Борба, 30. 08. 1993., стр. 18

|:JKULTURA

VLADIMIR STANIĆ, IDEJNI TVORAC NOVOSADSKIH „IGARA SA SUNCEM" _______

Žeđ za robovanjem

јетап аппиетмит ппустит, D/O27/C07 каде, партгао је и „рис“ Шттпи

гтиутита („торта грепог т 1 А „Мотсиори греновг“ трга китила се геР тттитеп. Ра Руворе „перте ттте га оста греши . јетт репкг кит тег па Мезеси горе 52 „Мттип МттикотС. 70 је 5175170...

Boro Lazukic

Vladimir Stanić je doskorašnji direktor Kulturnog centra Novog Sada, kulturolog, idcjni tvorac „Igara sa suncem“. Sa „osvajačem“ gradskih prostora urba-

ne kulture, razgovaramo o svet-.

losti, jugoslovenstvu kulturnog prožimanja i to u vreme „NOvOsadskog letnjeg Festivala“ „Obredi, svetlost“, koji nas asocira na Stanićev projekat „Nova Renesansa“ koncipiran kao „Veliki obred“ sa temom „svetlosti“. Tražeći o ovoj „podudarnosti“ komentar. dobijamo odgovor: — Nemam komentara. Moj komentar je sadržan u odluci da u tome ne učestvujem. A Festival nisam pratio, ni izdaleka. Ne znam šta mi Je, ali u poslednje vreme se ponašam u stilu Berta ~ Вгећта: „ЏО meni imate nekoga s kim ne možete da računate“. Tekući Festival ne treba dovoditi u vezu sa mojim projektom „Nova Renesansa“. Uostalom, svako može da kaže: „Eto, baš ja volim svetlost“. „Nova Renesansa“ ne polazi od „svetlosti pravoslavlja“. Naprotiv, gradi se na doantičkim i antičkim izvorima i nadahnućima, pretpostavlja veliku antičku scenografiju (moje interpretacije Hipodamovih i Vitruvijevih crteža), koja bi se mogla trajno ugraditi u prostor Petrovaradinske Tvrđave. Tu stenu iznad Istera bih simulirao kao rani grad (teatar, temonos, veliki kamen, dopservatorija, agora...). A SVETLOST? Narav-

Jedna jurisma falango ·skoro beslovesnih Srba kada želi da vizuelno predsfavi duhovnosf obićno je zamislja kao uspravni sfub, direk. Ма тој zabludi se, polom, braća okupe i podignu najvisi ram, Oni nisu ćuli za rasprosfiranje, za slojeve...

no: Svetlost novoplatonizma, svetlost velikog Triglava, svetlost velikog srpskog pesništva, svetlost nauke... i, da mi braća ne zamere na tvrdičluku i „nesabornosti“, neuhvatljiva svetlost pravoslavlja {ali ruskog, „slovenska svetlost“). „Nova Renesansa“ verovatno nikad neće biti

izvedena, bar ne u Novom Sadu,

zato sam je i nazvao „projektom utopije“.

B: Pričamo о ртојектш „Морс Кепеsanse“ zaboravljajući da se Novi Sad, neminovno регије га ти о „srpskoj Atini“?

V—5S: — To je zbilja jedan odavno propali mit. U stvari ko zna? Ako se misli na onu Micotakisovu, možda? U svakom slučaju, skoro sve gradske vlade su rado posezale za tom metaforom (uspomenom), naročito ova poslednja. Jako zanimljivo! Niko nikad o njima ništa nije čuo, a oni bi Atinu! Kompleksi. Slutim i vidim Tiranu, i to onu Nedžmijinu. Novi Sad? Kompleks metropole i splin palanke. Uvek je u njemu bilo teško materijalizovati krupniju ideju, ali je idealan za srednje poduhvate. To je grad za život i ljubav. Za sigurnu karijeru, sa uračunatim nevelikim posrtanjem, sa izvesnim konačnim ishodom.

B: Vratimo se „svetlosti“, othud za-

nimanje za OoDaj fenomen? Da li

=

su, možda, u pitanju ncka lična nadahnuća?

V. S.— Imam urođenu „svetlosnu manu“, leva strana lica mi je nešto svetlija. Kao mali dečak isturao sam ogledalce u pravcu Sunca. A zatim, pošto sam poreklom iz Teslinog kraja, rano sam osluškivao izvesne ne baš razumljive priče. Pa onda onaj Aleksandrov kosmotvorni (i „gradotvorni“) „imperijalizam“. Pa onda onaj Vladimir Kijevski (Vladimir Svetlo Sunce) ı onaj usplahireni Luj HIV (Kralj Sunce). Pa „Helije ustaliz mora“ i „ružoprsta zora“. Pa Njegoš: „Biće vri i luče sjajne“. Ipak, to je nešto lično, slovensko, blisko svim ljudima na ovim prostorima, Sloveni su, do hrišćanstva, imali bela božanstva, krupne nizove bogova svetlosti. Nisu ni znali za Pakao, Pakao su dobili preko Grka. Hvala im to ko braс! Ovo što ću reći nije tek „patriotizam“: kad je reč o svetlosti, među svetskim pesnicima, srpski drže apsolutni primat. Sa Aleksandrom M. Petrovićem, jednim od najdarovitijih jugoslovenskih filosofa mlađe generacije, probdeo sam noći otkrivajući i tumačeći svetlost u srpskom duhu. Jedan antiklerikalni hrišćanin, vladika Rade, napisao je u „Luči“ Himnu paganima („sinovima svetlosti“). A „Momčilovu svetlost“ će srpska kultura tek razumeti. Pa Disove „nevine daljine sa očima zVeEZda“. Jedan veliki krater na Mesecu se zove „Milutin Milanković“. To je... SRPSTVO.

B: Sa pomenutim Alehsandrom Petrobićem, autor ste brojnih, zapaženih projekata: „Sıpska duhoDna baština“, „Svet Vizantije“, „Evropa i Slovenstvo“... Kako gledate na Činjenicu da se koreni srpske kulture i duhovnosti sve češće Dezuju za Vizantiju?

V. S. Kao na prizemni kompleks. Kao na žeđ za visokim samoporobljavanjem. Jedna jurišna falanga skoro beslovesnih Srba, kada želi da vizuelno predstavi „duhovnost“, obično je zamišlja kao uspravni stub, direk. Na toj zabludi se, potom, braća okupe i podignu najviši hram. Oni nisu čuli za rasprostiranje, za slojeve. Vizantija? Jedna ohola, egopatična Država, sklona divnom graditeljstvu. Svakako bitan deo srpske kulturne baštine, ali nešto manje nego kod nekih drugih slovenskih naroda. Današnja „vizantinomanija“ je u funkciji prizivanja vizantijske teokratije i brižljivogı negovanja verskog nacionalizma (ništa „tuđinsko“). Ja pripadam onim „partikularnim“ Srbima koji misle da je srpska kultura autentična. I da su istočnici nacionalne duhovnosti podaleko od istorijskog prostora na kome srpski narod

„odavno već živi. Ali treba biti

vredan, istinoljubiv, neumoran u traganju. Uostalom, pitajte o tome Miodraga Pavlovića, on to odlično zna. Onaj isti M. Pavlović koji je napisao: „Svet je unapred izgubljen“.

B: Kako gledate na sve uočljiuiju instrumentalizaciju Pravoslavlja?

V. S. — Vizantijski sindrom. Zatim, zadocneli mesijanizam. Istorijski recidivi: tatarski, osmanlijski, katolički jaram. Potom „sopstvena jeres hrišćanstva (komunizam). Pravoslavlje, na žalost, do sada nije imala šansu. A kada je dobilo, uglavnom je nao-

pako ·koristi. Prijatelj sam sa

2“ HEJ

„Parfikulorni” Srbin: Vladimit

Sfanić

mnogim srpskim sveštenicima i teolozima, zanima me šta misle. Ali u SPC deluje, dosta jaka, opaka, fanariotska struja. Oni bi posvađali i „dva oka u glavi“. Međutim, ni među braćom nema baš mnogo solidarnosti. Na primer, dok se episkop bački širi po Titovim salonima, njegov brat Atanasije mrzne u nekom hercegovačkom rovu, pod onim surovim trojansko-paganskim nebom. To je, blago rečeno, nesolidarno. I šta iz takvog ponašanja da zaključi mlađani prezviter? Srećom, mudar je Atanasije: ne čuči on u rovu uludo, on SOZERCAVA (S. Bulgakov). Trudio sam se da u svom radu, približim javnosti tekovine „liberalnijeg“, ruskog pravoslavlja. Onog što dopušta da stvaranje sveta nije završeno, da čovek još uvek ima nešto da „doda“. Znate živi još, u srpskoj kulturi, jedan veliki i nepotkupljivi „ruski dečak“. On genijalno razmišlja o takozvanim prokletim pitanjima Dostojevskog, a zove se Nikola Milošević, sedamdesetih godina on je bio „moj Univerzitet“. Sećam se, sa velikim zadovoljstvom sam pročitao „Filosofiju zajedničke stvari“ Nikolaja Fjodorova. Posebno njegova tumačenja „uslovnosti proročanstva Apokalipse“. Hteo bih nešto da poručim verujućim čitaocima „Borbe“. Ako „zgrešite“ što, u ovakvim „vremenima, postaje skoro „moralni nalog“ pa vas radikalni elementi u SPC pritisnu, plašeći vas Paklom i Strašnim sudom, pokopajte ih u stilu Nikolaja Fjodoroviča Fjodorova: „Šta, ako Strašnog Suda ne bude?!“ B: Ne plašite li se da će Vam neko, nakon svega što ste rekli, „ozbiljno“ zameriti na „nepatriotizmu “?

V. S. Biću neobično polaskan. Nema danas, za jednog relativno „poštenog Srbina“, dražeg priznanja nego da ga zvanična javnost stigmatizuje kao „nepatriotu“. Srpski Dis, u znamenitoj pesmi „Naši dani“, pored svih ostalih, ima i ovakav stih: „Mračne duše nazvaše se patrioti“. Zbilja, objavite na naslovnoj strani „Borbe“, tu pesmu.

B: 1 na kraju, hako mislite da sačuvate ideju „svetlosti“ koju ste promobvisali u „Igrama sa suncem“?

V. S. Ne mislim da je „čuvam“, ne mislim da budem sebičan. Ali ću se boriti da je zaštitim od mračnih političkih obreda koji se samozvano imenuju svetlošću. Uostalom, jurodivi kostromski filosof Vasilij V. Rozanov je jasno rekao: „Pokušajte da razapnete sunce, i videćete ko je pravi bog“.

ба а

1) . У 7

ка пао.

POZORIŠNI FESTIVAL U KNINU

BORBA PONEDELJAK 30. 8. 1993.

Kuliura u Tvrđavi

Knin. — Prvi kninski pozorišni festival otvorio jc 21. avgusta na kninskoj livrđavi predsednik kninske opštine dr Milan Babić, u ime osnivača festivala i domaćina grada. ~

Prve dve večeri nastupilo је krajiško Narodno pozorište iz Banjalukc sa predstavama „General Milan Nedić“ i „Jazavac pred sudom“. Predviđeno je da Banjalučani igraju i završne меčeri u predstavi „Seme“ Miroljuba Nedovića u režiji Jovice Paviса. Treće festivalske večeri glumci Narodnog pozorišta iz Beograda Sonja Jauković i Mirko Petković izveli su „Hleb i so“ Ljubomira Simovića u režiji Petra Žeca. Takođe, član Narodnog

pozorišta iz Beograda Milenko

Pavlov odigrao je monodramu „Ja rezervista“. Milenko Pavlov i Vladimir Gajević odigrali su

„Đeneral Draža — noć uoči stre-

ljanja“ Zivka Lasića. Pred prepunim gledalištem

Letnje pozornice na Tvrđavi, 'kao što je bilo i prethodnih ve-

čeri, teatar „Joakim Vujić“ iz Kragujevca odigrao je predstavu Milana Nikolića „Kovači“ u režiji Petra Govedarovića. Za kraj festivala predviđeno je da se monodramama predstave Danilo Lazović sa „Gorskim vijencem“ i Milenko Babić sa predstavom „Kad su cvetale tikve“. Takođe je dogovoreno da prvaci beogradskog „glumišta Petar Kralj i Mira Banjac imaju svoje glumačke večeri kada će izvoditi svojenajbolje role. Do kraja Festivala očekuje se učešće i Petra Božovića kao i gostovanje Bore Đorđevića.

Pretposlednje večeri Festivala kninskoj publici treba da se

predstave glumci Narodnog pozorišta iz Beograda sa predstavom „Solunci govore“.

—.Želeli smo na samo dvadesetak kilometara od prvih linija fronta boriti se i za duhovnost оуов prostora. Smatram da ovim prostorima pripada duhovni život ı duhovne vrednosti koje su nam svi sa strane, a poneki i iz naših sredina, Osporavali. Ove godine kninski pozorišni festival je u osnivanju nema selektora, žirija ni nagrada. A od iduće godine trebalo bi da preraste u festival srpskog dramskog stvaralaštva. Moji motivi što sam pristao da budem umetnički direktor #езнуаla su isključivo patriotski, a organizatori Festivala prema meni nemaju nikakvih materijalnih obaveza. I svi učesnici Festivala došli su u Knin bez ikakvog honorara. Nijedan umetnik u svetu, ni Rus, ni Englez pa ni Hrvat neće odbiti da kaže da pripada svojoj nacionalnoj kulturi, niti će odbiti da učestvuje u širenju svoje nacionalne kulture — izjavio je za „Borbu“ Jovica Pavić, režiser. i umetnički direktor prvog kninskog pozorišnog festivala. Milan Plećaš, direktor Festivala, obavesio nas je da je generalni sponzor „Progres“ iz Beograda i osiromašena kninska privreda i da je prvih pet festivalskih večeri propratilo oko 14 hiljada gledalaca.

— Pozvani smo u Grčku, odnosno u Atinu i Tebu da prezentujemo kulturno stvaralaštvo Republike Srpske Krajine. To je za nas veliko priznanje — kaže Plaćaš. Đ. Majstorović

| Ke C_C=Cc=—c:-z—–o- – ––– –– ———————

Velizar Krsfić: „Par na plazi“

GALERIJA KULTURNOG CENTRA BEOGRADA

Prizori iz Grčke

Šta nas privlači Grčkoj tako snažno, tako uporno?... Ima li u tome potrebe, naročito kod onih zamišljenih i češćih posetilaca

Grčke, da se uspostavi kontinui- ~

tet sa jednom kod nas prekinutom, a u osnovi zajedničkom kulturom? Da nije to traganje za izgubljenim identitetom, za dekretima prokaženom tradicijom, za antičkim i hrišćanskim korenima, geografskim i karakteriološkim sličnostima71 da li svako

od nas treba da otkrije deo za--

boravljenog. nasleđa, sa svim manama i vrlinama, civilizacijskog kruga kome stvarno pripadamo? Ovako zapitan nad vezama sa našim istorijski i geografski bliskim susedom Čedomir Vasić slikar, profesor FLU odabrao je dela za izložbu „Prizori iz Grčke ili Grčka u delima naših novijih slikara“. Neohelenska sekcija Društva za antičke studije Srbije u saradnji sa Kulturnim centrom Beograda tako je, izložbom — promovisala kulturnu

manifestaciju (koju činc još raz-

„ti Ки ВМА ri a Ot i

govori, predavanja...) posvećenu Grčkoj.

Mnogo više (od deset koliko ih izlaže) slikara sa naših terena inspirisalo se Grčkom, tamo odlazilo i slikaio, boravilo na studijskim putovanjima... Ipak, ovaj nepretenciozni izbor nije ni imao za cilj da „pobroji“ sve koji su odlazili našim susedima da u mediteranskoj kolevci evropske civilizacije stvaraju. Ovo je samo jedan mali švenk po beogradskom slikarskom krugu koji je i stvaralaštvom na neki način vezan za „pronađenu Arkadiju“. Ova oku prijatna i ·artikulisana izložba obuhvata po nekoliko dela počev od Slave Bogojevića (1922—1978.) i Stojana Ćelića (1925—1992.) kao najstarijih „naših novijih slikara“. Zatim sledi starija—srednja generacija: Radmila Lazarević, Rastko Vasić, Velizar Krstić, Slobodanka Stupar, pa sam autor izložbe Čedomir Vasić, a najmlađi u ovom „helenističkom timu“ su Žarko Stefančić, Ljubica Radović i Rada Selaković. S.P.

БЕДА Ва КИ а и

=

+ у