Гледишта

ke nego od filozofije. Niti je hteo da se veže za ma koju nauku, kad je već jednom raskrstio sa svojom nekadašnjom filozofskom savešću. Za njega su i nauka i filozofija bili obiici svesti jednog sveta koji je osuđen da nestane, kome predstoji neposredna propast. Na kraju, treba li još posebno naglašavati da ideja o sociology i kao živoj, delotvornoj utopiji ima izrazito humanistički smisao i određenje, da je takva sociologija najbolja predohrana protiv svih otuđenih, ideoloških oblika svesti? To bi trebalo da je jasno već od samog početka. Dane bi bilo nepotrebnib nesporazuma, ovde valja samo reći da odvajanje sociologije od nauke i isticanje njenog utopijskog porekla i sadržaja ne znače nikakvo bežanje od stvamosti u svet fikcija, a još manje povlađivanje subjektivizmu i relativizmu našeg vremena. Niti to ima ma kakve veze s polaganjem svih nada u budućnost, kao da bi tek budućnost bila ta koja omogućuje naše sadašnje postojanje, kao da bi tek u budućnosti bilo mogućno istinsko ljudsko oslobođenje. U stvari, težnja da se prodre u ono drugo mogućno ne trpi nikakva ograničenja, ljudsko ispunjenje može da se dogodi u svakom istorijskom trenutku. Sušta je istina da ono izvorno, iskonsko, bitno, ono jedino do čega nam je toliko stalo, nije samo pred nama, da bi iz nekih dalekih dubina budućeg omogućavalo sadašnjost i prošlost, već je i u nama i iza nas. Utoliko, naš zadatak je sasvim jasan. Na nama je da prekoracujemo svaku vremensku granicu, da otkrivamo ne toliko ono buduće koje nadolazi koliko ono većno koje je na delu u svakom istorijskom trenutku. Ništa zato što je ovo večno istorijski promenljivo; važno je da je ono svugde prisutno. Razume se, večno se otkriva u istoriji onoliko koliko je dostupno jednom određenom vremenu, koliko je jedno određeno vreme u stanju da se uzdigne iznad sebe, da se primakne istini, da ostvari pravi ljudski svet.

DR MIHAILO DORIC