Васиона

NAJNOVIJA OTKRIĆA U ASTRONOMIJI

1. Sunčev vetar г atmosfera Meseca Opšte je poznato da Mesec nema atmosfere jer ne raspolaže dovoljnom privlačnom silom potrebnom da oko svoje površine zadrži molekule atmosfere. Ali površina Meseca ipak ni je potpuno lišena radioaktivnosti, ko ja bez prestanka cslobađa čestice tako da se sasvim blizu Mesečevog tla sakupljaju teški molekuli. Utvrđena je gornja granica gustine ovog rezidualnog sloja. Dollfus je pomoću ispitivanja polarizacije svetlosti pokazao da je gustina Mesečevih gasova milijardu puta slabija od gustine vazduha na Zemlji. U poslednje vreme je otkriven jedan nov faktor koji jako razređuje, gustinu atmosfere teoriski dozvoljenu. To je t. zv. Sunčev vetar. Sunce jednako izbacuje oko sebe protone (jezgra vodonika) čije su brzine reda 1000 kilometara u sekundi. U nivou Meseca ovih protona ima 1000 u 1 kubnom centimetru. Svaki od ovih protona otpušta energiju od 1000 elektron-volti kad se sretne sa jednim molekulom. Prema tome Sunčev vetar formalno otrže molekule iz eventualne Mesečeve atmosfere. 2. Najdalja galaksija Radioastronomi ja je danas u stanju da pokaže pravae u kome treba džinovski optički teleskop da pretražuju daleke oblasti prostora, jer njena nova tehnika omogućava dovoljno precizno lokalizovanje nebeskih radio izvora kojima inače ne odgovara nikakav vidljiv objekat. Tako su radioteleskopi u Cambridge-u i Owen Valley-u signalizirali jednu malu oblast u sazvežđu Volara, u kojoj je zatim Palomarsko ogledalo, posle devetočasovnog eksponiranja, otkrilo grupu galaksija. Računi, pri kojima se uzelo da Hubble-ova konstanta (H) iznosi 75 kilometara u sekundi za 1 megaparsek (1 megaparsek = 3,26 miliona .svetlosnih godina), pokazuju da je ovaj objekat u Volani udaljen 6 milijardi svetlosnih godina. 3. Rotacija jezgra Andromedine magline Pomoću svog elektronskog teleskopa Lallemand je utvrdio da jezgro magline M 31 vrlo brzo rôtira. Ovo se jezgro obrne oko sebe tokom pola miliona godina. Rotaci ja mu je 10 puta brža od rotaci je susednih oblasti u maglini, a 100 puta brža od rotaeije spoljnjih grana. Uzrok ovom ogromnom vrtenju još nije jasan. Jezgro je rezultat jake kontrakeije, pri kojoj se forzine pove.éavaju ukoliko poluprečnik opada, jer se samo tako može očuvati momenat rotaeije. Dimenzije jezgra su izyanredno male, približno jednog loptastog jata, ali su mu gustina i masa 100 puta vece od gustine i mase ovakvog jednog jata. Ovo otkriée ée svakako poslužiti kao baza za izučavanje pitanja postanka spirala i dinamike galaksija, ko ja su još nedovoljno rasvetljena. 4. Trdjangulacija Sunčevog sistema radarom Da bi se sa relativnih velieina planetskih putanja, dobivenih na osnovu 111 Keplerovog zakona, prešlo na apsolutne velieine tj. na dimenzije ovih putanja izražene u astronomi se služe paralaktičkim efektom tj. odredivanjem ugla pod kojim se vidi Zemlja sa kakvog nebeskog tela koje nam jé blizu.

U ovu svrhu se ranije koristio Mars, a u poslednje vreme se najčešće koristi mala pianeta Eros. Međutim metoda ne da je potpuno precizne iznose. Korišćenje radara u ovom cilju ìzgleda da óe dovesti do brzog poboljšanja rezultata merenja. Odašiljanje jednog Herzovog signala, energičnog i kratkog, u praveu neke planete sa naknadnim notiranjem ehoa, posle refleksije talasa od strane planete, omoguéava da se to rastojanje izmeri mnogo preciznije nego li metodom paralaksa. Počev od 1946 god. vise puta je dobivaii eho sa Meseca. Medutim u martu 1960 g. dobiven je eho i sa Venere, što je mnogo teže postici. Najzad je dobiven radarski eho i sa Sufica. Daljine dobivene .ovom radarskom metodom su znatno kraće od onih izraéunatih pomoéu paralakse Erosa, ali će biti potrebno još dosta vremena da bi se, rezultati prokontrolisali pre nego se usvoje kao tačni. 5. Van Allenavi pojasi Američki veštački sateliti su otkriîi da je Zemlja obuhvacena sa dva pojasa prepuna cestinarti a visoke energije i to u ekvatorskim regionima na odstojanju od 2 i 15 hiljada kilometara. Ove čestice su elektroni i protoni između linija sile Zemljinog magnetskog Ija. Svaka od ovih cestina nosi sobom energiju od 100 000 elektronvolti i übistvene su za čoveka. Prema tome prilikom odletanja sa Zemlje moraju se izbagavati ovi opasni pojasi, za sta je dovoljno da se pri napuštanju Zemlje prolazi kroz njene magnetske polove do kojih ovi pojasi ne dostižu. 6. Sùnceve erupeije i rotacija Zemlje Veé su odavno ustanovi jene nepravilnosti brzine Zemljine rotaeije. Danjon je sada pomoéu njegovog bezliènog astrolaba uspeo da ustanovi ì datume varijacija i utvrdio da se ovi poklapaju sa nastajanjem jake Sunčeve aktivnosti. Znači da je. Sunce odgovorno za naprasne poremećaje u radu našeg osnovnog časovnika. Još se ne zna ništa o mehanizmu kojim su povezane ove dve pojave. Neki pomišljaju da izvesnu ulogu pri tome igraju Van Allenovi pojasi. 7. Starost nebeskih tela Brzo poveéanje saznanja o glavnim mehanizmima razvitka zvezda dovodi do shvatanja o postepenom produžavanju trajanja postojanja najstarijih zvezda. Ima zvezda skorašnjeg datuma i brze evolueije to su super-džinovi I populacije. Ali najveéi kosmološki interes pobuđuje populacija II sa zvezdama starijim od Sunna, čije nas izučavanje približava najstarijim stadijumima vasione koji su nam u opšte dostižni. Prema misi jenj ima izvesnih teoretičara izgleda da neka jata i. zvezde dostižu starost od 20 milijardi godina. Hoyle navodi da je jato NGC 188 u Cefeju staro 24 milijarde godina. Ov.olika starost ne protivureči ekspanziji vasione ali se ne slaže sa okolnošću što razbojne sile galaksija eine neverovatnim da starost ovih jata može biti veéa od 6 ili 8 milijardi godina.

»L’Astronomie, 1960, decembar.« Prev. R. D.

P. Couderc

52

ВАСИОНА IX, 1961 број 2