Гледишта

ma, predstavlja jedan nov društveni kvalitet u odnosu na istu podelu u kapitalizmu, bez obzira na to što su njeni početni oblici (rani socijalizam) nužno nerazvijeni i propraćeni elementima starog. Ipak, za socijalizam bi mor a 1 o da važi načelo (uključujući, čak, i njegove početne faze) da se višak rada nijednim svojim delom ne moše koristiti za organizovanje eksploatacije radničke klase. Inače, osnovna karakteristika poče t n e etape našeg socijalističkog razvitka imala je s\ r oj izraz i u odgovarajućoj podeli radnog dana na potrebno radno vreme i višak radnog vremena. To je, naime, period kad su radnici-proizvođači neposredno raspolagali samo jednim relativno manjim delom novostvorene vrednosti. Oni su, u stvari, u tom periodic neposredno raspolagali samo onim delom novostvorene vrednosti koji je tada u osnovi odgovarao obimu i stmkturi njihovib „neposredno datih potreba”, a veći deo ukupne novostvorene vrednosti je korišćen za potrebe neproizvodnib društvenih funkcija, za izdržavanje neaktivnog dela stanovništva i za potrebe proširene reprodukcije, i to na takav način da je i samo disponiranje ovim sredstvima bilo izvan neposrednog uticaja proizvođača. Na ovoj osnovi je najčešće i pravljena podela radnog dana na potrebno radno vreme i višak radnog vremena, iako je u literaturi bilo veoma mnogo kontroverzija u vezi sa samim kriterijumom takve podele. Značajna je, međutim, činjenica da je naš daIji razvitak potvrdio da se ovako definisana podela radnog dana na potrebno radno vreme i višak radnog vremena postepeno transformiše, uz sve jasnije ispoljavanje tendencije (mada ne uvek i sve snažnije) da se ukupno radno vreme proizvođača pretvori u potrebno radno vreme. „Uklanjanje kapitalističkog oblika proizvodnje napisao je Marks pre vise od stotinu godina dozvoIjava da se radni dan ograniči na potreban rad. Ali tada bi se, pod inače jednakim okolnostima, proširio opseg potrebnog rada. S jedne strane zato što bi radnik imao više uslova za život i što bi više zahtijevao od života. S druge strane, jedan dio današnjeg viška rada uračunao bi se u potrebni rad, naime u rad potreban da se stvori rezervni i akumulacioni fond.” 9 ) U ovom smislu je kao što je poznato posebno značajno donošenje Zakona o radničkom samoupravIjanju (1950. god.), jer je time ozvaničen početak stvarnih pomeranja u do tada postojećoj podeli radnog dana na potrebno radno vreme i višak radnog vremena. Pre svega, „neposredno date potrebe proizvođača” sada dobijaju drago značenje. To su sada potrebe udruženih proizvođača ko-

9 ) ~Kapital”, I. lat. str. 461.

368

DR DRAGOLJUB DRAGISIĆ