Гледишта

ravan proces, utoiiko više usmeravan proces ukoliko je funkcionalni značaj nekog ponašanja vedi sa stanovišta dugoročnih dmštvenih kretanja. Nema sumnje da se može i mora postaviti pitanje funkcionalnog smisla samoupravnog ponašanja, tj. uticaja takvog sistema društvenih odnosa na one procese kojima se zadovoljavaju dmge Ijudske potrebe, pa i one osnovne materijalne potrebe. Ali, u onoj meri u kojoj je samoupravno ponašanje više mogućnost nego stvarna potreba, u toj meri razvijanje uslova za takvo ponašanje postaje cilj kome treba odrediti i odgovarajuća sredstva da bi se potreba za samoupravljanjem pretvorila u stvarnu potrebu celog dmštva, a ne samo pojedinih njegovih delova. U tom kontekstu opravdano je postaviti pitanje: koliko poznajemo i sredstva za razvijanje potrebe za samoupravnim odnosima i koliko se koristimo njima? Kod nas se najčešće govori o zadacima svesnih snaga u razvijanju samoupravnih odnosa. Takvo stanovište implicitno govori o shvatanju po kome su idejna akcija, razvijanje svesti, najpogodnija sred'stva u razvijanju samoupravnih odnosa. Uz jedno formalističko shvatanje uslova za stvarno samoupravno ponašanje po kome su potrebne, pre svega, „odgovarajuće forme” iii „oblici” samoupravne organizacije za realizaciju prava i potrebe za samoupravijanjem ovakvo „idealističko” shvatanje sredstava za razvijanje potrebe za samoupravljanjem može da doprinese onim koncepcijama po kojima ono predstavlja kočnicu i prvirednog i „racionalnog” društvenog razvoja. Analiza naše samoupravne prakse treba da posluži ne samo kao osnova za ocenu stvamih rezuitata u toj oblasti već i za uočavanje potrebnih uslova za ispoljavanjem samoupravnog ponašanja kao potrebe naših Ijudi. Saznanja o tim uslovima otvorila bi put pronalaženju najadekvatnijih sredstava da se oni ostvare. ?U stvari, negiranje samoupravljanja ne mora polaziti od njegovog instrumentalističkog koncipiranja. Samoupravljanje se ponekad prihvata kao cilj ili autonomna vrednost našeg društvenog razvoja, ali se u odnosu na druge ciljeve shvata kao ma n j e pr ioritetan cilj. Pozivajući se upravo na uslove u kojima takvo ponašanje postaje realna potreba čoveka, pristalice takvog shvatanja ističu da je to cilj koji se u ovom trenutku ne može ostvariti, jer materijalne i kulturne pretpostavke samoupravnih odnosa nisu ostvarene, pa je insistiranje na takvim odnosima ne samo svojevrsni „apstraktni humanizam" ili „utopizam” već i vid neracionalnog i ncefikasnog upravljanja materijalnim i drugim procesima u društvu. U podtekstu takvog shvatanja, pored vere u automatizam u odnosima materijalnih pretpostavki dnuštvenih odnosa i samih društve-

227

SAMOUPRAVLJANJE CIU ILI SREDSTVO