Гледишта

poveravalo se ad hoc stvoranim Jsomisijama, koje su radile kako su najbolje znale i umele u skladu sa svojim profesionalnim i subjektivnim sklonostima. Improvizacije ove vrste su bile kratkog veka, da bi se opet, kroz izvesno vreme ponovio sličan postupak. Ovaj postupak se suštinski nije izmenio ni sa uvođenjem sadašnjeg sistema finansiranja. Citav postupak se često svršavao time što je nauka sama sebi odredivala zadatke, istina, ne direktno, već indirektno, učešćem u komisdjama Saveta i Fonda za naučni rad, organa koji treba da odigraju posredničku ulogu. Ovaj momenat je pre izraz nezainteresovanosti nego poverenja društva prema nauci. Sa rezultatima istraživanja ništa nije bilo bolje. Politioko-administratdvni organi su ispoljavali indiferentnost šta se radi u istraživačkim ustanovama, do kakvih se rezultata došlo i kako se ti rezultati mogu iskoristiti. Zainteresovanost ovih organa je postojala u traženju ispomoći za kratkoročne poslove, čime su naučne ustanove tretirane kao svaki drugi „servis". Ovaj čisto formalni metod uključivanja nauke u društvo traje suviše dugo da bi se mogao posmatrati samo sa tehničke strane. U pozadini ovakvog metoda, u stvari, stoji neraščišćeno pitanje mesta i uloge nauke u društvu, kao i odsustvo dugoročne politike društvenog razvoja. Takav odnos ne može ostati bez dubljih posledica na razvoj društva, kao ni same nauke. Društvenu funkcionalnost nauke i angažovanje na važnim područjima ne bi trebalo posmatrati jedino kao pitanje integracije na relaciji društvo-nauka. Ova dntegracija je uslov, i to jedan od bitnih uslova, za razvoj istraživačkih ustanova i naučnih radnika. Praksa je to nedvosmisleno pokazala. U onim slučajevima gde društvo pokazuje živo interesovanje za rezultate naučnih istraživanja na dugoročnoj osnovi naučne ustanove brzo razvijaju svoje kapacitete, broj naučnih radnika se povećava i izrasta u relativno kratkom roku, dok se materijalne teškoće lakše rešavaju. Odstranjenje nauke od zadataka koji joj po prirodi stvari pripadaju, stvaralo je osećanje da nauka i njeni rezultati nikom nisu potrebni. Od toga osećanja do rezignaoije nema ni jedan korak. KARAKTER POSTOJECEG SISTEMA FINANSIRANJA NAUKE U SFRJ Prelazeći na pitanje finansiranja naučnog rada, moramo opet p>oći od jedne važne specifičnosti. Reč je o težnji da prvireda postane glavni finansijer istraživačkog rada, po čemu se SFRJ ne razlikuje jedino od kapitalističkih nego i od socijalističkih zemalja. Postavlja se pitanje šta je prouzrokovalo ove razlike, na kojim se pretpostavkama zasnivaju rešenja o načinu finansiranja, i kakve su bile posledice ovih rešenja u praksi. Bitne karakteristike sistema finansiranja naučnog rada proizišle su iz dva međusobna čvrsto povezana zahteva: 1. da se naučne ustanove prilagode promenama u društveno-ekonomskom sistemu i novom načinu raspodele dohotka i 2.

20

DR KOSTA MIHAILOVIC