski filozofski pokrct, čiji se uticaj uoči drugog svetskog rata osetio i u Beogradu; zapravo poslednji značajan filozofski pokret tih razmera i uticaja. O naročitom značaju fenomenologije za evropsku i svetsku kulturu zanimljivo svedočanstvo, povodom pedesetogodišnjice Huserlove smrti, izneo je najveći živi fenomenolog sadašnjice Hans-Georg, Gadamer, koji u svoјип sećanjima veli: „Postojalo je bezbroj predloga kako bi se mogla spasiti Evropa (reč je o 1920. godini kada je Gadamer upoznao Huserla). Bila su, veli Gadamer, spomenuta imena kao Stefan George, Max Weber, Karl Marks, Oto von Giercke, Kirkegard da

·bi na kraju neko odlučno rekao da је to u

stanju da učini samo „fenomenologija“. Gadamer na kraju ističe da je Huserl i svojom spoljašnošću izgledao kao „tipični tajni savetnik epohe“, samosvestan i sasvim prožet svojom misijom. On je, zaključuje Gadamer, „sasvim ozbiljno svoj rad smatrao jedinim

ČETVRTAK, 10. OKTOBAR 1991. GODINE 17

Blarafija Kako spasiti Та)

Edmund HuserlI: „Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija“, „Globus“, Zagreb, 1991.

spasom sveta pred propašću, naime, pred propadanjem u smrtonosni skepticizam, relativizam i nihilizam“. Tom propadanju u „smrtonosni skepticizam, relativizam i nihilizam“ danas se, prema Pažaninu suprotstavljaju svi stvarni predstavnici fenomenološkog pokreta, jer njih i danas ne karakteriše samo svojevrsna fenomenološka metoda i

~ ћегтепеш!Ка перо i praktično osveštavanje

i traženje izlaza iz krize i nihilizma. Tako jedan drugi nekadašnji Huserlov učenik, Emanuel Levinas, ističe da se fenomenologija ne bori samo „protiv nihilizma jedne kulture nego protiv kraja sveta“. Kada Huserl u predvečerje 1933, veli ovde Levinas, počinje sa pisanjem svog poslednjeg dela „Kriza evropskih nauka ı transcendentalna fenomenologija“ onda kriza ne posvedočuje „neku internu krizu njegove fenomenologije, nego kraj jedne kulture i nesposobnost ljudi. I ko zna — možda, u predvečerje 1933. kraj sveta“.

Nije, dakle, slučajno da je posle Huserlove smrti upravo „Kriza“ bila najuticajnije Huserlovo delo. „Pa ipak, veli u svom pogo-

voru Pažanin, ni u svojoj kritici moderna svijeta znanosti i tehnike Huserl nije, poput postmodernih «iracionalista, protivnik ni znanosti ni tehnike, nego se u čitavom svome delu zalaže za obnovu filozofije, kao znanosti ı za izgradnju suvremenih znanosti pomoću transcendentalne fenomenologije kao filozofije. „Nije naravno lepo u ovim ratnim vremenima polemisati sa nekim ko vas ne može čuti pa ni odgovoriti, pa»ipak moram reći da ova konstatacija sadrži potpuno nerazumevanje ne samo postmoderne, nego na izvestan način i same fenomenologije. Jer, niti se takozvani „postmoderni iracionalisti“, kako ih naziva Pažanin, iracionalno opiru „blagodetima“ našeg tehničkog sveta, niti je Huserlova fenomenologija, koja doista jeste poslednji veliki, kao što sam rekao, pokušaj rekonstrukcije evropskog racia, oslobođena svakog „iracionalizma“. Pre bi se moglo reći da se u okviru fenomenološke meditacije ocrtava jedan kritični trenutak, izvesno poricanje nauke koje se sastoji upravo u tome da se odbiju njena „objašnjenja“. To podizanje na stepen transcendentalnog, do samih fenomena, koje prema Huserlu nisu empirijske nego transcendentalne datosti, zato i otkriva evropski svet života kao svet zahvaćen krizom, krizom racia. Tu jednom ustanovljenu krizu nije moguće zatvoriti fenomenološkom redukcijom, kao što to veruje Pažanin, shvatajući fenomenologiju kao odbranu pred postmodernim iracionalizmom, budući da Je ovu „krizu“ otvorio upravo Huserl, a ne postmodernisti. Pojam transcendentalnog tako i. dalje ostaje osnovni problem savremene filozofije. Polemiku postmodernista sa fenomenologijom potrebno je, po mom mišljenju, zato videti ne kao spor tobožnjih -fenomenoloških racionalista sa postmodernim iracionalistima, nego kao najplodniji spor savremenog mišljenja. U tom pogledu su upravo postmodernisti, svojim insistiranjem na krizi transcendentalnog, možda jedini autentični savremeni tumači izvorne fenomenološke

intencije. Nenad DAKOVIĆ

~

elni pjesnik svoje generacije i danas

jedan od sve značajnijih slovenačkih

esejista, Aleš Debeljak (1961), poslije višegodišnjeg boravka u Americi, objavio je knjigu eseja Tamno nebo Amerike (1991) u kojoj predočava sopstveno doživljavanje američke kulture, uočavajući kako njene vrijednosti tako i njene slabosti. U prolegomeni knjizi, koja prevashodno pripada oblasti komparativne sociologije kulture, kaže da bi njegova saznanja i utisci bili znatno siromašniji bez susreta sa divnim ljudima koji su mu obogatili život u Americi i njegovi tekstovi nas u to uvjeravaju,jer im boju i aromu životnosti upravo daje „protok snažne energije“, te međuljudske „dobre vibracije“.

Za vrijeme studija u Americi, gdje se još nalazi, Debeljak je „učio, prilično čitao, putovao i gledao, gledao, gledao oko sebe“. Proputovao je prostranstvom između Atlantika i. Pacifika, ali sve viđeno i doživljeno smješta u istorijski kontekst, dajući mu moralnu perspektivu. Njegov duhovni putopis bavi se kampusom, posebnim načinom života i rada na američkim univerzitetima, akademskim intelektualcima, odnos prema knjizi, masovnim medijima, televizijskim propovjedništvom, novom religioznom sviješću, bezdomništvom i usamljeništvom u Americi, svime što je uspio upoznati iznutra, sačuvavši oštrinu pogleda izvana i neophodnu kritičku distancu. „Tamno nebo Amerike“ je, kako sam pisac tvrdi, „dokument mojih ličnih razmišljanja i distanciranog učenja o zemlji koja me prisilila da uistinu stalno iznova razmišljam o tome ko sam“. To je knjiga saznanja, ali i samospoznanja. - :

Kampus, taj urbanistički i duhovno izdvojen, a u sebi „zaključen kosmos“, unutar kojeg posvećeni studiju mogu razvijati svoje misaone i stvaralačke potencijale, ponajbolje izražava „razliku u studentskim i intelektualnim načinima života“, te razlikama iz-

65

Aleš Ређеђак: „Татпо nebo Amerike“, Založba Obzorja, Maribor, 1991.

mieđu Evrope i Amerike, u kojoj je „jedini autoritet debljina. novčanika“, a posljednji kriterijum sreće — uspjeh. Iz te pozicije, ne studiranja uz rad, nego rada uz studiranje, odnosno obratnog odnosa nego kod nas, i američki san, zasnovan na principu nagore ili nabolje, vidi se drugačije tretiranje.

Kao prostor intelektualne aktivnosti, u kojem vladaju sloboda, mir i opuštenost, kampus je i samom Debeljaku omogućio da upozna koliko američki univerzitet, toliko i američko društvo, kao i razlike između kritičkih i konzervativnih intelektualaca. I sam se uvjerio da se u Americi „kritičko pisanje za širu publiku i profesionalnu akademsku disciplinu međusobno isključuju“. Logici kapitala i konformističkog načina života ponajviše su se, pak, opirali boemski centri, ali su i oni, kao „ostaci kritičke analize i drskosti imaginacije“, na žalost, već odumrli ili odumiru.

Polazeći. od Orvelovog romana „1984“ i njegove zabrinutosti „da će knjige u društvima budućnosti biti zabranjene, a svako čitanje „strogo kontrolisano“ i Hakslijevog romana „Divni novi svijet“ i njegove vizije „da cenzura neće biti potrebna, jer knjige i tako

i tako niko neće htjeti čitati“, koje dovode u pitanje Gutenbergovu galaksiju, pisac koimentira veoma oštru polemiku vođenu o knjigama u Americi, a u kojoj su se polarizirali stavovi desnice i ljevice, konzervativnog i liberalnog tabora. Sam se opredjeljuje za liberalnu, a ne za revolucionarnu ljevicu, OStajući, pri tome, Evropljanin, onaj kojem velike knjige istinski mnogo znače i drže uspravnom moralnu i kulturnu kičmu, koju ne povijaju ni logika profita ni volja za vladanjem. U Americi prevlast, i to ne samo nad knjigom, naravno, imaju masovni mediji, medijski imperiji u rukama nekolikih najmoćnijih korporacija, među kojima je televizija, kao ovovremeni inžinjering duša koji ostvaruje „potpunu kontrolu tržišta“ i drži „beskompromisni monopol“, najuticajnija i najpogubnija. Baveći se izučavanjem religija i njihovom komparativistikom, konstatira da je „kriza tradicionalnih vrijednosti donijela i krizu tradicionalne religije“. U pojavi televizijskih propovjednika prozire nastojanja da se ostvari kontrola nad ljudskim dušama. A ta vrsta propovjednika pokazuje se u vještim trgovcima i obmanjivačima mnoštva koje živi u egzistencijalnoj i socijalnoj neizvjesnosti. O raspadu vladajuće kulturne paradigme, koji potvrđuje okretanje istočnim religijama, govori u eseju „Nova religiozna svijest“, uočavajući potrebu „za postavljanjem posljednjih pitanja o smislu egzistencije i o čovjekovom mjestu u kosmosu“, zaključujući da se „moramo vratiti samim izvorima sopstvene civilizacije“.

Njegovo istančano socijalno osjećanje najosjetnije je u tekstu „Bezdomci“, u kojem ukazuje na ne mali broj onih kojima su, u toj obećanoj zemlji, svi okrenuli leđa, a što dovodi do toga da su „kult droge i nasilja jedini izlazi iz siromaštva“. Izostanak saosjećajnosti i solidarnosti posljedica je, prema njemu, radikalnog individualizma.

Josip OSTI