Васиона

Simpozijum o vasionskom letenju i povratnim trajektorima organizovala je Međunarodna astronautička äkademija (lAA), u vremenu od 19 —21. juna o.g. u Luvsjenu (Louveoiennes) kod Pariza. Na njemu su čitani referati 16 naučnika iz 9 zemalja po sledećim osnovnim oblastima: Trajektorije za Mesec i meduplanetarni let, Prelazak i susreti u orbitarne, Zemlji bliski sateliti i Dinamika završnog povratka u atmosfera. »Vasionski let i Evropa« zvao se Međunarodni astronautički simpozijum koji je organizovalo Nemačko društvo za raktenu tebniku i istraživanje u vasioni, u vremenu od B—ll. maja o.g. u Konstanci na Bodenskom jezeru. Nekoliko desetina vrlo aktuelnih referata bllo je tom prilikom sistematizovano u sledeće grupe: Značaj vasionskog leta i istraživanja za Evropu, -Stanje naučnih i tehničkih polaznih položaja za evropske napore u astronautici, Mogući doprinosi pojedinih evropskih država zajedničkim istraživanjima i ostvarenju vasionskog leta, Konkretni vasionsko-lstraživački programx, na evropskoj bazi i organizacioni problemi s time u : vezi, kao i referati 0 posebnim oblastima vasionske tehnike i istraživanja vasione. XII astronautički kongres oplržaće se od 2—7. oktobra o. g. u Vašingtonu, sa sledećim programom: 2. okt,: sastanak Astronautičke akademije, plenarna sednica IAF-e i svečano otvaranje Kongresa; 3. okt.: Astrodinamika i vođenje, Pogon u vasioni, Konstrukcije i Pretvaranje energije; 4. okt.: Vasionska fizika, Sagorevanje, Institut za vasionsko pravo, Vasionska medicina i Astrodinamika i vođenje; 6. okt.: Veze u vasioni, Vasionske letelice, plenarni sastanak IAF-e, Instrumentacija i Bioastronautika. Simpozijum i izložba Američkog raketnog društva nadovezuju se od 9 —15. okt. u Njujorku na XII astronautički kongres, pod nazivom »Izveštaj ARS naciji o vasionskom letenju«, Ova najveća astronautička priredba u SAD održava se u prostorijama njujorškog Kolizeuma koji raspolaže kako dvoranama za predavanja, tako i salama za izložbu u kojoj se očekuje veliko učešće preduzeéa koja rade na raketnoj i astronutičkoj tehnici. Evropski simpozijum o vasionskoj tehnologiji organizovalo je u Londonu, 26 —28. juna, Britansko meduplametno društvo. Prva dva dana bila su posvećena čitanju oko 20 naučnih radova, dok je treči bio posvećen diskusiji o različitim problemima. Cilj ovog Simpozijuma je bio da privuče pažnju na sledeće: Buduće tendencije razvoja u vasionskom letenju, sa posebnim osvrtom na moguénosti Zap. Evrope, zatim na primenu vasionske tehnike na civilnom polju 1 uticaj vasionske tehnike na sadašnji stepen razvoja industrije, obzirom na njene političke i ekonomske aspekte. Ekspiozije na Suncu utiču na putanju veštačkih satelìta. 12. novembre 1960. god. aktivnost Sunca bila je izuzetno velika. Zbog toga dva puta se poveéao otpor sredine na američki, balon-satelit Eho I (prečnika 30 m), koji je kružio na visini od 1500 km, 1 tokom nekoliko dana, dok su trajale ekspiozije, ostao na istom nivou. Slična pojava primeéena je i kod trećeg sovjetskog sputnjika. Poveéanje otpora posledica je poveéanja gustine sredlne u kojoj se satelit kreée. Prema dosadašnjem znanju gustine gornje atmosfere zavisi od aktivnostl Sunca —„paralelno opada ili rasté: Cestice koje napuštaju Sunce za vreme eksplozija zagreju atmosfera Zemlje zbog čega nastupa intenzivno strujanje uvis. Usled toga poveéava se gustine vrlo retkog vazduha u kojoj se kreée satelit. U poslednje vreme intenzivno se radi na upoznavanju načina kretanja, u unutrašnjosti Sunčevog sistema, zračenja i čestica oslobođenih za vreme Sunčevih eksplozija i kako oni utiču na život na Zemlji. Već se odavno zna da nabijene čestice ometaju radiovezu na Zemlji.

Iz sakupljenih podataka sa satelita Eho I, Eksplorer VI, VII i Sputnjik 111 zaključuje se da naelektrisanost spoljnog Van-Alenovog prstena poveéava se i 1000 puta u odnosu na normalni nivo za vreme Sunčevih eksplozija. (»Science News Letter«) T. Đ. Vodena para na Marsu. Sva spektroskopska ispitivanja sa cilj em da se konstatuje i izmeri količina vodene pare na Marsu dala su negativne rezultate i iz toga je izveden zaključak da na Marsu ne može biti vise vodene pare od 0,035 g na kvadratni santimetar. O ovom problemu govorio je C. Sagan na decembarskom sastanku Američkog astronomskog društva i dao neke nove podatke. Veé se odavno zna da je posmatrana temperatura Marsove površine za 30 stepeni veéa od temperature jedne Suncem obasjane planete bez atmosfere na toj istoj daljini. Ova razlika može biti prouzrokovana postojanjem ugljendioksidä i vodene pare u Marsovoj atmosferi i usled infracrvenog zračenja površine planete. Količina ugljendioksidä je poznata a i zračenje se može odrediti, tako da Sagan dolazi do zaključka da je količina vodene pare između 0,02 i 0,002 g na cm“. Na osnovu podataka sa polarnom kapom može se načiniti jos jedna procena. Ovaj metod daje 0,01 g. Sagan smatra da će se vodena para na Marsu direktno meriti ako se osetljivost sadašnjih infracrvenih spektroskopskih metoda poveéa 10 puta. Ovo ce biti moguée ostvariti ako se posmatranja budu vršila visoko iznad Zemljine površine. Sagan pretpostavlja da je i pri ovako maloj količini vodene pare mogućan život, jer takvih primera ima i na Zemlji. (»Sky and Telescope«) T. Đ. Цвестадесет година од одређивања Месечеве паралаксе. Требало je да прође читав низ векова од Хипархове методе за одређивање Месечеве паралаксе до средине XVIII века, да би ce појавила једна нова и знатно боља метода за то израчунавање. Метода ce зове Лакај-Лаландова, јер су je та два астронома први пут применила. Николас Луј де Лакај, био je француски астроном и опат. Рођен je године 1713, a умро je године 1762. Он ce године 1751. налазио y Јужној Африци, на рту Добре Наде, где ce бавио цртањем карте јужног неба. Он je многим сазвежђима јужне хемисфере дао називе, од којих je известан број и данас остао y употреби. Он je био тај који je уиео и овакве називе међу имена сазвежђа: Телескоп, Шестар, Микроскоп, Хемиска Пећ, Ваздушна Пумпа итд. Том приликом он ce позабавио и одређивањем Месечеве паралаксе. Како ce меридијан рта Добре Наде безмало поклапа са меридијаном Берлина, астроном Лаланд, који je тада био y Берлину, прихватио ce посла око одређивања паралаксе Месеца, јер за њихову методу je потребно да има два посматрача на разним географским ширинама. Жозеф Жером Лаланд, француски астроном, рођен je 1732. године, y Бург ан Бресу, a умро 1807. године y Пармзу. Био je врло познат астпоном по својим многобројним раповима и списима. Од године 1795. био je директор Париске Опсерваторије. Написао je значајно дело: „Астрономша“, y три тома и „Астрономска Библиографија“. Прву књигу je објавио 1792. године, a „Библиографију“ je почео да објављује y 1803. години. Метода којом je Месечева паралакса била одређена je тригонометријска и врло једноставна. Резултат њихових посматрања за Месечеву паралаксу је износио; Р = 57’4”.7 (где смо са Р обележили Месечеву паралаксу). Овај резултат je врло добар, јер ce y односу на данашњи разликује за 2”.4. Данашњи резултат за Месечеву паралаксу износи: 57’ 2”.3.

Др агослав Ексингер

56

ВАСИОНА IX, 1961 6poj 2