Гледишта

dr vojan rus

I Otvorena borba protiv etatizma, koja je u Jugoslaviji počela naročito posle 1948. godine, prenela se u čitav socijalistički svet. Ona je postavila na dnevni red i pitanje: kak v a j e javna kritika i politička borba u socijalističkoj demokratiji najefikasnija. Kritika usmerena „prema gore” biće sigumo još dugo nasušna potreba Ijudskog draštva, pa i socijalizma, iz sledećih razloga: delovanje vodećih organa ima uvek ozbiljne posledice za čitavo društvo; život savremenog čovečanstva je toliko kompleksan da postoje mogućnosti ozbiljnih pogrešaka vodećih organa; funkcionisanje vodećih organa sadrži, po pravilu, nužnost srazmemo velikih ovlašćenja, koja mogu biti i u najdemokratskijem draštvu protivdraštveno upotrebljena. Kritika usmerena „prema gore” ostaje, dakle, zakonita potreba kretanja draštva, jer može da smanji dijapazon grešaka rukovodstva, koje nastaju iz ograničenosti snaga svakog pojedinca iii grape s jedne i kompleksnosti draštvenog kretanja s drage strane kao i da parira težnjama ka monopolističkom iskorišćavanju objektivno nužnih kompetencija vođstva. Javna kritika usmerena odozdo ,ynagore” u socijalizmu je nešto srazmerno novo. Zato je razumljivo da još ima dečjih bolesti. Međutim, socijalističko društvo je u tom pogledu steklo i izvesna iskustva, što omogućuje da kritika dostigne novi nivo. Cini mi se da su mnoge pojave kritike i „opozicije” u nas za poslednjih petnaest godina i više imale nešto zajedničko: kritika je često ukazivala na birokratske, nehumane pojave, nedoslednosti i jednostranosti, ali nije izgradila i pružila javnosti gotovo nikakve koncepci-

JEDNO NOVO ISKUSTVO DRUŠTVENE KRITIKE

239