Гледишта

što je „menadžerstvo”, čiju efikasnost potvrđuju rezultati privređivanja visokorazvijenih zemalja sa kojima želimo uspostaviti ravnopravne ekonomske odnose. U situaciji ekonomskih teškoća (makar one bile i privremena i usputna posledica restmktuiiranja u privredi i drugim oblastima pod dejstvom reforme), „ulaganja" u razvijanje sistema samoupravljanja čak i onda kada se u načelu priznaje njegova vrednost i humanistički sadržaj mnogima se čine neracionalna, pa se u raznim varijantama pronalaze racionalizacije za „odlaganje” takvih „ulaganja" za budućnost koja najčešće ostaje neodređena. Insistiranje na potrebi razvijanja sistema samoupravljanja samo je prva pretpostavka društvenih akcija u tom pravcu. Ako se na tome ostane, teško je očeidvati bitnije promene u stavu prema sistemu samoupravljanja. Traženje konkretnih rešenja osnovni je, iako veoma složen, put za razvijanje samoupravnih odnosa. Prva mera u tom procesu traženja novih rešenja treba da bude kritička analiza dosadašnje prakse i funkcionalna analiza samoupravnih odnosa i rezultata onih društvenih procesa koji su organizovani sa stanovišta takvih odnosa. U ovom trenutku izgleda najznačajnije utvrđivanje uzročno-funkcionalnog mehanizma delovania samomoupravnih odnosana rezultate privređivanja. U traženju rešenja za povećanje ekonomske efikasnosti samoupravne organizacije privređivanja ne treba odbaciti ni saznanja koja dolaze iz drugih privrednih i društvenih sistema. Osnovno načelo u primeni tih saznanja trebalo bi da bude sledeće: takva rešenja treba reinterpretirati u skladu sa samoupravnim odnosima, a ne prilagođavati koncepciju samoupravljanja tim rešenjima. Ukoliko samoupravljanje potpunije dokaže svoju ekonomsku efikasnost, utoliko ono postaje ne samo prihvaćeno sredstvo već i željeni cilj društvenog razvoja. Sasvim je sigurno da se i zbog povećanja ekonomske efikasnosti samoupravljanja, i zbog njegovog šireg dmštvenog i Ijudskog značenja, ono mora stalno tretirati i kao cilj, kao autonomna vrednost. Potrebno je tražiti stalno nova sredstva za razvijanje onih uslova u kojima samoupravljanje realizovano kao potrebastiče unutrašnju snagu samousavršavanja, a to pretpostavlja stalno ulaganje i materijalnih i intelektualnih snaga društva, svesno usmeravanje i naučni prilaz realizaciji samoupravnih odnosa u praksi. Ova razmišljanja trebalo bi shvatiti ne kao orijentaciju, već kao podsticaj za svestranije traženje konkretnih rešenja za stalno usavršavanje naše koncepcije i prakse samoupravljanja.

230

9ILVANO BOLCIC